SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 03. 01. 2020. 10:09

Glazba ima svoj način govora koji je vrlo snažan, s jedne strane vrlo osoban, ali s druge strane zajednički, opći, univerzalan. Stalna čovjekova potraga za novim doživljajima, smislom, ljepotom, istinom i vrijednostima je prirodna. Čovjek traga za objašnjenjima, spoznajama, i svaka generacija iznova želi otkriti i tumačiti svijet u sebi i oko sebe. U tome leži tajna vječitoga obraćanja čovjeka glazbi, ali i za svim umjetnostima jer se u svakoj čovjek ostvaruje na sebi svojstven način

Piše:
Nikolina Marčić

Poštovana profesorice, što podrazumijevamo pod izrazom „glazba”?

Riječ „glazba” potječe od slavenske riječi „glas”, dok je pojam „muzika” izveden iz grčke složenice „mousike techne”, a tumači se kao glazbeno umijeće, odnosno umijeće muza. Time se izravno upućivalo na božansko podrijetlo glazbe koja je u antičkoj grčkoj imala elemente pjesništva, instrumentalne glazbe i plesa. Za ljude koji su se bavili glazbom smatralo se da su nadahnuti darovima muza. No, vratimo se još malo unatrag. Korijene glazbe nalazimo daleko u prošlosti, puno prije no što se glazba definira kao lijepa umjetnost. Postoji nekoliko teorija o postanku glazbe. Smatra se da je u svom prapočetku čovjek glazbu vezao uz imitiranje glasanja životinja (osobito pjeva ptica), rad, emocionalne i afektivne uzvike, govor te magiju. Prvobitno se glazba dovodila u vezu s različitim obredima koji su služili tumačenja prirodnih pojava i njihovu ovladavanju te prizivanju po čovjeka povoljnih ishoda. Rituali koje su prvobitni narodi prakticirali sadržavali su magični pjev kojem su pridavali nadnaravne moći. Bili su to najčešće napjevi jednostavnoga melodijskog obrasca maloga opsega, no značajne raznolikosti u tempima te ritamskim i dinamičkim nijansama. Kasnije se glazba dovodi u vezu s društvenim životom, ceremonijama, odgojem i obrazovanjem. Proučavanje glazbe preostalih naroda čija kultura nije došla u dodir sa suvremenim civilizacijskim tekovinama (područje kojim se bavi etnomuzikologija) i izvori kao što su ostaci instrumenata, reljefi, crteži i zapisi o glazbi, otkrivaju neke tajne muziciranja u prošlosti. Glas i ruke (pljeskanje, udaranje) prva su glazbena izražajna sredstva. U prainstrumente spadaju brojne udaraljke, zvečke, bubnjevi, razne flaute i rogovi od trske ili kosti te glazbeni luk, preteča svim žičanim instrumentima, prije svega harfama i lirama. Na osnovi proučavanja glazbe izoliranih ljudskih zajednica te broja žica i izgleda starih instrumenata zaključuje se da se muziciralo na sustavu pentatonike. Pentatonika živi i danas u tradicijskoj glazbi, kao naprimjer u napjevima hrvatskoga Međimurja te u spontanom dječjem muzičkom izražavanju, poput rugalica.

Antičke visoko razvijene kulture imale su vrlo razvijen instrumentalni i vokalno–instrumentalni način muziciranja. Grčko notno pismo u obliku slovčane notacije datira od 6. st. pr. Krista. Na grčkom tonskom sustavu temelji se današnja glazbena praksa. Grčka kultura ostavlja nam u naslijeđe pojam muzika, ljestvicu kao niz od osam tonova, razvijenu glazbenu teoriju temeljenu na brojevnim osnovama u intervalskim odnosima i proporcijama koju su izučavali brojni filozofi i znanstvenici (Pitagora, Platon, Aristotel, Aristoksen i dr.) i u kojoj su vidjeli odraz slike svijeta, s dubokim utjecajem na čovjeka i njegovo biće. Upravo zbog potonjega značaju glazbe pristupaju krajnje ozbiljno, kao velikom moralnom i društvenom čimbeniku, sa snažnom odgojnom ulogom. Često citirane Platonove riječi „Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država” govore o utjecaju glazbe u oblikovanju ljudskih vrijednosti, što ima osobitu težinu u odgoju.

Glas je prirodni instrument, po mnogima najsavršeniji. Od početaka pjevanja gregorijanskih korala upravo je glasu povjerena zadaća da pokuša predočiti zvuk anđeoskih zborova i nebeske glazbe. Glazba je reproduktivna (izvođačka) umjetnost čiji su osnovni elementi melodija, harmonija i ritam, koja se realizira u određenom vremenskom tijeku.

Glazba počiva na tonovima, a svaki ton je sam po sebi složen. Kao što se bijelo svjetlo prolaskom kroz prizmu razlaže u dugu, tako je ton satkan od niza tonova (alikvotni, parcijalni tonovi ili harmonici) koje ne čujemo pojedinačno, već ih doživljavamo kao boju tona. Zanimljiv je ustroj alikvotnih tonova, određeni red koji nalazimo unutar svakoga pojedinačnog tona. Sama glazba je satkana od tonova čiji su odnosi uređeni. Kada se tonovi povezuju, rade se veze i njihovih alikvota. Umnažanje unutarnjih veza je osobito prisutno kada se intervali izvode tako da postižu savršen odnos, čime se dobiva nevjerojatna gustoća akorada i punina boja koja nadilazi pojedinačne tonove. Ne kaže se bez razloga da je u umjetnosti tek savršeno dovoljno dobro. Tada glazba pokazuje svu svoju snagu i raskoš. Taj moment uvijek iznova doživljavam kao jedno od čuda glazbe, kada se otvaraju neke nove sfere.

Kada ste osjetili zanimanje i poziv za glazbu i kako ste odgovorili na taj poziv?

Stjecajem okolnosti moja prva ljubav bio je balet. Kao dijete išla sam u baletnu školu koja je, iz današnje perspektive, više bila tečaj, s obzirom na to da je okupljala djecu različitih dobi. No, silno sam u tome uživala, unatoč iscrpljujućim i fizički iznimno zahtjevnim vježbama. Sjećam se da sam nakon baleta jedva imala snage doći do kuće, brojeći svaki korak, pa bih u hodniku pala na pod i ostala tako nepomična neko vrijeme, skupljajući snagu. Školu je vodio neki Rus koji se nije osobito trudio govoriti naš jezik, ali je imao štap, tako da smo mi, male balerine, jako dobro znale koji dio tijela ne držimo dobro. Baletne seanse trajale su možda nekoliko godina, a onda je Rus otišao i škola se ugasila. Nekako u to vrijeme u razred su došle profesorice iz glazbene škole, održale audiciju i među djecom odabrale i mene... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]