Kolumnist: Pavo Filipović - Politički (ne)korektno
Objavljeno: 19. 03. 2020. 08:45
Negdje sam jednom pročitao priču o bršljanu i zidu. Pomalo su detalji te priče već nestali iz moga sjećanja. Priča kaže kako se negdje na rubu grada nalazila neka drevna ruševina i u njoj jedan preostali uspravni zid.

Iako usamljen, zid je imao nekoliko prednosti. Bio je još uspravan usred ruševina i sunčao je svoje hladno kamenje u suncu koje je izravno na njega padalo. Jednoga dana je s nekoga osušenog stabla pao mali bršljan. Bršljan se obratio zidu s molbom da uz njegove prostrane površine pruža svoje zelene žilice. Zid je nakon razmišljanja pristao pod uvjetom da ga bršljan ne zakloni potpuno te da mu ostavi prostor za sunčeve zrake. Bršljan je prihvatio ponudu i počeo svoje žilice pružati uza nj. Sve je više bršljan rastao, peo se, širio zidom, listao i žilice pretvorio u prave žile koje su trebale oslonac na spojevima kamenih blokova staroga zida. Uzaludno je zid protestirao. Najzad je bršljan prekrio cijelu njegovu površinu i rasklimao sve njegovo kamenje dok se ionako ruševan nije sasvim urušio.

Ova priča mi je pala na pamet dok sam čitao knjigu Spiritualno zlostavljanje u Katoličkoj Crkvi mlade njemačke teologinje Doris Wagner. Isprva mi se činilo kako autorica samo želi zgodno iskoristiti aktualnu krizu Crkve usred skandala oko seksualnih zlostavljanja maloljetnih osoba. Pri detaljnijemu čitanju ta me tema ipak zainteresirala više negoli sam mogao i slutiti. Knjiga je zapravo plod njezina osobnog osmogodišnjeg iskustva u jednoj novijoj katoličkoj zajednici posvećenoga života koja je pokazivala sve crte tipične za kršćanske sekte i bila predmetom medijskih kontroverzi i skandala. Doris Wagner je s velikom mukom izašla iz te zajednice i odlučila progovoriti o fenomenu manipulativnoga dušobrižništva u krilu Katoličke Crkve. Tema dušobrižništva krije u sebi jednu dublju teološku problematiku: duhovnoga posredništva. Dok je Martin Luther svojim teološkim načelom solus Christus (samo Krist) potpuno odbacio svaku vrstu posredovanja između Boga i čovjeka, osim Kristova, pozivajući se na riječi svetoga Pavla jer jedan  je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus (1 Tim 2, 5), dotle Katolička Crkva inzistira upravo na principu duhovnoga posredovanja. Iako Katolička Crkva teološki utemeljeno inzistira na duhovnome posredovanju između čovjeka i Boga, ipak si ne smije dopustiti biti slijepa na tome području za mnogostruke mogućnosti zloporabe. 

Duhovno zlostavljanje

Onaj koji je stavljen u ulogu duhovnoga posredovanja uvijek je i u opasnosti zloporabe toga svog položaja i duhovnoga zlostavljanja osoba koje su mu povjerene. Isusovac Klaus Mertes tvrdi kako se taj fenomen pojavljuje osobito ondje gdje se događa identifikacija osobe u duhovnome vodstvu s glasom Božjim. Pri tome, tvrdi  Mertes, postoji trostruka mogućnost te identifikacije: 1. Osoba koja traži duhovno vodstvo poistovjećuje dušobrižnika s glasom Božjim;  2.  Dušobrižnik poistovjećuje sam sebe s glasom Božjim; 3. Obe osobe poistovjećuju dušobrižnika s glasom Božjim. U sva tri slučaja radi se o gubljenju „duhovne autonomije” jer je duhovna moć najviši oblik moći (Klaus Mertes).

Doris Wagner opisuje upravo taj proces gubljenja duhovne autonomije u trokoraku duhovnoga zapostavljanja ili zanemarivanja, duhovnoga manipuliranja i duhovnoga nasilja. Taj fenomen je do sada jako dobro analiziran u nekim zenbudističkim samostanima i u evangelikalnim slobodnjačkim i karizmatičkim crkvama. Slabije međutim u Katoličkoj Crkvi.

Trokorak duhovne zloporabe

Duhovno zapostavljanje ili zanemarivanje može se dogoditi već u najranijoj dobi. Roditelji i kumovi na krštenju obećaju brinuti se za vjerski odgoj i duhovni razvoj krštenoga djeteta. Događa se međutim u mnogim zajednicama da dijete godinama ne dovedu u crkvu, a u kući ne postoji nikakav vjerski odgoj. Dijete koje odrasta bez vjerskoga odgoja ne uči život promatrati duhovnim očima. I kao što dijete može emocionalno zakržljati, tako može i duhovno. Drugi oblik duhovnoga zanemarivanja ili zapostavljanja događa se kada dušobrižnici ne pokazuju dostatno zanimanje za duhovne potrebe povjerenih im osoba ili ne mogu sami to vremenski stići kao primjerice u misijskim područjima ili velikim vjerskim zajednicama. To se može međutim dogoditi, i de facto se i događa, i kada dušobrižnik ima neki svoj omiljeni duhovni program ili „tretman” za koji je uvjeren kako je to najbolji i jedini ispravan put do Boga.

Sjećam se dobro jednoga karizmatika koji je tvrdio kako sav svijet treba postati karizmatski. Treba se dakle, po njemu, zadovoljiti duhovnom monokulturom. Drugi primjer duhovnoga zanemarivanja bio bi kada dušobrižnik pri prvome obraćanju osobu šalje psihologu ili psihijatru, a da se uopće intenzivnije ne pozabavi iznesenom problematikom. Jasno je kako se župnik ne treba osjećati dužan odgovoriti na sve duhovne potrebe osoba u svojoj župi, ali zato ih može uputiti drugamo. Duhovno zanemarene osobe ne uspijevaju svoje životne izazove ispravno savladati jer im za to jednostavno nedostaju duhovni resursi. Nerijetko onda te osobe „okrenu leđa” svojoj župnoj zajednici i spas traže drugdje, redovito i u alternativnim istočnjačkim duhovnostima. Kod duhovno zanemarenih ili zapostavljenih osoba duhovna sloboda nije dovoljno izgrađena i zrela, a kod duhovno izmanipuliranih osoba ta je sloboda suptilno potkopana putem različitih tehnika i metoda. Duhovna manipulacija može se događati putem osobne karizme, znanja, položaja duhovne moći, inscenacijom, teatralnošću, idealima, dopuštanjem duhovne ovisnosti pa čak i sugestivnim molitvama. Duhovni manipulator ne pridaje nikakvu vrijednost duhovnoj autonomiji osobe ni dostojanstvu drugoga. Sveto pismo takve naziva pastirima koji sami sebe napasaju umjesto stado. Oni ne služe stadu, već stado njima. Od povjerenih im osoba uglavnom žele izvući divljenje, samopotvrdu, utjecaj, usluge, odanost, novac. One koji to odbijaju jednostavno ignoriraju ili prikazuju kao sluge zloga. Duhovni manipulatori posreduju osobama osjećaj  duhovnoga iskustva, obraćenja, izabranja, posebnosti.

I na hrvatskome govornom području postoji cijeli niz „dušobrižnika” koji vrlo vješto duhovno manipuliraju ljudima. Neki su se doslovno stilizirali u prave katoličke guru duhovnjake. Jedan se gradi univerzalnim stručnjakom za teme ljudske spolnosti, drugi je „doktor znanosti” za marijanska ukazanja i poruke, treći je meštar za oslobođenje od zlih sila, četvrti stručnjak za Duha Svetoga itd. Neki idu čak tako daleko da po portalima sami promoviraju svoje članke i knjige: Moja najnovija kolumna je tu; Izišla je iz tiska moja nova knjiga, dođite na promociju; Mnogi ste čekali pored televizora. Sada možete vidjeti emisiju i gostovanje. Osobe koje su duhovno manipulirane gube kontakt sa samim sobom i uče se svijet promatrati samo kroz optiku manipulatora, kaže Doris Wagner. Posljednji oblik duhovnoga zlostavljanja je izravno duhovno nasilje. Njemačka teologinja daje jedno općenito načelo: Ako je zdrava duhovnost poput zdrave veze, onda je duhovno nasilje poput veze s partnerom koji tuče i siluje. Nasilan partner nastoji svoga partnera staviti potpuno pod svoju kontrolu. U tu ga svrhu izolira od njegova društvenog okružja, prati njegovu komunikaciju, postavlja mu striktne granice, ne trpi nikakvo protivljenje.

Sličan mehanizam se krije i iza duhovnoga nasilja. Duhovno nasilje je u pravilu moguće samo ondje gdje je osoba prethodno već bila duhovno zanemarena, zapostavljena i manipulirana. Duhovni nasilnik je osoba koja lomi napuknutu trsku i gasi stijenj što tinja (usp. Iz 42, 3). Ovom temom bitno je pozabaviti se! Osobito na pozadini tolikih žrtava seksualnoga zlostavljanja u Crkvi danas. Mnogi naime, uključujući i Doris Wagner, smatraju kako je zapravo duhovno zlostavljanje osoba temeljna pretpostavka emocionalnoga i seksualnoga izrabljivanja osoba. Crkva se ne bi smjela pretvoriti u one koji su na Kalvariji do neprepoznatljivosti izobličili tijelo i lice Kristovo, već biti Veronika koja mu je obrisala znojno i krvavo lice.

Izvor:
Svjetlo riječi