SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 01. 12. 2017. 12:14

U nedjelju na đačkoj misi puno je djece, pogotovo one manje. Dosta je hladno u crkvi, ali dječica kao da to ne primijete. Okupili su se oko voditeljice zbora i radosno skakuću čekajući početak mise. Te male glave, ponosno cvrkuću riječi pjesme, dozivaju Isusa, predaju sebe i to tako iskreno i vjerno da suze dolaze na oči.

Piše:
Snježana Šušnjara

Mame su ih lijepo odjenule za svetu misu i djeca sretna dolaze, podržavaju jedni druge i raduju se susretu. Nježni dječji glasići odzvanjaju prostorom i slave Boga. Odmah u sjećanje dolaze Isusove riječi: Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje (Lk 18,16).

Uskoro će i Božić i djeca će radosno s roditeljima kititi bor, uživati u čarima dolaska Božića i slušati priče starijih o božićnim običajima. Radovat će se, pjevati, čekati dolazak maloga Isusa. Ono što nauče u obitelji to će dalje prenositi svijetom. Tužan je Božić u kući u kojoj nema svjetla, u kojoj se djeca zanemaruju, u kojoj ih se ne upućuje na vrijednost i važnost molitve, u kojoj djeci nedjeljom rano ujutro uključe televizore umjesto da im podare ljubav i blizinu. Ne, u takvim obiteljima se ne okupljaju zajedno oko stola nedjeljom i taj dan prođe kao i svaki drugi dan. Nitko se i ne osvrne na činjenicu da je Stvoritelj iz ljubavi prema čovjeku odredio jedan dan u tjednu da se on odmori, da bude u društvu svojih najmilijih, da se u zajedništvu vesele i druže. Ne, nedjelja se koristi za duže spavanje, za pranje i slaganje robe, pranje prozora, kupanje djece da bi u ponedjeljak bila čista za školu, za sve ono što se u tjednu ne stigne. Sve što se nagomilalo i odlagalo, uradit će se u nedjelju. Tako je i u dane Božića.

Božić će i za obitelji koje vjeruju i one koje ne vjeruju proteći u konzumerizmu, prejedanju, opijanju, uređivanju kuće, posjećivanju rodbine. Hoće li se obitelji susretati na svetoj misi? Božić dolazi, Božić prolazi, svi ga željno najavljuju, a kada dođe, izvanjski ga se pozdravlja ali mu se malo tko približava. Zapeli smo u materijalizmu i nekako olako zaboravljamo samu bit ovoga blagdana. I Riječ tijelom postade (Iv 1,14).

Trenuci neizvjesnosti

Sjećam se zbivanja prošlih Božićâ. Sveti Nikola je prvi dolazio, ostavljao darove u crnim gumenim čizmama koje smo mi djeca pažljivo oprali za ovu prigodu. Cijelu noć smo se brat i ja borili sa snom, a sve da nam ne pobjegne trenutak kad darovi stignu do čizmica i kad svetac tim činom ne pokaže da smo bili dobri, vrijedni, poslušni. Ujutro, prva misao je li bio, je li što ostavio. Izlijećemo iz toplih postelja i trčimo do prozora kako bismo se uvjerili da nismo sanjali. Kad tamo, šareni papir, nešto umotano viri iz čizmica! Oči se sjaje, ruke drhte i jednostavno nam je žao posegnuti za darovima, pružiti ruke, jer želimo produžiti trenutak neizvjesnosti.

Obično bi slatkiši bili u čizmicama, neki odjevni predmet ili neka igra, šah ili čovječe ne ljuti se. Mašta bi tada proradila i ja bih se pitala gdje je to kupio sv. Nikola. Zar i na nebu ima prodavaonica i kako je on to sve donio sa sobom? Kako je znao što mi treba, što bih ja htjela? Danima sam tako hranila snove, istraživala, ispitivala, razmjenjivala dojmove s drugom djecom i svi smo kao očarani govorili o svetom Nikoli i Krampusu. Krampusa smo se svi bojali, ali nas on i nije posjećivao. Stariji bi se šalili da nam je ostavio bijeloga luka i batinu, ali mi smo se smijali jer smo vidjeli sadržaj svojih darova i znali smo da nas sveti Nikola voli.

Nakon toga, slijedile su (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.