Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 19. 07. 2019. 09:16
„Jednu lojtru bum donesel, ‘nesel...” pjevam u legendarnom glazbenom klubu Kimbro’s Pickin Parlor, poznatom po tome što se nashvilski glazbenici u njemu okupljaju kad nisu na turnejama i gdje mogu svirati glazbu za dušu – pjesme koje su napisali negdje na putu, na nekim od stotina kilometara dugim američkim autocestama ili u tišini praznih hotelskih soba kad je srce puno, a nema ga tko čuti.

„... Jednu lojtru bum donesel”, ponovim frazu i pogledam se s gitaristom iz benda kojem je lice razvučeno u osmijeh. Dečki iz benda vole kad usred brižno izabranih melodičnih pjesama spontano ubacim neku hrvatsku tradicionalnu s tri akorda. „Pa bum išel gor' i dol'...”

Između strofe i refrena u nekoliko riječi objasnim publici izvor i značenje pjesme. Iako se puno mojih sunarodnjaka ne slaže sa mnom, za mene, u prenesenom značenju, lojtrica je simbol zgoda i nezgoda koje nam život nosi, u kojem se izmjenjuju radost i tuga – ponekad letimo visoko nošeni srećom, a ponekad nas pod teretom tuge spusti na koljena. „Pa po lojtrici gor', pa po lojtrici dol'...”, pjevam dok publika plješće u ritmu koji im u svojoj jednostavnosti izvlači osmijeh na lica. Lako zapamtljiva i ponavljajuća melodija im u umornim tijelima oživljava potisnutu bezbrižnost i budi uspavane stanice memorije u kojima su pohranjene uspomene iz nekih dana kada je život bio jednostavniji.

„Pjevajte sa mnom!”, pozovem publiku koja me sad već s čuđenjem gleda. „Haha... ne bojte se”, ohrabrim ih, „kao i u životu, nakon uspona i padova, sad dolazi dio refrena u kojemu se oslanjamo jedni na druge i u zajedničkoj boli ili veselju nalazimo zajednički jezik: na nanananana... hajdemo svi!” počinjem sama, ali već nakon nekoliko ‘na na’ cijela dvorana pjeva. Bend ubrzava tempo, uzbuđenje publike raste, nekoliko ljudi se podiglo za ples. Nakon zadnjeg akorda i zdušnoga pljeska – ne zbog izvrsne izvedbe nas glazbenika, nego zbog osjećaja koji smo im priuštili – i ja njima dajem kompliment kroz šalu: „Sad se možete pohvaliti da ste pjevali pjesmu na hrvatskom jeziku.”

Puno mojih američkih prijatelja često mi se požali kako im je krivo što, kao mi imigranti, ne pjevaju više i ne znaju druge jezike. Uvijek se dive strancima (pogotovo nama Europljanima iz manjih zemalja) koji znaju po tri, ponekad i četiri jezika. Nije samo komunikacija u pitanju, jer engleski jezik je univerzalan, nego sposobnost upoznavanja i doživljaja drukčije kulture i načina razmišljanja.

Glazba prodire dublje

Uvijek se sjetim kako smo kao klinci uzbuđeno učili reći ‘volim te’ na više jezika te kako bi promijenili boju glasa i na svakom se osjećali malo drukčije. Na isti način pjesme na stranim jezicima nam daju mogućnost da bar u tih nekoliko trenutka postanemo netko drugi – i doživljavamo život u nekom novom ozračju.

Nekoliko dana kasnije nastupam na maloj, ali značajnoj pozornici u sklopu farme legendarnoga country glazbenika Johnnyja Casha. Njegov nećak Mark živi u susjedstvu i nastupa svakodnevno – za turiste i ljubitelje Cashovih nikada zaboravljenih hitova. Svojim nastupima i anegdotama, Mark i izvrsni gitarist David Langley koji je svirao s velikanima glazbe poput Bucka Owensa, Raya Pricea i Willieja Nelsona oživljavaju ne samo stare hitove nego osjećaje i životna iskustva vezana uz njih. Ljudi dolaze iz raznih krajeva svijeta kako bi čuli glazbu, vidjeli i dotaknuli gitare, čizme, automobile i kojekakve druge predmete iz života slavne zvijezde, i kroz to obnovili osobne uspomene koje ih vežu za njegove pjesme – neke koje su ih iscijelile, neke uz koje su se zaljubili i neke uz koje su se ludo zabavljali.

Kad sam prvi put upoznala Marka, pokazala sam mu gitaru na kojoj je moj tata svirao (moj tata je bio ljubitelj country glazbe i Johnnyja Casha). Mark se oduševio. „Mogu je probati svirati?” pitao me. U tom trenutku osjetila sam kako struja Života – ona neprekidna struja koja povezuje sve što je bilo, što jest i što će uvijek biti – prolazi kroz moje tijelo. Taj trenutak uz nekoliko zvukova s gitare spojio je djevojčicu koja je s obožavanjem slušala tatu koji svira i pjeva, nećaka kojega je slavni ujak podržavao u sviranju i pjevanju, dvoje odraslih glazbenika i dvije duše s dva različita kraja svijeta koje više nisu fizički s nama. Glazba nam na razne načine poklanja vrstu komunikacije koja prodire dublje od samih riječi.

Na koncertu te večeri pjevala sam stare klasične hitove kao Elvisovu Love Me Tender i Love and Happiness, poznatu po izvedbi Emmylou Harris i Marka Knopflera – još jednoga glazbenika kojega je moj otac volio. Nježna izvedba i prekrasne, mirne i romantične melodije podsjetiše me na ljeta na Jadranskom moru – kad smo sve probleme i obveze ostavljali u skučenim stanovima novogradnje i puštali srcu da uživa u otvorenosti mora, mirisu valova i borova kraj obale, pod zvjezdanim nebom na koje smo zaboravili naučeni na ulične svjetiljke gradova.

Pozivam publiku da zapleše – baš kao što smo nekad plesali na terasama uz rivu. I začudih se kada se dva para digoše i u zagrljaju počeše plesati.

Dok moji gosti izvode dvije pjesme, sjedam kraj prijateljica Lucije i Nermane koje mi prišapnu da je u publici još ‘naših ljudi’.

U srcima mnogih

Pred kraj koncerta najavim da je došlo do promjene programa i da ću otpjevati jednu specijalnu pjesmu za neke drage ljude iz publike. Moj gitarista David mi čita misli i telepatski (ili vođen Svetim Duhom) počinje svirati uvod moga megahita Hajde da ludujemo. I kao da je u tom trenutku netko uključio svjetla od 2000 volti, dvorana zasvijetli srcima i radošću. Naši ljudi pjevaju, a Amerikanci plješću, neki sa suzama u očima, a neki s ogromnim osmjesima. I ponovno pronalazimo zajedničku riječ kada sam im objasnila i dala signal da nakon stiha tvoje su usne kao... zapjevaju skupa čokolada. I jedna riječ je dovoljna da nas poveže u jedan glas i zajednički doživljaj veselja.

„Nikad nismo imali bolji koncert”, govori mi gazda kasno te večeri. Dodaje: „Bog je večeras ušao u mnoga srca.”

U nedjelju moj dvanaestogodišnji sin pjeva na misi: Otvori mi srce, Gospodine... Na putu doma, kada sam ga pohvalila kako je lijepo otpjevao tu pjesmu s puno puno osjećaja, on mi odgovori: „Hvala ti, ali nije mi jasno: moliti Boga da nam otvori srce dok ga sami držimo zatvorenim mora biti jako teško. Baš i nema nekoga smisla. Jer na nama samima je da otpustimo tvrdoću i srušimo zidove oko naših srca. Mi smo ti koji kažemo ‘da’ i prepuštamo se Božjoj ljubavi.”

„Točno”, potvrdim mu i objasnim da je možda baš on svojim pjevanjem nekoga dotaknuo dovoljno da popusti pojas oko srca... i na taj način Bog otvara srca – kroz nas same. Na kraju, pozvani smo da budemo ruke i noge i tijelo Kristovo... A neki od nas da budu i njegov glas... I često to ne mora biti neka posebna duhovna pjesma... Često je i običan ‘na nana’ dovoljan da izmami osjećaje onih koji možda prvi put puštaju svoj glas, a s njime i struje osjećaja koji izviru na površinu, gdje ih onda možemo početi iscjeljivati...

I često baš kroz glazbu razbijamo zidove i granice predrasuda i susrećemo se kao ljudi jedne obitelji – kao zajednica u kojoj smo svi Božja djeca. U kojoj se prepoznajemo kroz iste boli i isti smisao za ljubav i milost.

 

Izvor:
Svjetlo riječi