Početna stranica » Eutanazija i dostojanstvo smrti

Eutanazija i dostojanstvo smrti

540 pregleda

Po kršćanskoj tradiciji dva dana u godini, 1. i 2. studenoga, vjernici se sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svi sveti i Spomen svih vjernika pokojnika – Dušni dan. Pravi smisao ovim danima daje vjera u prekogrobni život i Božju nagradu, a ne tek uspomena na minuli život naših pokojnika.

Prema Bibliji, Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku obdarivši ga tako uzvišenim dostojanstvom. Sveti Ivan kliče: „Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest” (1 Iv 3,2). Stoga Crkva poštuje vrijednost i nepovredivost ljudskoga života počevši od njegova začeća pa do smrti.

Podatke o rođenju, vjenčanju i smrti uvode se u župne Matice rođenih, vjenčanih i umrlih. U Matici umrlih ima jedna rubrika u kojoj se bilježi uzrok smrti; obično je to starost, srčani ili moždani infarkt, oboljenje nekoga vitalnog organa i slično. Međutim, postoje i slučajevi nasilne smrti. Ljudski se život najčešće i najžešće napada u razdobljima njegove najveće bespomoćnosti: na početku i na kraju. Prema mnogim statističkim podacima najveći broj nasilnoga prekidanja ljudskih života biva putem abortusa. Nažalost, ta se ubojstva u Maticama ne registriraju, pa ne znamo za imena ubijenih niti za njihove „grobove”. K tomu, danas se sve češće nasilno prekida ljudski život eutanazijom, tj. ubijanjem iz samilosti.

Eutanazija, kao i samoubojstvo, znak su čovjekova traženja da apsolutno sam raspolaže sobom, svojim vlastitim životom i vlastitom smrću

U suvremenim diskusijama o moralnoj dopuštenosti ili nedopuštenosti pobačaja i eutanazije suprotstavljaju su dva načelno potpuno različita stajališta: kod pobačaja jedno polazi od toga da nerođeno dijete, do određene dobi, nije još čovjek, a drugo da jest; kod eutanazije jedno polazi od ideje svetosti života, dakle o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, te zastupa bezuvjetnu zabranu svakoga nasilja nad čovjekom, dakle i eutanazije; drugo inzistira na odlučnom kriteriju kvalitete života pojedinca koji se, u skladu s tom polaznom pozicijom, ima pravo odlučiti, u slučajevima nepodnošljive boli i trpljenja ili teških tjelesnih ili duševnih nedostataka, na eutanaziju.

Trpljenje i bol

Pred osobom koja nije normalno tjelesno ili duševno razvijena, a pogotovo pred trpljenjem i smrću, nameće se pitanje: zašto? I vjernik se, govoreći kako o tjelesnim ili duševnim manama tako i pred bolesti i smrti, pita kako se treba odnositi prema boli i u boli. Na biološkom planu bol je znak da nešto u organizmu nije u redu. U tom smislu ona je korisna jer se radi o zvonu na uzbunu koje upozorava na narušenost stanja tjelesne ili duševne harmonije. Suzbijanje trpljenja i boli nastoji se postići uzimanjem lijekova koji olakšavaju patnju. Kad to ne pomaže, neki bol i trpljenje nastoje prekinuti eutanazijom ili samoubojstvom.

Definicija eutanazije

Termin eutanazija potječe od grčkog eu, što znači dobar i thanatos, što znači smrt. U izvornom, dakle, značenju riječ je o humaniziranju smrti: da se bdije uz bolesnika pružajući mu svu moguću pomoć kako bi što lakše podnosio svoju bolest i dostojanstveno kao čovjek umro. Međutim, u mentalitetu današnjega čovjeka eutanazija ima posve suprotno značenje: ona je namjerno izazvana smrt terminalnoga bolesnika, bilo davanjem smrtonosnih tvari, bilo uskraćivanjem potrebnoga liječenja. U bioetičkim raspravama prihvaćena je sljedeća definicija: eutanazija je „bezbolno ili samilosno ubijanje onoga koji trpi ili se smatra da trpi i da može trpjeti u budućnosti na nepodnošljiv način”.

Eutanazija se određuje na razini namjere i na razini korištenih sredstava. Ako postoji namjera da se okonča život ili ubrza smrt neke osobe, radi se o eutanaziji. Ne radi se o eutanaziji ako je namjera ublažiti patnju terminalnoga bolesnika, makar davanje lijekova može ubrzati njegovu smrt. Riječ je o eutanaziji, također, kad se namjerno lišavanje života postiže ili davanjem smrtonosnih tvari ili namjernim izostavljanjem normalne terapije, kao na primjer hranjenja. Nije riječ o eutanaziji ako se izostavljaju nerazmjerne terapije koje bolesniku više nisu korisne.

Za upotpunjenje definicije potrebno je nadodati i to da se danas o eutanaziji ne govori samo s obzirom na teško bolesnoga čovjeka, već i u drugim situacijama; na primjer u slučaju novorođenčeta koje boluje od nekih teških nedostataka. Pobornici eutanazije smatraju da takvoj djeci treba oduzeti život uskraćujući im hranu za preživljavanje kako bi se izbjegla – tako se kaže – patnja subjekta i teret društvu.

Kod primitivnih naroda postojala je slična praksa eutanazije, kao i kod grčkih i rimskih filozofa. Poznata je sudbina deformirane novorođenčadi u Sparti, a znamo da Aristotel odobrava praksu njihova ubijanja radi političke koristi. Platon proširuje to ozakonjenje na teško oboljele odrasle osobe koje su ubijane suradnjom liječnika. Silvije Italik, koji je sam nad sobom izvršio eutanaziju, hvali običaje Kelta koji „vrlo ubrzavaju smrt” svojih staraca, bolesnika i ranjenika u ratu. U Rimu veličanje moći, mladosti i fizičke snage (što je dovelo do toga da se prezire starost i bolest) ide u korak sa stoičkim naukom koji je veličao mnoga samoubojstva poznatih osoba: Seneka, Epiktet, Plinije Mlađi. Bilo je, međutim, i u grčko-rimskom svijetu protivnika takvih praksi i teorija: među Grcima Pitagora, a nadasve Hipokrat i Galen. Slavna Hipokratova zakletva ovako se izjašnjava u vezi s time: „Neću se dati navesti ničijom molitvom, ma tko on bio, da dadnem nekomu otrov ili mu to savjetujem.”

Govori se i o tzv. socijalnoj eutanaziji koja nije izbor pojedinca nego društva, i to zbog ekonomske činjenice da sanitarna potrošnja ne mogne više biti u stanju podnositi financijski teret koji zahtijeva briga oko bolesnika s dugoročnim bolestima kako s obzirom na skupe prognoze tako i na troškove. Tako bi se ekonomska sredstva sačuvala za bolesnike koji bi mogli ozdraviti i vratiti se u produktivan i koristan život.

Danas se u medicini i u bioetici udomaćio izraz terapijska upornost. Riječ je o primjeni nekorisne terapije koja čini stanje još mučnijim, nerazmjerna je u odnosu rizik – korist te produžava agoniju, a ni u čemu ne poboljšava stanje. Beskorisna je u terapijskom smislu: npr. reanimiranje kod nepovratnoga procesa moždane smrti. Riječ je samo o nametanju bolesniku dodatne patnje i poniženja.

Danas je vrlo važno štititi, u trenutku smrti, dostojanstvo ljudske osobe i kršćansko shvaćanje života protiv tehnicizma koji se može zlorabiti

Eutanazija, kao bijeg od boli i agonije, nastaje prvo u duhu pa tek onda u društvu i u pravu. Kao potvrda toga dosta je promotriti iz kojih zemalja i u kakvim kulturnim kontekstima dolazi do zahtjeva eutanazije: dolazi iz zemalja industrijaliziranoga i sekulariziranoga društva. Počelo je s državom Kalifornijom u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je 1976. objavila zakon koji je ustvari otvorio put nekažnjavanja eutanazije uz prethodni zahtjev pacijenta izražen u obliku testamenta; iduće godine drugih šest saveznih država objavile su slične zakone. U tim zakonskim odredbama priznaje se pravo svakoj punoljetnoj osobi da dadne u pisanom obliku odluku koja će vrijediti pet godina, u kojoj se omogućuje osobnom liječniku da ne upotrebljava ili da prekine terapiju održavanja na životu u slučaju da se osoba nalazi pri kraju života. Kanton Zürich u Švicarskoj je 27. rujna 1977. referendumom odobrio zakon o eutanaziji. Pritisak javnoga mnijenja jak je i u drugim državama da se donese zakon o dopuštenju eutanazije; pogotovo kad se pojave potresni slučajevi oboljenja.

Nauk crkvenoga učiteljstva

Razvojni put crkvenoga moralnog nauka o eutanaziji i samoubojstvu može se ukratko izložiti na sljedeći način: Postupno rasvjetljavanjem pojmova; donošenje definicije eutanazije; određivanje pojma terapije i značenja bola; određivanje pojma izvanrednih i nerazmjernih terapeutskih sredstava; odbijanje terapeutske upornosti (tzv. distanazije).

U tom postupnom razvoju smjernica, koje od doktrinarnih postaju sve više pastoralne i kulturalne, Crkva je očito slijedila kako razvoj medicinske znanosti tako i razvoj, ne uvijek pozitivan, društvenoga ponašanja. Nauk Crkve polazi od nekih čvrstih točaka: priznanje svetoga obilježja čovjekova života, kao stvorenja, primat osobe nad društvom, dužnost autoriteta da poštuje nedužan život: to su ključni stavovi koje Crkva nikada nije niti će ikada mijenjati.

Eutanazija je prema sudu Katoličke Crkve težak moralni nered jer je riječ o ubojstvu umirućega, makar se vršila iz samilosti prema čovjeku koji pati. U svojoj najdubljoj jezgri eutanazijom se odbacuje apsolutna vlast Boga nad životom i smrću, tako proglašenu u molitvi staroga izraelskog mudraca: „Ti imaš vlast nad životom i smrću, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš” (Mudr 16,13). Smrt je za vjernika znak njegove stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Eutanazija, kao i samoubojstvo, znak su čovjekova traženja da apsolutno sam raspolaže sobom, svojim vlastitim životom i vlastitom smrću.

Brojni su papinski dokumenti, počevši od Pija XII., Pavla VI., Ivana Pavla II. koji u više prigoda ponavljaju osudu eutanazije. Papa Pio XII. u enciklici O mističnom tijelu Kristovu (1943) preuzima službeni odgovor Crkve predočen u Dekretu Sv. oficija (1940) s izravnim osvrtom na nacističku praksu o prisilnom smaknuću motiviranom psihičkim i fizičkim manama. Papa ističe: „S velikim žaljenjem gledamo da se onima koji su tjelesno deformirani, onima koji su umno bolesni ili pogođeni nekom nasljednom bolešću oduzima katkada život, kao da je tobože nesnosan teret društvu… Ali tko ne vidi, ako je razuman, da se to protivi ne samo prirodnom i božanskom zakonu koji je utisnut u dušu svakoga nego je snažna povreda najplemenitijih osjećaja čovječanstva? Krv tih nesretnika, koji su našem Otkupitelju tim draži što su dostojniji sažaljenja, iz zemlje Bogu vapi” (Post 4,10).

Dostiže se tako vrhunac samovolje i nepravde kad neki liječnici ili zakonodavci prisvajaju sebi vlast odlučivanja tko mora živjeti, a tko umrijeti. Tako se ponovo pojavljuje napast iz Edema: postati kao Bog raspoznavajući dobro i zlo

Pavao VI. je tijekom svoga pontifikata imao više prigoda ponoviti osudu eutanazije u pravom i vlastitom smislu, povezujući stalno takav nauk s temom o poštivanju ljudskoga života u njegovoj globalnosti, a posebice povezujući osudu eutanazije s osudom pobačaja. U govoru od 23. svibnja 1974., posebnom Komitetu Ujedinjenih naroda za rasno razdvajanje tvrdi: „Dragocjeno pravo na život – najtemeljitije od ljudskih prava – treba biti ponovno istaknuto, zajedno s osudom grubih zabluda, koji razaraju ljudske nevine živote bez obzira na kojem se stadiju oni nalazili, kao što su odvratni zločini pobačaj i eutanazija.”

Tijekom pontifikata pape Pavla VI. osudu eutanazije izrekao je i Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes, opet u povezanosti s drugim zločinima protiv života: „Sve što se protivi samom životu, kao što je ubojstvo bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazija pa i svojevoljno samoubojstvo… svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju više kaljaju one koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe, i u proturječju su sa Stvoriteljevom čašću” (GS 27).

Sveti zbor za nauk vjere izdao je 5. svibnja 1980., poseban dokument pod naslovom Deklaracija o eutanaziji. Deklaracija definira: „Pod eutanazijom valja razumjeti neko djelo ili propust koji po svojoj prirodi i nakani izaziva smrt, u cilju otklona svake boli.” Istu definiciju preuzima i Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života Evanđelje života Ivana Pavla II. (25. ožujka 1995.).

Deklaracija o eutanaziji donosi jasan moralni sud: „Potrebno je svom odlučnošću potvrditi da ništa i nitko ne može autorizirati ubojstvo nevinoga ljudskog bića, bilo ono fetus ili embrio, dijete ili odrastao čovjek, starac, neizlječivo bolestan ili umirući. Nadalje, nitko ne može tražiti tu gestu ubojstva za sebe ili za drugoga za koga je odgovoran, niti može privoljeti na to ni eksplicitno, ni implicitno. Ni jedan autoritet ne može zakonski prisiliti na to niti to obećati. Riječ je naime o povredi božanskoga zakona, o povredi dostojanstva ljudske osobe, zločinu protiv života, napadu protiv čovještva” (II).

Crkva ne zanemaruje zauzetost i skrb oko umirućega, pa ističe: „Ipak se mora priznati da smrt, koju su prethodile i pratile često okrutne i dugotrajne patnje, ostaje događaj koji naravno mori ljudsko srce… Danas je vrlo važno štititi, u trenutku smrti, dostojanstvo ljudske osobe i kršćansko shvaćanje života protiv tehnicizma koji se može zlorabiti. U stvari neki govore o pravu na smrt, izraz koji ne znači pravo sebi priskrbiti ili da bude priskrbljena smrt kako se želi nego pravo umrijeti posve mirno s kršćanskim i ljudskim dostojanstvom” (III-IV).

I danas su aktualne riječi sv. Augustina: „Nikad nije dopušteno ubiti drugoga: i kad bi on to želio, čak i kad bi tražio jer, razapet između života i smrti, zaklinje da mu se pomogne osloboditi dušu koja se bori protiv ropstva tijela i želi se od njega odvojiti; nije dopušteno ni kad bolesnik ne bi bio u stanju da živi.”

Pobornici prava na eutanaziju govore da je riječ o sažaljenju prema teškom bolesniku. Enciklika Evanđelje života pape Ivana Pavla II. eutanaziju naziva lažnim sažaljenjem: „pravo ‘sažaljenje’, doista, čini čovjeka solidarnim s patnjom drugoga, ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti. I toliko više izgleda izopačen čin eutanazije ako ga izvršavaju oni koji bi – kao ukućani – morali strpljivo i s ljubavlju pratiti svoga rođaka, ili kao liječnici, koji bi zbog svoje stručnosti morali liječiti bolesnika pa i u zadnjem najtežem stanju” (br. 66).

Enciklika Evanđelje života ne prihvaća tzv. terapeutsku upornost, „to jest nekih medicinskih intervencija koje više ne odgovaraju realnom stanju bolesnika, jer su već nerazmjerne rezultatima koji bi se mogli očekivati ili su nepodnošljivi za njega ili za njegovu obitelj. U takvim stanjima, kad se smrt neizbježno i uskoro približava, može se u savjesti odbaciti postupke koji bi samo prouzročili nesiguran i mučan produžetak života, ali ipak bez prekidanja normalnoga dužnog liječenja bolesnika u sličnim slučajevima… Odbijanje izvanrednih ili nerazmjernih sredstava nije jednako samoubojstvu ili eutanaziji; radije izražava prihvaćanje ljudskoga stanja pred smrću” (br. 65).

S obzirom na postavljeni problem odnosa dvaju alternativnih kriterija: svetost života ili kvaliteta života, moguće je da se neki konkretni ljudski život po kriteriju „kvalitete života” proglasi „nevrijednim življenja”. Međutim, ideja „svetosti života” kao sažeta formula uvjerenja o tome da ljudski život, kao takav i uvijek, posjeduje dostojanstvo, garancija je da on nikada neće biti proglašen „nevrijednim življenja” na temelju kriterija svoje „kvalitete”.

Zaključimo ovo razmišljanje o eutanaziji riječima pape Ivana Pavla II. Papa, naime, u Enciklici o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života ističe: „Izbor eutanazije postaje još teži kad se preokreće u ubojstvo koje drugi izvršavaju nad nekom osobom koja eutanaziju nije ni na koji način tražila i koja nikad nije na nju dala pristanak. Dostiže se tako vrhunac samovolje i nepravde kad neki liječnici ili zakonodavci prisvajaju sebi vlast odlučivanja tko mora živjeti, a tko umrijeti. Tako se ponovo pojavljuje napast iz Edema: postati kao Bog raspoznavajući dobro i zlo (Post 3,5). Ali samo Bog ima vlast usmrtiti i oživjeti: Ja usmrćujem i oživljujem (Pnz 32,39). On svoju vlast vrši uvijek i jedino po planu mudrosti i ljubavi. Kad čovjek sebi prisvaja tu vlast, vođen logikom ludosti i egoizma, neizbježno je koristi za nepravdu i za smrt” (br. 66).