Početna stranica » Arhimedov vapaj

Arhimedov vapaj

160 pregleda

Nesretnoga li sina i sramote za obitelj! Što sve trgovac tkaninama Pietro Bernardone i mona Pica nisu uložili u svojega dječaka!

Priuštili su mu izobrazbu u župnoj školi San Giorgio kako bi naučio čitati i pisati, računati i govoriti latinski. Odjenuo ga je ponosni otac otmjenim tkaninama kako bi bio u najnovijem modnome trendu. I novaca mu je dao, i to napretek, kako bi se mogao svidjeti svojim prijateljima i zadiviti okolinu rasipno bančeći. Trebao je postati ponosni trgovac, poput svoga oca, ili slavan vitez: cijenjen, poštovan, kojemu zavidi cijeli Asiz.

Nije li mu otac kupio i konja i vitešku opremu?! A evo do čega se doveo: u javnosti stoji gol pred sudištem, pred očima biskupa i svih tih plemenitih i jednostavnih ljudi grada Asiza koji su se toga dana 1207. godine okupili na sudsku parnicu na trgu pred asiškom katedralom! Optužen je Giovanni Battista Bernardone zvani Francesco da je ponovno krao novac i bez dopuštenja uzimao robu iz radnje svoga oca i davao ih u dobrotvorne svrhe i za ponovnu izgradnju jedne ruševne Crkve, kako je i sam priznao. Pietro Berarndone pjeni od bijesa i želi razbaštiniti svoga sina. Već je na kraju sa strpljenjem. Štapom ga je nastojao urazumiti i dao ga čak zatvoriti u podrum. I usprkos tomu, nitkov jedan, i dalje priča o Bogu i višim zadaćama na koje je pozvan. Takav sigurno neće postati trgovac, a ni vitez. Pa neka sada sud odluči o njemu. Ali Francesco ne čeka sudski pravorijek. On se javno obraća svomu zemaljskom ocu: Do sada sam tebe, Pietro Bernardone, zvao svojim ocem na zemlji; sada slobodno mogu reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’. Tada je asiški biskup Franji dao ogrtač, tada mu je Crkva iskazala pravu majčinsku ljubav, a Otac na nebesima zaodjenuo ga istinskim očinstvom.

Ukratko sam prepričao dio teksta autora Daniela Steinvortha o sv. Franji Asiškome, „Božjem trubaduru”. Nevjerojatno je aktualan ovaj prizor iz života sv. Franje, danas kada živimo u društvu koje ima problem s odsutnošću muškarca (Anna Tarant/Michael Ward), u društvu bez oca, u bezočnome vremenu. Već su mnogi autori pisali o toj temi. Posebno se ističe knjiga psihoanalitičara Alexandera Mitscherlicha Na putu prema društvu bez oca (Auf dem Weg in die vaterlose Gesellschaft) koja je 1963. stekla međunarodnu slavu. Autor je, dakle, knjigu pisao još prije pojave buntovne 68-aške generacije od koje će se ta stvarnost društvene bezočnosti početi ozbiljivati i ostvarivati. On nam pruža sociopsihološku sliku društva i epohe u kojima nedostaje uzora, istinskih autoriteta i ideala, osoba za nasljedovanje.

Obitelj kao stup društva? To je bilo nekada. U gotovo svim državama Zapada urušavaju se obiteljske strukture počevši od slike i uloge oca. Lijevo-ideološka politika za junakinju 21. stoljeća stavlja ili divlju, buntovnu i feministički orijentiranu ženu ratnicu, amazonku ili samohranu, modernu, emancipiranu, single-mamu. Naše društvo postavlja sve naglavačke: žene se sve više maskuliziraju, a muškarci feminiziraju; heteroseksualni parovi bježe iz braka, dok homoseksualni parovi pošto-poto žele ostvariti pravo na brak. Pritom najviše stradavaju djeca i mladi, nova generacija koja živi i odrasta u ozračju dezorijentiranosti i posvemašnje egzistencijalne pogubljenosti. Ne snalaze se jer nemaju čvrste duhovne i intelektualne uporišne točke. Grčki fizičar, astronom i matematičar Arhimed iz Sirakuze je vapio: Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet!?

Lovci na ljude slomljenih biografija

Upravo te čvrste uporišne točke mladi više nemaju: Ne znam na koju bih se stranu okrenuo, jauče moderni čovjek Friedricha Nietzschea. Današnje društvo je „raskorijenilo” ljude, a ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija, a ujedno najobescjenjenija potreba čovjekove duše (Simone Weil). Zbog toga su mladi ljudi današnjice lak plijen suvremenim društvenim hijenama. Budući da su „raskorijenjeni” oni su povodljivi, neodlučni, nesigurni u sebe, labilni, nestalni, bojažljivi, neoblikovani. Stoga im se na svakome koraku nude lažni vođe, a u stvari zavodnici, profiteri ljudskim usudima i egzistencijalnim nesnalaženjima koji nude surogat očinstva, lažnu ljubav i fiktivno zajedništvo. Uvlače ih u antropolatrijske kružoke i društva uzajamnoga divljenja. Predatorski love u mutnome ljude „slomljenih biografija” i uvlače ih u svoje sljedbe. Upravo se na takve odnosi Isusova riječ: Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete promećete ga u sina paklenog dvaput goreg od sebe (Mt 23,15).

Ne odgajaju ih za cjelovitu ljudsku osobu, za slobodu i istinske vrednote, nego ih instrumentaliziraju. Poput džihadista šalju ih kao žive bombe pune frustracije i konfliktnoga naboja u međuljudske odnose kako bi ondje izravnali njihove stare računice i za njih obavili prljave poslove. Sveti Franjo Asiški uspio je u vjeri nadići „bezočno stanje”. On nije rezignirao što ga se otac odrekao i razbaštinio ga, nego se zaodjenuo nebeskim očinstvom.

Kamo sreće kada bi mladi ljudi današnjice uspjeli postupiti poput svetoga Franje! Ne bi bili žrtve suvremenih sektaških sljedbi, dubioznih nevladinih organizacija, militantnih islamista, novih parareligioznih pokreta, lijevo-ideoloških stranaka i religijskih profitera i sveučilišnih zavodnika. Živjeli bi u slobodi djece Božje! Talijani nove generacije mladih pejorativno nazivaju „la gioventù bruciata” – pogorjela mladost. Pogorjeli su boreći se za niske ciljeve onih koji su ih upregli u svoj jaram. Dali su im osjećaj da su buntovnici za dobro, borci za društvenu pravdu, revolucionari koji mijenjaju svijet, lice zemlje i Crkve, a ustvari u naše vrijeme nitko nije veći konformist od onoga tko želi biti buntovnik i antikonformist (Pascal Brucner).

Drugi treba rasti, ja se umanjivati

Sveti Ivan Krstitelj, pravi je protutip čovjeka povodljivca ili zavodnika. On nikoga ne slijedi zbog laskanja niti nudi surogat očinstvo, nikoga ne slijedi slijepo, niti orobljava sobom druge. On ostavlja svojim učenicima slobodu, povlači se pred većim od sebe i pomaže svojim učenicima rasti u zrelosti. Evanđelje nas izvještava o negodovanju Krstiteljevih učenika o Isusovoj djelatnosti: Učitelju, onaj koji je na drugoj obali Jordana bio kod tebe i za koga si ti svjedočio, evo on krsti i svi idu k njemu (Iv 3,25). Krstiteljev zaključak je kako drugi moraju rasti, a on se umanjivati (usp. Iv 3,30). Ohrabruje čak svoje učenike neka slijede drugoga, boljeg Učitelja. Sasvim obrnuto je kod oholih zavodnika, demagoga i manipulatora ljudskim životima.

Njih sveti Antun Padovanski naziva uznositim oholicama i u jednoj svojoj propovijedi uspoređuje ih s paunovima: Oholica, pun sebe kada ga se hvali, postupa kao paun. Paun prikazuje raskoš svega svoga perja kada ga dječaci provociraju, ali razmetno se okrećući ujedno svima pokazuje svoj stražnji dio. Tako i oholica. Pun je uznositosti kada ga se hvali te svima pokazuje boje svoje tobožnje veličine. Ali, dok se tako hvalisavo razmeće, svima pokazuje svoju stražnjicu i završava u prijeziru upravo zbog onoga zbog čega je bio uvjeren kako će se svidjeti. Nove generacije mogu svoju arhimedovsku čežnju za čvrstom uporišnom točkom ispuniti samo u vjeri, poput svetoga Franje. Samo tako će nadvladati psihopatologiju životne ogorčenosti i neće postati žrtvama društvenih hijena i uznositih oholica, nego uživati u slobodi djece Božje i Božjega očinstva.