U njemačkim restoranima u to vrijeme na dnevnim kartama stoji napisano „Martinsgans” što u prijevodu znači „guska svetoga Martina”. Ime toga čovjeka za kojega se kaže kako je bio „vojnik nasilu, biskup po dužnosti i monah po izboru” nije slučajno došlo na jelovnike restorana na Sjeveru i ne povezuje ga se tek tako s guskama. Kako je Martin bio skroman i volio povučen pokornički život, osjećao je odbojnost prema bilo kakvim službama, funkcijama, titulama, častima. Jedna stara predaja pripovijeda kako se svećenstvo i narod grada Toursa nisu mogli usuglasiti oko izbora novoga biskupa za njihovu biskupiju sve dok netko nije predložio Martinovo ime. Prije se naime gledalo da kandidat za biskupsku službu bude svet čovjek, sklon pokorničkome i kontemplativnome životu, dok se danas više gleda je li „podoban” kako bi se što bolje uklopio u „kolektivizam biskupskih konferencija”. Čim je ta vijest doprla do Martinovih ušiju, on se brže-bolje za vrijeme izbora za biskupa sakrio, nadajući se kako će ipak odustati od njega i predložiti nekoga drugoga. Kako ga u njegovoj skromnoj ćeliji u kojoj je boravio nisu našli, počeše ga vjernici tražiti po gradu. I kada ga nisu našli, doista već htjedoše odustati, ali se tada dogodi nešto neočekivano i čudesno. U jednoj štali na rubu grada počeše guske toliko glasno i uporno graktati da su se stanovnici odmah onamo strčali misleći kako je u nju ušao lopov ili lisica. Na njihovo zaprepaštenje ondje nije bilo ni lopova ni lisice, već se ondje skrivao Martin kojega su po božanskome promislu odale guske svojim graktanjem. Nakon toga svećenstvo i narod grada Toursa jednoglasno izabraše Martina za svojega biskupa i prirediše gozbu. Za gozbu je vlasnik spomenute štale darovao svoje guske koje su završile na tanjurima uzvanika.
Oholice u Crkvi
Gotovo je simptomatično da su svi ponizni ljudi u povijesti kršćanstva uvijek bježali od prihvaćanja kardinalske, biskupske i drugih visokih crkvenih službi. Smatrali su kako je s visokim službama povezana prevelika odgovornost te kako je nisu dostojni. Kao ljudi iskusni u duhovnome životu znali su ujedno da što je veća i odgovornija služba u Crkvi, to su veće i kušnje, izazovi, napasti. Zato se ti ljudi nisu htjeli samoinicijativno izlagati tolikim opasnostima za duhovni život i spasenje duša. Ljubomorno su čuvali ideale siromaštva, poniznosti, malenosti, skromnosti i jednostavnosti. To ih je motiviralo da bježe od visokih crkvenih pozicija. Tako je sveti Bonaventura kardinalsku kapicu i cipelice prihvatio samo pod Papinom prijetnjom izopćenja iz Crkve. Sveti Bernardin Sijenski je triput odbijao službu biskupstva, a svetoga Tomu iz Villanove su kanonici molili da barem u javnim istupima stavi mitru na glavu. Sasvim je drugačije s oholicama u Crkvi. Oni su redovito izrazito tašti i ambiciozni. Takvi uvijek „sebe vide” na funkcijama i bez ikakvih poteškoća „mogu zamisliti” da obnašaju neku visoku crkvenu službu. I dok se ponizni i jednostavni Martin iz Toursa skrivao među guskama kako bi umakao službi biskupa, dotle bi oholice upregli i Martinove guske da grakću za njihovu promidžbu do visokih pozicija.
Sindrom Zebedejevih sinova
U evanđeljima čitamo kako je „mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima” došla pred Isusa s molbom da njezina dva sina jednoga dana vladaju s njime u kraljevstvu nebeskome. Kada je majčina molba Isusa ostavila hladnim, očito su njih dvojica i sami ponovili tu molbu: Daj da u tvojoj slavi jedan od nas sjedne s tvoje desne, drugi s lijeve! Jakov i Ivan barem su imali dovoljno skromnosti i umjerenosti pitati Isusa za „vladalačke stolice” u zagrobnome životu. I dok su Zebedejevi sinovi onoga vremena želju za vladanjem poonostranili, suvremeni Zebedejevi sinovi su je potpuno poovostranili, jer bi pošto-poto već u ovome životu zauzeli sve pozicije i slijeva i zdesna. Naime, u logici vlasti nije ni bitno jesi li zdesna ili slijeva. Bitno je da si na vlasti. U kršćanskoj starini se na biskupsku službu gledalo kao na poziv, a srednji vijek i renesansa su još uvijek govorili o idealu biskupa. Danas se više o tome ne govori. Služba biskupa potpuno se sekularizirala. Na nju se u naše vrijeme gleda kao na zadnju etapu na putu crkvene karijere. Ondje gdje se biskupsku službu prestane gledati u okviru Božjega poziva i izvuče tu stvarnost iz okvira ideala kršćanske savršenosti, tu ona postaje krajnje opasna, kaže crkveni naučitelj Robert Belarmin u jednome spisu. Ta služba postaje opasna kako za onoga tko ju obnaša, tako i za one koji su povjereni pastirskoj brizi te osobe: redovnici, kler, laici. Jedna stara latinska izreka kaže kako je pokvarenost najboljih najgora stvar. Ako ova izreka igdje vrijedi u punome smislu te riječi, onda vrijedi za službu biskupa. Nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper, jednom je zgodom rekao kako je kriza Crkve danas bitno kriza biskupa. I doista su u povijesti Crkve pokvareni i ambiciozni biskupi kumovali svakoj većoj i ozbiljnijoj krizi vjere. U vrijeme arijanskoga racionalizma carska je vjerska politika bila proarijanska. Mnogi biskupi, kako bi napredovali u carskim službama, priklonili su se potpuno toj pogubnoj herezi koja je nijekala božanstvo Isusa Krista i pretvorili se u njezine najveće promotore. U određeno vrijeme ostala je samo šačica pravovjernih biskupa, tako da sveti Jeronim Dalmatinac piše: Krug zemaljski je uzdisao i spoznao da je postao arijanskim. Oni biskupi koji su ostali vjerni do kraja bijahu prava manjina i njih se nemilosrdno progonilo. Sveti Atanazije Veliki morao je pet puta ići u progonstvo i u njemu je proboravio sedamnaest godina. Slično je bilo i s nekolicinom drugih pravovjernih biskupa. Oni koji su htjeli spasiti svoju vjeru od krivovjerja koje su biskupi s carem nametali pod poslušnost, bježali su u pustinju. Bio je to vrhunac pokreta pustinjskih otaca. Toliku opasnost za vjeru predstavljali su tadašnji biskupi te su pustinjaci podrugljivo govorili: Na svaki mogući način bježi od žene i od biskupa! Redovništvo je uvijek u vremenima otpada biskupa bilo inovacija i korektiv, kaže teolog Johann Baptist Metz. I sveti je biskup Atanazije Veliki, kada je ostao gotovo sam protiv cijeloga carstva i kada se već pomalo obeshrabrio u borbi za pravu vjeru, otišao snagu crpsti kod svetoga Ante Pustinjaka. Od tada pa do danas raspoznajni znak pravoga pastira uvijek će biti promicanje redovništva, kao što će raspoznajni znak „biskupa-najamnika” biti progon redovnika. Stoga kardinal Louis-Edouard Pie tvrdi kako su pravi biskupi uvijek ili neko vrijeme sami bili redovnici ili barem imali bliskih kontakata s redovničkim centrima.
Opustošeni vinograd
Ondje gdje se uspije ostvariti istinski ideal biskupstva, tu Crkva raste i grana se. A ondje gdje ga se ne uspije ostvariti, vrijede riječi psalmista: Zašto si mu srušio ogradu … da ga pustoši vepar iz šume? Još prije pola stoljeća je teolog Dietrich von Hildebrand napisao knjigu Opustošeni vinograd, aludirajući na postkoncilsku Crkvu. Glavnu odgovornost i krivicu za to opustošenje vidio je u tzv. „letargiji čuvara vjere”, tj. biskupa. Predbacio im je kukavičluk i politiku „glava u pijesku” kao kod nojeva. I doista smo nakon Koncila bili svjedoci najskurilnijih izobličenja biskupskoga ideala. Tako je jedna od najčudnijih pojava bio krug biskupa oko kardinala Godfrieda Danneelsa i Carla Marie Martinija nazvan „St. Gallen Club”, koji se od 1996. godine sastajao s ciljem manipuliranja konklavama, iako je to crkvenim zakonom najstrože zabranjeno. Željeli su tako na vlast dovesti papu koji bi imao biti radikalni ljevičarski reformator. Danas u katoličkome svijetu ima otprilike pet tisuća biskupa. Za mnoge od njih vrijedi savjet koji je sveti Franjo Saleški dao jednomu biskupu: Odložiti biskupsku službu iz razumnih razloga, ne samo da nije grijeh, već predstavlja čin krjeposti, pa bilo da se to učini iz skromnosti, bilo iz poniznosti, bilo poradi pravednosti, bilo iz ljubavi.
