Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić rođen je 1959. u Bučićima kod Travnika. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i Franjevačku teologiju u Sarajevu. Svečane zavjete je položio 1986. godine dok je za svećenika zaređen 1987. u Sarajevu. Pastoralne službe župnog vikara obavljao je u Dobretićima, Gučoj Gori i Jajcu, a službe župnika u Docu kod Travnika, Osovi i Gučoj Gori. Službe samostanskog vikara vršio je u samostanima u Jajcu i Gučoj Gori dok je na dužnosti gvardijana bio u samostanima u Gučoj Gori i u Sarajevu. Prije izbora za provincijalnog ministra 2016. obnašao je službu definitora Provincije, provincijskog ekonoma te gvardijana samostana Sv. Križa, u sarajevskim Kovačićima.
Dugogodišnji ste svećenik i franjevac, a trenutno ste na čelu provincije Bosne Srebrene. Kako ste se Vi odlučili za redovnički i svećenički poziv?
Mojoj odluci da postanem svećenik i franjevac doprinijele su tri vrlo važne, na neki način presudne stvari. Prva je bila moja ministrantska služba. Bio sam ministrant, poslužitelj oltara i sudionik bogoslužja. To iskustvo mi je uvelike pomoglo pri donošenju odluke. Tada su u mojoj rodnoj župi Bučići djelovali i još djeluju svećenici franjevci koji su me oduševljavali svojim pristupom i načinom ophođenja s nama mladima kao i svojim životom uopće. Kroz druženje s njima u meni se rodila želja da budem franjevac. Svjedočanstvo njihova života i rada je druga bitna stvar koja je doprinijela mojoj odluci. Treća, i po meni najvažnija stvar je vjera koja mi je usađena u srce i u kojoj su me odgojili moji roditelji. Vjerujem da Bog ima plan za svakoga čovjeka i da vodi život svakoga pojedinca. Bez Boga se ništa ne događa, pa ni svećenički poziv. U ovoj i ovakvoj vjeri danas promatram i razumijem svoj poziv. Realizacija moje odluke počela je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Novicijat je bio korak dalje u mojoj odluci da budem svećenik, a za vrijeme studija teologije donio sam konačnu odluku, postati franjevac i svećenik Bosne Srebrene.
Kakve dojmove nosite iz vremena svoga obrazovanja i odgoja na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Franjevačkoj teologiji?
Nosim vrlo lijepe dojmove. Prije svega, bilo je to mladenačko doba, puno poleta i radosti. Bio sam pun želje da učinim nešto dobro za sebe, a potom i za ljude s kojima živim i kojima sam poslan. Profesori i odgojitelji su bili kvalitetni, a uz to i zahtjevni. Pomagali su meni, a i mojim kolegama da se razvijamo i postajemo bolji ljudi, da steknemo dobar odgoj i dobru naobrazbu za naš pastoralni i dušobrižnički rad. Teologiju, koja mi je nekada izgledala apstraktna, što ona zapravo nije, morao sam sasvim ozbiljno proučiti, jer to je tražio moj poziv, a i profesori. Bilo je, naravno, puno posla i rada jer studij nije bio nimalo lagan, a rad na sebi kroz korekciju odgojitelja, dosta zahtjevan. Zahvaljujući osobnom trudu i želji, a dobrom mjerom profesorima i odgojiteljima, sve sam ipak stizao i dosta dobro uspijevao. Bar se tako nadam. Zahvalan sam Bogu na veoma dobrim i kvalitetnim profesorima kako u sjemeništu tako i na teologiji jer su me svojim predavanjima i životom znali oduševiti za teologiju, odnosno za Boga. Zahvalan sam jer su doprinijeli mome rastu i sazrijevanju u vjeri, a samim time i ustrajnosti u mom pozivu Bogu posvećene osobe. Obrazovanje i odgoj su za svakoga čovjeka, a tako i za nas svećenike, od neprocjenjive važnosti, jednostavno su nerazdvojivi. Kada s današnje vremenske distance promatram svoje svećeničko obrazovanje i odgoj u; klasičnom obrazovanju, teološkom studiju i duhovnom životu prepoznajem uvezanost i cjelinu koja je potrebna svakom svećeniku za osobnu izgradnju i životnu mudrost. Nitko ne voli slaba liječnika, slaba odvjetnika, pa ni slaba teologa ili svećenika. Zna se dogoditi da onaj tko nema dobroga teološkog znanja, napravi velikih pogrešaka i u svom osobnom životu i u pastoralnom radu. A onaj tko dublje ulazi u teologiju, više i moli, a tko više moli, bolje razumije teologiju. Duhovni život ili molitva je poticaj studiju teologije, a studij teologije poticaj na molitvu. Jer, teologija nije samo govor o Bogu, nego i razgovor s Bogom, a molitva opet nije samo razgovor s Bogom, nego i učenje o Bogu. Dublje ulaziti u teologiju, tj. više moliti, kontemplirati put je kojim postajemo autentičniji kršćani.
Svjedoci smo da je u svijetu sve manji broj duhovnih zvanja. Kada razmišljate o budućnosti, bojite li se da će biti sve manje onih koji će odgovoriti na Božji poziv? Kako stoji po tom pitanju provincija Bosna Srebrena? Koji su uzroci krize duhovnih zvanja?
Da, istina je, svi smo svjedoci da je u svijetu sve manji broj duhovnih i svećeničkih zvanja, to je velik i ozbiljan problem. Gdje nema svećenika, nema ni euharistije, a Crkva bez euharistije nema snage. Vjerujem da Isus snagom svoga Svetoga Duha i danas vodi Crkvu i zato nema mjesta osobnom strahu. Isus od nas traži da molimo Oca da pošalje radnike u žetvu svoju. Ako manjka duhovnik, svećeničkih zvanja, to je zato što nedostaje molitve. Ovim putem, pozivam sve vjernike, napose Bogu posvećene osobe, da mole za nova duhovna zvanja. Ako je Božja volja da nas bude i ima, Bog će pronaći put i način da pozove mlade i one malo starije, koji će raditi na njivi Gospodnjoj. Vjerujem da sve što je dobro i plemenito u sebi ne može propasti.
Svakako da i naša provincija Bosna Srebrena osjeća pomanjkanje broja novih duhovnih zvanja. To je vidljivo iz broja sjemeništaraca u Visokom i bogoslova u Sarajevu. Ohrabruje činjenica da u odnosu na druge franjevačke provincije, naša provincija Bosna Srebrena još uvijek dobro stoji sa zvanjima. Važno je da imamo na pameti da se u našoj Bosni dogodio rat i jedno opće razaranje. Poslijeratno vrijeme, sve do danas, u svakom pogledu je neizvjesno i nesigurno. Otvorile su se i granice, a tako i mogućnost odlaska iz naše zemlje u krajeve „bolje za život”. Tako su mnoge obitelji odselile, a to se i danas događa. Nadalje, broj djece u današnjim obiteljima je daleko manji od broja djece obitelji od prije 20 godina. Ovakvo stanje dovelo je do pada duhovnih zvanja u našoj Bosni, ali se povećao u nekim drugim provincijama. Jer, iz naših obitelji, koje su odselile u druge krajeve i dalje ima duhovnih zvanja. Tako da su mnogi sjemeništarci i bogoslovi upravo rodom iz naše Bosne nazočni u drugim provincijama. Mislim da u svemu ovome ne trebamo pasti u „bolest” smanjenoga broja duhovnih zvanja i da trebamo biti vjerodostojni franjevci i svećenici i uzdati se u Božju milost i proviđenje. Mi trebamo biti oduševljeni svjedoci i navjestitelji Radosne Vijesti jer samo oduševljen čovjek može oduševljavati druge.
Kad je u pitanju duhovno zvanje, ne postoji dobna granica. Je li među našim pukom dovoljno razvijena ta svijest ili se kod nas zreli mladići i djevojke boje da su okasnili?
Mislim da je u našoj tradiciji više prisutna svijest da se kandidati kao mlađi odlučuju za duhovna zvanja, dok je na zapadu obrnut trend, gdje zreli i ostvareni ljudi, s već završenom školom ili fakultetom, znaju ostaviti svoje poslove i odlučiti se za franjevački i svećenički poziv. Našoj Provinciji nije nepoznat ovaj zapadni trend jer i mi imamo svećenika koji su završili školu, a neki od njih i fakultet i potom došli u našu zajednicu. Kad je u pitanju duhovno zvanje, ne bi trebala postojati neka dobna granica. Zvanje je proces u kojem osoba u dijalogu s Bogom donosi svoju odluku.(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
