Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 19. 12. 2018. 11:27
„Ako mislite da je Božić namijenjen vama, u krivu ste”, propovijeda svećenik u jednoj crkvi u predgrađu Philadelphije, okićenoj adventskim vijencem i velikim crvenim božićnicama. Pozlaćeni svijećnjaci blistaju na lijepo osvijetljenom oltaru, gdje mirno i poslušno sjede dva ministranta u čistim, savršeno ispeglanim albama. „Božić nije tu za vas, nego za Boga. Ne opterećujte se što biste poklonili sebi i svojima, nego što ćete prinijeti Bogu.”

Razumijem njegovu poantu. Američko božićno vrijeme je ispunjeno tradicijama koje, koliko god mogu biti lijepe i bogate, tako isto mogu prijeći u bespotrebnu ekstravaganciju i pretjerivanje. Na licima prisutnih prepoznajem apatiju i umor – sigurna sam da mnogi od njih ne stignu puno razmišljati o duhovnoj strani Božića, uza sve obveze, dječje priredbe, održavanje tradicija i stalnim pritiskom od financijske nesigurnosti – od stalne brige hoće li sljedeći mjesec zadržati posao i moći platiti kredit, zdravstveno osiguranje i hrpu mjesečnih računa. Oni bogati i oni sasvim siromašni ne brinu o tome što će pridonijeti Božiću – neki će napisati velik ček nekoj crkvi ili dobrotvornoj ustanovi, a ovi drugi će iz neimaštine za dar imati samo istinsku ljubav i kroz nju prepoznati svetost i značaj Božića. Ali većina onih u sredini, koji nose najveći teret sustava, osjećat će se još i posramljeno.

U tim riječima svećenika mi nešto ne štima i odlučim mu to i reći.

„Velečasni, ja sam Tajči Cameron, pjevačica na večerašnjem božićnom koncertu”, predstavim mu se nakon mise.

„Monsinjor”, ispravi me neka žena koja stoji kraj njega. On se nasmiješi i pruži mi ruku. „Dobro došla, veselimo se večerašnjem koncertu za došašće”, ispravi me i on.

Nasmiješim se i ja njemu. U stisku ruke i njegovu pogledu osjetim da je usprkos formalnostima, čovjek otvorenoga srca i brižne duše. „Slušala sam Vašu propovijed i imam jednu primjedbu”, odmah nastavim da me slučajno ne prekine u namjeri da mu pojasnim. „Sigurno niste željeli reći da se Bog odlučio roditi od jednostavne žene u štalici bez ikakvoga komfora, proći kroz cijeli ljudski život, biti mučen i raspet na križu i umrijeti – sebi na korist i slavu.”

„Točno”, zainteresirano mi odgovori monsinjor. „Nastavi, molim.”

„Razumijem da ste željeli ukazati na to koliko smo se odmakli od istinskoga smisla i razloga za božićno slavlje, ali ljudi su toliko već iscrpljeni komercijalnim porukama i nerealnim očekivanjima svijeta u kojem živimo, da im je potrebno reći – čovječe, voljen si... Divan si... Dovoljan si... Božić se dogodio baš zbog tebe – ti si važan... Bog, Emanuel, je došao k tebi, baš k tebi.”

Dok izgovaram te riječi, osjećam kako mi se srce puni nekom posebnom radošću, a lice razvuče u veliki osmijeh. Kao da sam „uključena” u neki nevidljivi krug struje po kojemu Duh Sveti cirkulira, i prolazi i svijetli i sija kroz svaku stanicu moga bića.

„Zar nije divno da se Emanuel (Bog je s nama) nije manifestirao kao neki moćni car, lupio žezlom po zemlji i utjerao nam strah u kosti i srce – strah pred njegovom veličanstvenošću – strah pred Bogom kojega ionako iz svojih ljudskih ograničenja ne možemo dokučiti. Nego je sišao k nama i, tiho, sasvim tiho kroz svetu noć šapnuo: Ja ću te voljeti na način koji će tvoje srce prepoznati. Voljet ću te iz ljudske perspektive... Približit ću ti se sasvim blizu svojim utjelovljenjem, tako da me možeš dotaknuti prstima, zagrliti rukama i osjetiti u svojim grudima. Upoznat ćeš me kroz radost rođenja i osmijeh novorođenčeta, kroz ljubav i brigu majke, kroz prijateljstvo, kroz blagovanje, iscjeljenje, kroz žrtvu i na kraju kroz bol, patnju, navještenje i ispunjenje obećanja da život zaista ne prestaje...

Zar ta Ljubav, približena nama u rođenju svetoga Djetešca, nije namijenjena baš nama?”

Monsinjor udahne duboko i veli sasvim jednostavno: „Dobra poanta! Sutra ću je već primijeniti na jutarnjoj misi. Veselim se koncertu!”

Uživati u darovima

Što bi se dogodilo kad bismo u iščekivanju Božića – u vrijeme došašća – zaista, i bez ikakvoga osjećaja krivnje, skupili brdo poklona koje bismo poklonili prvo sebi, a onda drugima?

Jedan od američkih običaja koji se meni jako sviđa je Adventski kalendar. Obično je to kutija oslikana nekom scenom svetoga Nikole (ili Djeda Mraza) koji kroz dimnjake spušta poklone zamotane u crvenu vreću. Ta kutija ima 25 prozorčića u kojima se krije mali poklončić –čokoladni slatkiš ili možda kakva figurica. Svake godine svojim sinovima kupujem Adventski kalendar i uživam u njihovu veselju.

Palo mi je na pamet zašto i ja ne bih svakodnevno otvorila neki prozorčić i pronašla darove koji će i meni donijeti jednako veselje. Inspirirana tom misli, a i razgovorom s dotičnim monsinjorom, stvorila sam svoju verziju adventskoga kalendara i upakirala 25 darova u stranicu teksta, neku lijepu grafiku i pjesmu. Uz to, složila sam lanac elektroničkih adresa koje mi svako jutro dostave ugodno snimljene tekstove koji mi ponude novi dar, npr. dar jednostavnosti, kreativnosti, glazbe, plesa, obitelji, doma, ljubavi, svjetlosti, milosti, Dar samoga života.

Svaki od tih darova skupljam tako da ih posvješćujem i primjećujem na koje se sve načine oni ostvaruju u mom danu? Gdje se krije dar jednostavnosti u danima općega nereda i složenih rasporeda aktivnosti? Na koji način mogu uživati u daru kreativnosti u danima kad sam iscrpljena i nemam baš nikakve inspiracije? Pronaći dar radosti, ljubavi i života u danima pretrpanim dječjim obvezama, posla zbog kojega ne idem spavati do kasno u noć, u hrpi računa, dar je sam po sebi. Posebno u danima boli i bolesti... u danima sumnje i samoće... Onda kad je teško, a i onda kad se probudimo i znamo da će sve biti dobro. Ti darovi su takve prirode da kad ih primjenjujemo, tada se sami po sebi množe i ispunjavaju nas zahvalnošću kojom onda prilazimo Bogu kao dijete koje je dobilo baš onaj dar o kojemu je oduvijek sanjalo. Ti darovi su nam potvrda Ljubavi kojom smo voljeni u svakoj životnoj situaciji.

Voljeti nekoga je vidjeti lice Boga

„Izdrži još malo”, velim svom suprugu umornom od bolova, od pretraga, od komplikacija i nade koja je sve manja i manja. „Zamisli nas pred Božić. Ja kitim bor, uz one božićne pjesme koje ti već idu na živce, i naše dečke koji na trenutke iziđu iz svojih soba i stave poneki ukras na mirisne grančice. Iz kuhinje mirišu kolači, a ti sjediš u naslonjaču i uživaš.”

Matthew me pogleda i kroz slabost i bol se nasmija: „I ne osjećam se nimalo krivim što ti ne pomažem.”

„Volim te”, velim mu, uz poljubac i stisak ruke.

„Znam... I više se ne čudim što me voliš i onda kad ti nemam što dati, i onda kad sam drukčiji od tebe i onda kad nas ne vesele iste stvari. Znam jer sam napokon upoznao bezuvjetnu ljubav – koja ništa ne traži i voli nas baš onakve kakvi jesmo”, prošapće Matthew i zatvori oči da se koncentrira na disanje. Jedino snagom volje može izdržati do onoga trenutka kada nova doza sedativa počne djelovati.

Nekoliko tjedana kasnije držim ga za ruku u sobi na odjelu za intenzivnu njegu. Znam da je došao trenutak u kojem ću ga zauvijek prepustiti Ljubavi. „Volim te zauvijek. Ne brini za nas”, velim kroz suze koje su ipak dokaz moje sebičnosti i ljudske potrebe da ga imam sasvim blizu – da ga mogu dotaknuti prstima, zagrliti rukama i osjetiti u svojim grudima. Odlazim od njega zadnji put u suzama, ali s mirom – jer znam da je Bog s nama – Emanuel, rođen kao čovjek da bismo ga znali prepoznati u svakom trenutku – od prvoga do zadnjega daha, svim osjetilima. Rođen da bismo naučili vjerovati i prepustiti se Bogu Stvoritelju, čija je veličina nedokučiva našim ljudskim ograničenjima. „Sretan ti Božić, dragi”, prošapćem u nebo.

Izvor:
Svjetlo riječi