SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 31. 03. 2020. 11:50

Ne svjedoči li nam Isus na Maslinskoj gori o potrebi za blizim Bogom. Iz te blizine i svijesti da ga Otac ne napušta ni u trenucima smrti i umiranja, prihvatio je izazov muke, napuštenosti i smrti na križu. To je onda ona blizina koja snaži.

Piše:
s. Kata Karadža

Kako je malo, veoma malo potrebno – pokazaše nam neizvjesnost i strah oko koronavirusa proteklih tjedana – da bismo osjetili krhkost i granice vlastite moći i vlastitih snaga. Tko li je samo prije nekoliko mjeseci mogao i zamisliti koliko će se ljudi i naroda širom svijeta osjetiti bespomoćno. Polazeći od ljudske logike na određeni je način moguće razumjeti strah i šok. Naime, današnji čovjek misli da sve, baš sve ima u „svojim rukama” i da on nad svime gospodari. I onda najedanput se dogodi da mora paziti na kojoj će udaljenosti stajati od druge osobe, čak i drage, te kome će i kada pružiti ruku ili čak ne pružiti.

Kroz proteklo vrijeme bili smo prisiljeni suočavati se s jednom riječju – krhkost. Moramo priznati da nismo naučili o njoj promišljati. Možda i pomislimo na tu riječ i tu stvarnost ponekad, ali tada je skoro redovito povezujemo s djecom ili posebno teškim bolesnicima. Nama odraslima ona nije tako ugodna i draga jer nužno upućuje na doživljavanje vlastitih granica i vlastitoga dometa. Ne izgovaramo je često jer kao da time priznajemo granice vlastite moći i kao da ona ukazuje na to da smo potrebni pomoći i izbavljenja nekoga drugoga, nekoga izvan nas samih i izvan naše samodopadnosti.

Mnogi su ovih dana u susretu s neželjenom opasnošću zaraze i prijetnjom bolesti postavljali pitanja o ljudskoj krhkosti, o situacijama kušnje i doticaju vlastitih snaga. Možda može izgledati i pomalo neobično ako kažemo da i takve situacije i kušnje mogu biti u planu koji Bog ima s nama. Nije li, a čitali smo to u odabranom evanđeoskom ulomku prve korizmene nedjelje, i Isusa Duh nagnao u pustinju, na mjesto gdje je bio izložen kušnjama. I tu, usred pustinje i prepušten napastima, Isus živi blizinu Onoga koji naše rane povija. Mjesto kušnje postaje mjesto utjehe, mjesto rasta, mjesto posebnoga doživljaja samoće, ali i mjesto Božje blizine. Nije li ta slika korizmene pustinje u mnogočemu i slika našega života!?

Svaka kušnja, ne zbog snage, jakosti ili čovjekove mudrosti, već zbog prepoznavanja Božje blizine, može postati blagoslovljena i plodonosna za naš, moj život. Garancija da ću i dolinom smrti proći, a da se pritom, kako psalmist kaže, ni zla ne bojim, jest obećanje Božje blizine jer, kako stoji dalje u psalmu, Bog je sa mnom (usp. Ps 23). Biblijski govor o Bogu nije u prvom redu očitovanje Njegove svemoći i snage, već očitovanje Njegove blizine čovjeku u kušnjama i na stranputicama života. Ne svjedoči li nam Isus na Maslinskoj gori o potrebi za blizim Bogom. Iz te blizine i svijesti da ga Otac ne napušta ni u trenucima smrti i umiranja, prihvatio je izazov muke, napuštenosti i smrti na križu. To je onda ona blizina koja snaži.

Što nam Uskrs govori?

Iako gotovo vjerničkom intuicijom osjećamo da je Uskrs blagdan koji je svojim sadržajem bremenit, prebogat sadržajem i da nudi nebrojene mogućnosti razmišljanja, kao da nam je teško o njemu govoriti. Ostaje, naravno, pitanje koliko je čovjek našega vremena spreman postavljati pitanja i koliko je na tom tragu spreman tražiti odgovore. Upravo u tome se vidi veliki izazov važan za pastoralno djelovanje Crkve. Naime, svjedoci smo da nam se nude veoma dobri sadržaji, a kao da ostaju nezamijećeni. Potrebna je otvorenost i pobuđen interes za Bogom da bi ga se moglo naći i susresti.

Uskrs je blagdan nade, one jedinstvene nade o kojoj je danas prijeko potrebno govoriti. Naše vrijeme, unatoč silnome napretku i odgovorima koje znanost nudi na različitim životnim područjima, istovremeno vapi za nadom. Osjećamo vrijednost odgovora koje nudi medicina, tehnika i brojne druge znanosti na putu napretka. Međutim, to nije ono što ljudski duh iščekuje i čemu se nada. Posljednji pape, osjećajući potrebu našega vremena, veoma su često govorili i pisali upravo o nadi. Sveti papa Ivan Pavao II. knjizi koju je objavio na prijelazu tisućljeća dao je naslov Prijeći prag nade, čime je na veoma snažan način ocrtao važnost nade u suvremenom dobu. Njegov nasljednik papa Benedikt XVI. encikliku Spe salvi (U nadi spašeni) posvetio je upravo kršćanskom shvaćanju i značenju nade za vjernika.

Kada je riječ o Uskrsu, onda se čini veoma zanimljivim i znakovitim kako mnoge novozavjetne knjige gledaju na Isusovo uskrsnuće ili bolje rečeno kroz prizmu uskrsnuća promatra se i iščitava cjelokupno Isusovo djelovanje i njegov život. Zapravo u svjetlu uskrsnuća otkriva se smisao čovjeka i svega stvorenoga na putu kroz povijest. Sveti Pavao u Kristovu uskrsnuću vidi, pomalo slikovito rečeno, ugaoni kamen kršćanstva. Pavao piše: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša (1 Kor 15,14)”.

Nijedan blagdan nije samo spomen ili proslava nečega što se dogodilo. Premalo bi bilo slaviti taj blagdan radi obiteljske, mjesne ili neke druge tradicije, radi lijepih okupljanja tijekom blagdanskih dana ili radi ljepote nekih liturgijskih običaja. Sve to sadrži samo dio cjelokupne lepeze značenja. Srž i jezgra nade koju želimo istaknuti usmjerava nas mnogo dublje.

Svjetlo uskrsloga jutra i prazan grob osvjetljavaju i daruju novi pogled na ono što nitko prije Isusa nije mogao razjasniti i učiniti prihvatljivim. Otvaraju novu perspektivu trpljenja, muke i smrti. Isus, ne samo riječima, već uistinu svojim djelom, prihvaćanjem trpljenja i smrti, silaskom nad pakao i doticanjem krajnje ljudske bijede, nudi odgovore i baca novo svjetlo te pruža temelj nade za vjernika svakoga vremena. Zato je Isusovo uskrsnuće odgovor na duboka pitanja i traženja čovjekova uma i srca. Naravno, sve je to samo ponuda. Bog nikada ne prisiljava, već nudi, zove i poziva. Na čovjeku je da osluškuje, čuje i odazove se tom pozivu.

Ti si Gospodine, nada naša

Koliko god je dar Božji, nada je izazovna i zahtjevna jer se treba nadati, imati snage i vjerovati usprkos okolnostima i situacijama koje možda mogu izgledati sasvim beznadne ili besperspektivne. Nada kao da u sebi sadrži snažni dinamizam napetosti – osjećamo da je nešto prisutno i da to posjedujemo, a opet smo prema njoj usmjereni. Za ostvarenje nade treba prihvatiti određeni rizik i izazov. Razumljivo je stoga da kao ljudi tražimo oslonac za taj iskorak. Sveti Franjo Asiški u svojoj molitvi Hvale Bogu višnjemu kliče: „Ti si naša nada” (HvBo 14). Njegovi životopisci govore o njemu kao čovjeku nade koji je bio sav naslonjen na Boga – Nadu. U Bogu on prepoznaje i doživljava dobrotu koja je uporište nade. Iz te naslonjenosti na Boga rađaju se i drugi plodovi. Kod sv. Franje posebno je vidljiva neraskidiva veza nade i radosti. Zato je razumljivo da je temelj franjevačke radosti u smirenom pouzdanju i predanju Bogu.

U blagdanu Uskrsa prepoznajemo ljubav Božju prema nama. On, koji nije ni svoga Sina poštedio, neće ni čovjeka prepustiti grijehu i smrti, već veličinu svoje ljubavi pokazuje u žrtvi i predanju svoga Sina. Ta će istina i ovoga Uskrsa biti naviještena širom svijeta u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći: Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. Franjo Asiški se na Uskrs radovao jer je u toj svetkovini nalazio divnu i neopisivu ljubav Očevu prema Sinu i svakom čovjeku.

Dobro je u ovom kontekstu, govoreći o nadi, osvijestiti i poziv starozavjetnih proroka izraelskom narodu da ne gubi nadu i to u trenucima kada nije bilo lako s pouzdanjem gledati u budućnost. Proroci pozivaju narod da promatra i da se sjeti što je Bog stvarao kroz njihovu osobnu i zajedničku povijest. Bog koji te je izveo iz ropstva u Egiptu, koji te je vodio kroz pustinju, koji te je na čudesan način hranio, taj je Bog tvoja sigurnost na putu u budućnost. Starozavjetna nada temelji se na svijesti da je Bog bio djelatno prisutan u izraelskoj povijesti, zajedničkoj i osobnoj.

Mir vama! Ne bojte se!

Pokojni franjevac fra Bonaventura Duda piše da sv. Franjo Uskrs doživljava kao preokret Velikoga petka. Asiški Siromašak i u tajni Velikoga petka promatra Očevu ljubav koja je za nas žrtvovala svoga Sina. Na Uskrs se pokazala pravednost Očeva jer se Otac zauzeo za izdanoga, napuštenoga, osuđenoga, mučenoga, ubijenoga. Poniženi Isus Uskrsom je postao proslavljeni Krist (usp. B. Duda, Moj sveti Franjo, Zagreb, 1990, 89).

Pokušati „preskočiti” ili „zaobići” trpljenje vlastitoga Velikog petka gotovo je dio naše ljudske naravi. Nitko ne voli trpljenje i patnju. Nitko ne voli muku i smrt. Međutim, u svjetlu Isusova puta, njegova primjera i života, nakon Uskrsa na te stvarnosti gledamo drugačije. Mi vjernici pozvani smo vidjeti kako nas patnja oplemenjuje i priprema za nešto više što možda u određenom trenutku i ne možemo shvatiti. Isus nam ostavlja primjer kome se u takvim trenucima treba obratiti i vjerovati. Krvavo se znojeći u Maslinskoj gori, znajući da ga čeka muka, On želi vršiti Očevu volju i stoga prihvaća i patnju, muku i smrt. No, smrt ga nije ostavila zauvijek u tmini i tišini groba, nego ta proslava živi do danas – uskrsnuće.

Uskrsli Krist pohađa svoje učenike. Više puta. Kao da je bio svjestan da je čovjeku potrebno više puta svjedočiti, uvjeravati ga, pružati mu dokaze da bi povjerovao. Zato mu se ukazuje i to više puta, kako o tome govore evanđeoski ulomci koja čitamo u vazmenom vremenu. Krist, međutim, čovjeka i čovječanstvo obdaruje. On pruža i čovjeka želi ispuniti mirom. Više puta apostole pozdravlja pozdravom mira: Mir vama! To je mir koji počinje od ljudskoga srca, mir na svim razinama, mir koji ispunjava dubine, mir koji nije samo odsutnost sukoba ili rata.

Neka ta poruka mira posebno odjekne u našim srcima, obiteljima i čitavom narodu, posebno ovih dana. „Mir vama ostavljam mir vam svoj dajem” (Iv 14, 27). To je mir koji je kadar ovladati našim srcima usprkos okolnostima koje – barem naizgled – miru ne pogoduju. To je mir koji je dar, dar Krista uskrsloga kadar čovjeka ispuniti nadom, učvrstiti u vjeri i prožeti ljubavlju. Garancija toga mira neka bude Uskrsli Krist koji i danas poručuje: „Ne bojte se!” (Mt 28, 10).

Doživite stoga, poštovani čitatelji, ljepotu i radost uskrsloga jutra živeći Božju blizinu. Znamo da nam on prilazi pa i onda kada Ga možda nećemo prepoznati – poput apostola na putu za Emaus – ili će nas sumnje obuzeti – poput apostola Tome. On je tu i neprestano zalazi u naše živote, želi nam biti blizu, želi biti snaga našoj krhkosti.

Podario nam Uskrsli Krist snage unatoč zemaljskoj krhkosti. Obasjao nas svjetlom usprkos raširene tame, ispunio radošću koja obuzima srca i budi nadu.

Sretan, blagoslovljen i radostan Uskrs! Aleluja!


Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]