Kolumnist: Mirela Primorac - Marija - znak vremena
Objavljeno: 22. 09. 2017. 08:49

Jedna on najkarakterističnijih ženskih osobina je emocionalnost. Ona proizlazi ponajviše iz njene upućenosti na drugog čovjeka. Govoreći o emocijama govorimo o nutrini našega bića, o načinu na koji doživljavamo pojedine trenutke i osobe te proživljavamo određene situacije.

Edith Stein tvrdi da ženska jakost leži u emocionalnom životu. To je povezano sa ženskim stavom prema osobnom bitku. Emocionalni pokreti i raspoloženja ćudi jesu ono po čemu duša postaje svjesna svoga bitka, onoga što je i kakva je te time obuhvaća i značenje tuđeg bitka za svoj kao i specifičnu kvalitetu i vrijednost stvari izvan nje, a vezanih za nju, kaže Edith svojim filozofskim rječnikom. Koliko je emocionalnost ispravna, iskrena, objektivna i možemo li životnu stvarnost, radost, patnju, žrtvu, ljubav prema Bogu mjeriti količinom i intenzitetom emocija ostaje uvijek otvoreno pitanje.

Ženska emocija je uvijek nešto što privlači, ali i odbija, osobito suprotni spol. Često se smatra nečim subjektivnim što odudara od objektivne stvarnosti, te time bezvrijednom u sebi. Prečesto se i u duhovnom životu o njoj raspravljalo. I danas također izaziva različite kontroverze, osobito kada su u pitanju ekstatički osjećaji vezani za moderne duhovne pokrete. Mnogi ih smatraju pretjeranima, hinjenima i infantilnima. Koliko uopće emocije imaju veze s duhovnoš­ću i jesu li one doista odrednice ženske duhovnosti, ženske duše. Alice von Hildebrand u knjizi The Privilege of Being a Woman pokušava srušiti mit o negativnom utjecaju emocija u duhovnom životu. Ona tvrdi da su emocije omalovažene i da se o njima često govori s nerazumijevanjem. Osjećaje često svedemo na fizičke osjete – glad, žeđ, hladnoću…, potom na psihičke koji dolaze iz izvanjskih, fizičkih izvora kao što su ugoda, depresija itd. Radikalno drugačiji osjećaji su oni duhovni.

Srce je izvor duhovnosti, iako ono može biti onečiš­ćeno različitim grijesima i manama. Na savršen način srce su predale mnoge svetice koje su zapravo primjer savršenog emocionalno duhovnog života

Naime, duhovni život nije temeljen isključivo na emocijama već na vjeri, volji i racionalnom mišljenju. Duhovni osjećaji daju volji i inteligenciji svojstvo intencionalnosti… usmjeruju ih na Boga, a razum i volja duhovnim osjećajima daju sigurnost – gdje nedostaju školovanje razuma i odgoj volje tu će emocionalni život biti plutanje bez pravca (E. Stein, Žena). Duhovni osjećaji nas drže živima u odnosu na Boga i stvarnost oko nas. Alice von Hildebrand zanimljivo zaključuje da se izvor osjećaja nalazi u srcu: kad nekog volimo kažemo mu „predajem ti svoje srce”, a ne „predajem ti svoj razum” ili „predajem ti svoju volju”. Srce je izvor duhovnosti, iako ono može biti onečiš­ćeno različitim grijesima i manama. Na savršen način srce su predale mnoge svetice koje su zapravo primjer savršenog emocionalno duhovnog života poput Terezije Avilske i Terezije iz Lisieuxa (Daj mi, sine moj, srce svoje, i neka oči tvoje raduju putovi moji! -  Izr 23,26).

Kada je Terezija Avilska u sumnji pitala svog duhovnika kako može znati da joj Krist doista govori, on je odgovorio „to osjetiš u svom srcu”! Ista autorica kada govori o važnosti emocija u duhovnom životu ističe kako je sama Crk­va predala svjedočanstvo o važnosti srca po litanijama Srcu Isusovu, dakle litanije ne govore o Božanskom intelektu ni volji, već središtu ljubavi, tj. srcu. Među emocionalne muške svetce Alice je navela i sv. Franju kojem je „srce krvarilo” jer „ljubav nije ljubljena”. Dakle, emocije imaju veoma važnu ulogu, a često ih podcjenjujemo. One ipak moraju biti nadzirane razumom da ne prijeđu u subjektivizam, iluzionizam i fanatizam. U njihovom odgoju veliku odgovornost trebali bi imati duhovnici, ne samo u otklanjanju nezakonitih osjećaja, već i za njegovanje osjećaja koji proizlaze iz raspoloživosti srca, poticati u vjerniku duhovne osjećaje. Emocionalnoj duhovnosti svakako su sklonije žene, međutim upravo takva duhovnost razbija krutost razumske vjere. Emocionalna duhovnost specifična je za duhovsku Crk­vu, stoga je nepravedno taj vid duhovnosti zanemarivati i omalovažavati.

Izvor:
Svjetlo riječi