Tijekom svoje povijesti Crkva je oduvijek bila izložena negativnom utjecaju svijeta. Najpoznatiji primjer jest tzv. konstantinovska Crkva. Radi se o utjecaju države i politike na Crkvu. Državne vlasti, politika, koriste Crkvu radi svojih interesa, ali i Crkva koristi vlast i politiku radi svojih interesa. Ni danas Crkva nije imuna na tu opasnost, ali se pritom zaboravlja daleko veća opasnost negativnoga utjecaja izvana na Crkvu, a to su mediji. Mediji su danas Konstantini, imperatori, feudalci, vlast i politika. Danas novinari postaju biskupi, a biskupi postaju i žele biti novinari. Zato se ova epimeteja shvaća kao jedan veliki adversusmedia, za slobodu Crkve i njezina poslanja.
Naime, logika medija, a tu mislim posebice na televiziju, na većinu dnevnih, tjednih novina, internetskih portala, po svojoj naravi suprotstavljena je kršćanskoj poruci. Mediji po svojoj naravi traže i podržavaju nezahtjevnu i neozbiljnu misao, odnosno takvu misao koja će biti prihvaćena od tzv. općega razuma, od većine ljudi. Tom nezahtjevnom i neozbiljnom logikom općega razuma mediji izokreću, slabe, relativiziraju te time ugrožavaju i uništavaju istinitost i ozbiljnost kršćanske poruke. Jer, vjera nije izričaj općega razuma, nego odgovor na ono što nadilazi i postavlja u pitanje taj isti razum. Taj negativni utjecaj medija posebno je vidljiv kod pitanja koja mediji, novinari, nameću Crkvi. Često su to pitanja koja nemaju veze sa stvarnošću Crkve: pitanja znatiželje, spektakla, provokativna pitanja ili pak takva pitanja koja su toliko pogrešna da svaki odgovor uvijek mora biti pogrešan! Smiješno je, ali i tužno, gledati svećenike, biskupe, teologe koji pred kamerama, novinama i portalima objašnjavaju Kristovu poruku odgovarajući na takva pitanja medija, novinara. I još su k tomu sretni i zadovoljni što uopće smiju biti u medijima! Kršćanska se poruka na taj način srozava na nekoliko pametnih rečenica, provokativnih izjava, smiješnih rasprava, šaljivih dosjetki, intervjua. I ne samo to. Danas su kršćani postali toliko pogubljeni da sve ono što vjeruju moraju popratiti medijima, sve mora biti medijsko, čak i strahuju da ih malo ima u medijima… Ima li što gore od takva navještaja Kristove poruke? Dakako, nije puno bolja situacija ni u crkvenim medijima: posvuda recepti iz teologije i duhovnosti, vijest ova ili ona, svakojaka pametovanja o vjeri ovih ili onih kolumnista. Naposljetku, ima još nešto pogubno što svi mediji čine, a to je da oko sebe šire blještavilo vlastite slave. Kvare poruku time što čovjeka čine slavnim, viđenim, idolom. Zato su u medijima puno gori od običnih novinara oni njihovi mislioci, urednici, kolumnisti, oni koji sebe smatraju idolima, zvijezdama, poznatima te stvaraju idolatrijsku misao.
Danas su kršćani postali toliko pogubljeni da sve ono što vjeruju moraju popratiti medijima, sve mora biti medijsko, čak i strahuju da ih malo ima u medijima… Ima li što gore od takva navještaja Kristove poruke?
Dakako, nisam protiv medija kao takvih. Vjera je stvorila medije (Drugi nicejski sabor), crkveni dokumenti govore o medijima. To je točno, ali baš zato je više nego ikad potreban adversusmedia, snažno odreknuće od medija koje jedino može stvoriti neke potpuno drukčije medije koji su u službi kršćanske poruke. Potreban je adversus jer današnja opsesija kršćana medijima pokazuje golemu sumnju u istinu same vjere. Premalo se vjeruje samoj istini, snazi njezina vlastita djelovanja pa se zato stalno traži pomoć medija. Ne, kršćani ne trebaju prvenstveno medije, oni iznad svega trebaju istinu vjere. A istina vjere ne djeluje kao mediji, ona se ne tiče općega razuma, ne traži površna i banalna tumačenja, nastupe koji su vođeni vlastitom slavom i idolatrijom. Istina, vjera uči čovjeka istinskim pitanjima. Zato i Crkva ne treba odgovarati na površna i radoznala pitanja medija, novinara! Ona je učiteljica, ona treba učiti čovjeka da postavlja istinska i ozbiljna pitanja, ukoliko ga sučeljava s Božjom riječi!
Zato se istinski kršćani klone sekularnih medija, ali i općenito medijske proslave, čak i kada ona dolazi od crkvenih medija. Katolik može sa sigurnošću znati da na osoba, onaj mislilac, onaj teolog, onaj svećenik i biskup koji je medijski proslavljen, nije istinski mislilac, teolog, svećenik, biskup. Ne. Istinska se misao ne nalazi u medijima, nego je skrivena, nalazi se u malom stadu, tj. u onom malom broju vjernika koji ne slijede opći razum, javno mišljenje sekularnih (i često crkvenih) medija, nego koji slijede Božju mudrost koja je ludost u ljudskim očima. To su istinski kršćani, krajnje skriveni, čiju skrivenost prepoznaju samo oni koji i sami vjeruju i ljube, koji i sami traže spasenje, a ne vlastitu slavu.
