Početna stranica » Korizmeni osmijeh ohrabrenja

Korizmeni osmijeh ohrabrenja

173 pregleda

Jednoga zimskog jutra budim se prije zore kako bih sinu napravila sendvič za školu. Veljača je. Dani su kratki. On me zagrli, zaželi dobar dan i izlazi u hladno, blijedo jutro.

Gledam ga kroz zavjesu na ulaznim vratima kako pozdravlja prijatelja koji živi u susjednoj kući, identičnoj našoj, i požuri prema uglu gdje će ga žuti školski autobus povesti u školu. Kao i svako jutro u isto vrijeme, ulicom prođe susjeda u šetnji sa psom, a dadilja obitelji preko puta ceste dolazi autom, uđe na kolnik, parkira i nestane kroz vrata garaže.

Uzdahnem pokušavajući se osloboditi osjećaja monotonije rutinskoga života u američkom predgrađu i zaustaviti misli o samoći koju kriju naše uredno posložene kućice u nizu s uvijek lijepo obrađenim travnjacima – samoće koja se obično tretira tabletama, alkoholom, nezdravom hranom, brzinskim aferama i zaglupljujućim TV emisijama. Nije zima kriva, nasmiješim se toj pomisli, makar joj svi to žele prišiti.

Naizgled je lakše tražiti uzrok našem nezadovoljstvu u svemu što nas okružuje i predati se okolnostima, jer kako nas stoljetno pitanje podsjeća: što mi tu možemo. „Ništa” nas oslobađa odgovornosti i mi tako i dalje nastavljamo rutinski koračati kroz život. Ogroman izbor lako dostupnih razbibriga čini nas prezauzetima da bismo se zaputili u dubinu duše da ondje potražimo uzroke samoći i osjećaju otuđenosti.

Spremim čašu vode s limunom i još uvijek u pidžami i toplom kućnom ogrtaču sjedam ispred prozora. Ugodno mi je. Smirujem misli i srce i promatram kako sasvim polako i tiho svjetlost dana ispunjava jutro, moju kuhinju i moju dušu.

I ja osjećam umor od dugih noći, nedostatka sunca i vedroga plavog neba. Božićne lampice koje ipak razbiju tminu i podignu raspoloženje već su nekoliko tjedana pospremljene u kutije i posložene na tavanima. Zajedno s njima i uspomene upotpunjene tugom za onima kojih više nema. Proljeće je još daleko. Čak ni ružice u vazi ne pomažu. Ali taj trenutak buđenja dana, koji se ipak svakoga jutra pomiče za koju minutu ranije noseći u sebi sigurnost promjene, daje mi snagu da se i sama svakodnevno odlučim za buđenje. Ne propuštam priliku da i sama iskoračim iz mraka i othrvam se težini prošlih boli, padova i gubitaka.
Koncentriram se na disanje – udišem ljubav, a izdišem bol. Udišem milost i izdišem tjeskobu. Udišem zahvalnost i izdišem osjećaj bespomoćnosti.

Vrrrr… čujem kako vibrira mobitel. Stigao je neki SMS. „Molim te nemoj se odreći čokolade za korizmu”, piše mi prijateljica iz Chicaga. „Pronašla sam nešto izvrsno čime ću te počastiti kad dođeš.” Korizma! Zar već? Aaaahhh… Dovršim na brzinu svoju vodu s limunom i otrčim natrag u spavaću sobu. Zavučem se u još toplu posteljinu i zatvorim oči. OK… nakon još malo sna sve će biti lakše.

Središte svega stvorenog

„Korizma je poziv na duhovni rast – koji je puno lakše ostvariti kroz radostan i optimističan stav”, rekao mi je prije desetak godina vlč. Mike Manning uručivši mi svoju autorsku knjigu – dnevne meditacije za korizmu – Pardon My Lenten Smile (Ispričajte me zbog korizmenog osmijeha).

U to vrijeme, svake korizme održala bih oko 30 koncerata svoje verzije Pasije koju sam nazvala Žeđam (I Thirst). Kao da život na turneji s troje male djece nije bio dovoljna žrtva, još bih k tome dodala odricanje od neke vrste hrane i dodatnu molitvu. Svaki koncert je bio prilika da se uživim u muke, žrtvu i obraćenje i Marije, i kriminalaca, i Šimuna Cirenca i samoga Isusa. Često bih dotakla neka užasno bolna mjesta i podigla branu iza koje bi navrla ogromna sila suza. Kad bi stigao Veliki petak, bila sam potpuno iscrpljena – do zadnje stanice svoga bića.

Pardon My Lenten Smile?” pitala sam ga u nevjerici. „Ljubav je jača od svake boli. Ljubav izmamljuje osmijeh i u najvećoj patnji. Ljubav je srž radosti življenja. Ljubav je središte svega stvorenog. Ljubav je nada. Uz Ljubav možemo sve. Čak se suočiti s najtežim životnim izazovima”, odgovorio je otac Mike. Svakom rečenicom lice mu je sve više zračilo radošću i poticalo osmijeh u meni.

Jedne Cvjetnice pjevala sam u katedrali u Camdenu u državi New Jersey. Katedrala se nalazila u centru Camdena koji je tih godina bio jedan od vodećih gradova po kriminalu. Svećenik, koji je proveo puno godina uz Majku Terezu, otvorio je širom vrata crkve. Nedjeljom nakon svete mise otvorio bi i župni centar gdje je servirao izvrsnu hranu koja je bila višak sa skupih subotnjih zabava i domjenaka. Beskućnici, ovisnici o drogi, izgubljena mladež, samohrane majke koje su svi napustili, žene žrtve trgovine ljudima, svi su bili pozvani. Bez pitanja tko su i odakle su došli.

Nakon ručka puno njih je sjelo u klupe da slušaju koncert. Sjeli su u zadnje redove, iza publike u skupim kaputima i s fino uređenom djecom. Čarobna akustika stare katedrale, prekrasni aranžmani, dobro uvježbani glazbenici i tematika koja dira ravno u srce povezala nas je sve u jedno… Zajedno smo zadržali dah pred glazbenim slikama Isusa koji pada ispod križa, u čije ruke su zabijeni čavli, koji viče s križa, „Eli, eli, zašto si me ostavio?” Zajedno smo uzdahnuli u trenutku kad se hramski zastor poderao na pola. I plakali kad je nakon kiše zavladala tišina, a Isusovo tijelo bilo položeno na krilo majke Marije.

U jednom trenutku otvorila sam oči (i zažalila što nisam trepavice namazala maskarom koja ne peče) i pogledala ljude ispred sebe. I oni lijepo obučeni, i beskućnici, i žene s djecom, i starac koji je čvrsto stezao čeljust dok su mu suze tekle usprkos njegovoj volji, svi su bili vidljivo ganuti, povezani – ne patnjom nego Ljubavlju onoga koji nas sve jednako voli.

Odjednom, kroz vitraj na dnu katedrale sunce je poslalo zasljepljujuću svjetlost u kojoj mi se Isusov lik učinio s velikim osmijehom na licu. Negdje u dubini svoga bića čula sam glas: „Pa ljudi moji, čemu te krokodilske suze? Zar ste zaboravili drugi dio priče? Dio koji je najbitniji? Ja nisam umro. Ja sam vam pokazao da živim… da su Ljubav i Život i Bog jači od boli, od patnje i od smrti…”

Rast u Ljubavi

Miris mamine kave iz kuhinje putuje po hodniku, stepenicama na drugi kat, do moje sobe i budi me. U molekulama mirisa nalazi se šifra koja u mojoj podsvijesti otključava pohranjenu memoriju i osjećaj sigurnosti obiteljskoga doma.

U toj sigurnosti, vratim se stvarnosti, umoru, tuzi (jer se još jedno jutro budim bez moga pokojnog supruga) i korizmi koja dolazi. Sjetim se oca Mikea i njegova korizmenog osmijeha i zamislim sliku: Vratila sam se s puta koji me je i fizički i emotivno i mentalno iscrpio. Ali, umjesto da kolabiram na mjestu na kojemu sam se našla, moram dalje na put. Ispred mene je prostrana i gola dolina – kroz koju moram proći u narednih četrdeset dana.  

Mogu pognuti glavu, gunđajući ostaviti čokoladu, kolače ili vino i krenuti sa spoznajom da ću se kroz to dobro namučiti. Ili mogu vidjeti to otvoreno prostranstvo kao priliku da mi taj prostor i tih četrdeset dana budu okrepa duši, odmor od tupih dnevnih rutina i izazov da se približim još bliže izvoru sreće koji je puno dugotrajniji i vrjedniji od trenutnih zadovoljstva i razbibriga. Jer tada, slobodni od bespotrebnih vanjskih opterećenja, postajemo sposobni primijetiti sve što se skupilo u nama – sve tuge, strahove, ljutnje, osjećaje bespomoćnosti, beznađa ili čak i besmislenosti… i otklanjati ih iz mračnih kutaka. Buditi se i pustiti da svjetlost otkupljenja u svakom trenutku prodre kroz svaku poru do svake stanice našega bića.  

Tada srcem prepoznajemo one koji trebaju našu radost, našu ljubav i naš ‘korizmeni’ osmijeh ohrabrenja, nade i suosjećanja. Tada otklanjamo sve sto nas sprječava da rastemo u Ljubavi i prihvatimo Krista kao „put, istinu i život”.