SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 29. 11. 2019. 09:23

Onda poslije posne večere sva se božićna pjesma ispjeva! To je ona U se vrijeme godišta. Koliko strofa ima? – 30! – Koliko god ima, meni se čini da sam ih sve znala napamet... A onda ujutro svi u crkvu. Valjalo je s brda pješke u Sutjesku doći! Nije bilo ni pravoga puta, morali smo kroz smreke. Bilo blato, bilo snijeg. Svi smo išli. A bilo nas je puno, puna kuća čeljadi...

Piše:
Danijel Stanić

U studenom mjesecu, dok u Bosni još nije bilo traga snijegu i zimi, posjetili smo u Haljinićima kod Kraljeve Sutjeske obitelj Luke (56) i Jagode (52) Lukić. U obiteljskoj kući, u kojoj s njima žive još djeca Ivona (23) i Mario (18) te Lukina mati Marija (82) srdačno su nas ugostili, kako bismo s njima razgovarali o prošlim, ovogodišnjem i budućim proslavama Božića i prenijeli našim čitateljima što za njih predstavlja najradosniji kršćanski blagdan Božić.

Kako se u vašoj obitelji obilježava predbožićno vrijeme došašća?

Ivona: Došašće je u  našoj obitelji stvarno posebno vrijeme priprave za Božić. Svake godine uredimo adventski vijenac i s veseljem iščekujemo da upalimo novu svijeću. Čim počne advent, čim nastupi mjesec prosinac, već je sve drukčije. Postoji to vrijeme iščekivanja, prava priprava za Božić, premda svake godine to vrijeme vrlo brzo prođe.

Jagoda: Pa onda u našim krajevima slavimo mise zornice. To mi je baš lijep običaj. A pod misom se pjevaju posebne pjesme koje najavljuju dolazak Božića. Tako vidiš da ulaziš u neko razdoblje s veseljem. Drago ti je, ništa ti nije teško! A što se tiče običaja prije i u vrijeme Božića, mnogo su mi toga prenijeli moji roditelji i svekrva Marija koja živi s nama evo već 27 godina. I koliko hoćeš puta nju upitam što treba uraditi pa se zajednički pripremimo za Božić.

Očigledno je za dobru pripravu potrebno i obiteljsko zajedništvo...

Marija: Ja sam odrastala sa svojom strinom jer mi je mama umrla na porodu. Ta je žena kćer ostavila mami, a mene je othranila. A obitelj nam je bila brojna, živjela sam s dvadesetero čeljadi. Moj praamidža bio je glava kuće, a mi smo svi bili njegovi, iako on sam nije imao djece. Mi smo međusobno uvijek bili povezani, kao prava braća i sestre, kao da nas je sve jedna mati rodila.

Jagoda: A kako je i moj svekar redovito molio Boga, tako smo i mi od njih naslijedili. Svake večeri zajedno molimo. Ponekad se dogodi da su djeca negdje otišla, pa budemo samo nas troje najstarijih, ali svejedno molimo obiteljsku molitvu.

Luka: Meni je ta molitva jednostavno zahvala Bogu. Za cijeli dan koji sam proveo – radio sam, umorio se – i na kraju zahvaljujem Bogu. Jednostavno razgovaram s Bogom. Saberem svoju djecu, obitelj. Da i oni maleni nešto nauče preko nas.

Jagoda: Nije to duga molitva, ali sve svoje brige zaboravimo i s blagoslovom legneš spavati. A od ove zajedničke molitve ima i plodova – ne mogu se Bogu nazahvaljivati! Svi smo zdravi, radimo i u crkvu idemo. Tako je bilo i u vrijeme rata. Nikad nam nitko ne bi rekao stani, ne može u crkvu. Bilo je i barikada na putu, ali je sve lijepo funkcioniralo. Samo, vidi se da je sve manje naroda, ranije je ipak bilo više vjernika u crkvi.

U svijetu se, u duhu predbožićnoga konzumerizma, kuća kiti već početkom adventa. Kakav je običaj kod vas?

Luka: Jest, ima ljudi koji nakite kuće na prvi dan adventa. A i po našim selima kuće stoje nakićene sedam dana prije Božića. To je za mene smiješno. Mi čekamo Badnji dan kad okitimo kuću, a nakon obiteljske večere okitimo jelku.

Jagoda: Onda posebno lijepo bude kad na božićno jutro ustanemo, a imamo nešto novo u kući. Nekad svom Luki kažem da i mi malo ranije nakitimo jer bi bilo lakše zbog kućanskih poslova: prave se kolači, spremaju se pite... Al' evo, mi još uvijek jelku i kuću kitimo na Badnju večer.

Marija: Ne kaže se uzalud U ponoć se Bog rodi, nebo zemlju prosvijetli... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete na ovoj poveznici ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]