SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 03. 01. 2020. 09:58

Upustimo se u čarobni svijet umjetnosti, a napose glazbe dajući joj mogućnost da nam se ona sama predoči kako bi bila čista i nevulgarizirana. Osjetit ćemo njezine plodove u sebi. Plodove nemira, traženja, kontrasta, ali samo kao rezultante traženja sklada. Urodit će to beskrajnom težnjom za nečim višim u kojem će nam glazba kao fenomen uvijek davati nove ideje i želju za čistim i neokaljanim životom

Piše:
fra Emanuel Josić

Šum vjetra kroz drveće, žubor potoka, ptičji pjev izaziva u nama zadovoljstvo. Slušajući, osjećamo stvari oko sebe, napose one koje se događaju u našoj blizini. Sviđa nam se to, zabavlja nas, raduje. Često znamo izustiti: Kako je lijepa ova glazba. Ovdje je riječ samo o poređenju. Ali poređenje nije razlog. Ovi zvučni elementi u nama evociraju glazbu, ali još nisu glazba. Uzaludno je uživati u tome i zamišljati kako ćemo u dodiru s njima postati glazbenici i zamalo glazbenici stvaratelji. Moramo priznati da se zavaravamo. Ove nagovještaje glazbe treba netko usmjeriti. Bez sumnje, većina nas je osjetljiva na zvučne pojave iz prirode, ali tko uz sve to osjeća potrebu da ih uredi u jedno glazbeno djelo i tko je za to obdaren sasvim naročitom sposobnošću. U njegovim rukama, sve što nismo smatrali glazbom postat će ona sama. Zvučni elementi sadrže u sebi glazbu samo ako se organiziraju, a ovo organiziranje pretpostavlja svjesnu čovjekovu akciju. Postoje dakle elementarne zvučnosti, postoje glazbene materije u sirovom stanju, prijatne po sebi, koje miluju naše uši, pojave koje nam donose zadovoljstvo koje može biti potpuno. Ali, s onu stranu ovoga pasivnog zadovoljstva otkrit ćemo glazbu koja nas potiče da aktivno sudjelujemo u djelovanju jednoga zapovjedničkog duha koji je oživljava i koji je kreira.

U početku svakoga glazbenog ostvarenja nalazi se prohtjev koji nije prohtjev za pukom zemaljskom hranom, prizemnim strastima i vlastitim zadovoljenjima požude, nego prohtjev za nečim višim. U tome i jest smisao umjetnosti. Umjetnost, a napose glazba nam ne pada s neba s pjevom ptice, žuborom potoka i ptičjim pjevom nego sa svim ovim i još najvažnije uplitanjem stvarateljske sposobnosti pojedinca da kreira i organizira glazbene pojave. Ukoliko počnemo na glazbu gledati kao na povijesnu činjenicu, onda zapadamo u problem. Postoji jedna povijesna perspektiva koja, kao i svaki način gledanja podređen zakonima optičke perspektive, čini jasnim samo predmete u najbližim planovima. Ukoliko se udaljuju, oni izmiču našem pogledu i ostavljaju nam samo predmete lišene života i svrsishodnoga značenja. Na tisuće prepreka nas razdvaja od pradjedovskih bogatstava koja nam pružaju samo poglede na svoju umrlu realnost. No mi im ih ipak primamo više po intuiciji nego znanjem. Nema potrebe proučavati primitivne rituale, magijske obrede ili pak prodirati u tajne antičke magije da bi se shvatio i dokazao glazbeni fenomen. Ukoliko bismo se prevarili pa se pozvali na povijest ili prapovijest, išli bismo k cilju želeći uhvatiti neuhvatljivo. Kako shvatiti stvari koje nikada nismo vidjeli? Ako u ovakvom jednom području uzmemo razum za jedinoga vođu, on nas zapravo vodi u obmanu jer ga instinkt ne osvjetljava. Jer instinkt je pouzdan, a ako nas vara onda to više nije instinkt.

U svakom slučaju kada se radi o glazbi, živa iluzija vrijedi više od mrtve realnosti. Izvođenje Gounodova Fausta prije sto trideset i šest godina naišlo je na slušatelje pune otpora prema čarima njegove melodije, ljude neosjetljive i gluhe na njegovu originalnost. A danas? Što mislimo o Faustu? Što mislimo o genijalnom Gounodu? Kako možemo danas suditi  našim rasuđivačkim umom? Danas imamo prodor moderne glazbe koju ne razumijemo. Širom svijeta mladi skladatelji, ljudi kapaciteta kreiraju glazbu. Često se na našim prostorima može čuti popularistički i žargoniski rečeno kako je nešto modernjak. Naročito se ovaj pojam uvriježio i u umjetničkoj glazbi. Sve se mlade skladatelje naziva modernjacima i automatizirano ih se odbacuje i osuđuje. Nismo li se zapitali da smo možda neupućeni i da ne razumijemo organizaciju elementarnih zvučnih pojava današnjice? Zvučne pojave s kojima se susrećemo u današnjem svijetu nisu iste kao prije 50 godina. Ono što u sadašnje vrijeme kreira umjetnost ima različite postulate. Činjenica da je nešto prije bilo dobro, a danas je manje dobro nije nikako utemeljena, jer ovo danas će za kratko vrijeme postati nešto što je bilo prije. Tko jamči da to upravo neće postati realnost koja će svakako kreirati glazbenu scenu i glazbeni svijet i tako glazbu uvesti u jedan novi iskorak kao što se to već i nagovještava. Svaku povijesnu činjenicu ne treba zaobići bila ona bliska ili udaljena, ali je ne treba doslovno shvaćati i na njoj temeljiti i usmjeravati budući tijek glazbenoga izražavanja. Povijesna činjenica treba pokretati stvaralačku sposobnost, a nikada osvjetljavati točke koje mogu biti poteškoće u razvoju glazbe kao fenomena. Dobro se gradi samo na neposrednom jer sve što se više ne upotrebljava ne može nam direktno poslužiti. Ona glazba koju imamo u danom momentu je zapravo ona koja nam je i potrebna.

Polazeći dalje od XIV. stoljeća u pokušaju da rastumačimo glazbu, materijalne poteškoće se toliko nagomilaju da naše napore svedu na nagađanja. Ne može nas zainteresirati glazbeni fenomen ukoliko on nije emanacija integralnoga čovjeka, čovjeka naoružanoga svim čulnim i psihičkim sposobnostima kao i moćima intelekta. Jedino je integralni čovjek sposoban za napor visoke spekulacije, koji sada u ovom momentu treba privlačiti našu pažnju. Ovaj izraz ne treba nas plašiti. On jednostavno pretpostavlja da je u osnovi glazbene kreacije prethodno ispitivanje, jedna volja koja se prvo pokreće apstraktno, da bi dala formu konkretnoj materiji. Elementi kojima ova spekulacija nužno teži jesu elementi zvuka i vremena. Jer je glazba nezamisliva bez ova dva elementa.

Glazbeni chronos

Likovne umjetnosti nam se predstavljaju u prostoru i mi dobivamo dojam cjeline prije nego što polagano otkrijemo detalje unutar jednoga likovnog djela. Glazba se uspostavlja u sukcesiji vremena i stoga zahtijeva budnost pamćenja. Glazba je zato umjetnost vremena kao što je likovna umjetnost, umjetnost prostora. Glazba pretpostavlja jednu organizaciju vremena, kronomoniju. Zakoni koji upravljaju kretanjem zvukova zahtijevaju prisutnost jedne mjerljive konstantne vrijednosti: metra. To je čisti materijalni element čijim se posredstvom stvara ritam, element čisto formalan. Drugim riječima, metar rješava pitanje na koliko se jednakih dijelova dijeli glazbena jedinica koju smo označili kao princip mjerenja, a ritam kako će biti grupirani ovi jednaki dijelovi u jednoj danoj jedinici. Jedan takt od četiri mjere može se podijeliti na dvije grupe po dva, ali i na četiri grupe po jedan. Vidimo tako da se... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]