Kolumnist: Mirela Primorac - Marija - znak vremena
Objavljeno: 16. 02. 2018. 11:38
Autentičnost i originalnost krš­ćanskog poziva očituje se kada osoba stavi svoje talente u službu zajednice. Neosporno je da svaki čovjek ima svoj zadatak i odgovornost prema samome sebi, prema Bogu i prema drugima.

Svatko je dobio poseban dar milosti i funkciju u životu zajednice. Prva Crk­va toga je bila duboko svjesna (usp. Dj 2,42-47). Također je bila svjesna različitosti darova i službi unutar nje (usp. 1 Kor 12,4-11). Jedan od darova koji sv. Pavao posebno naglašava jest dar prorokovanja: „Vruće čeznite za duhovnim darovima, posebno za prorokovanjem... jer onaj tko prorokuje izgrađuje Crk­vu” (usp. 1 Kor 14).

U Izraelu su proroci uglavnom bili muškarci, no bilo je i ženskih proroka, odnosno proročica. Božji poziv, snaga i prodor njegove riječi ne ovisi o spolu, mjestu i vremenu već o raspoloženju slušatelja, o njihovoj otvorenosti prema istini i pravednosti. Jedna od takvih proročica koja je odgovorila na Božji poziv i sasvim sigurno utisnula svoj kamenčić u izgradnji Crk­ve je i Zagrepčanka Marica Stanković (1900. – 1957.).

Maricu, bebu od tek nekoliko dana, njezina majka je na Svijećnicu u crk­vi Sv. Marka prikazala Gospi. Osnažena Marijinim zagovorom, od djetinjih koraka kročila je prema Kristu s proročkom odvažnoš­ću. Već u mladosti zanosila se krš­ćanskim idealima pa se pridružila udruzi orlovstva, a nakon smrti Ivana Merza i zabrane djelovanja orlovstva, nastavila je djelo apostolata, ali pod drugim nazivom. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod imenom Suradnice Krista Kralja. U predratnim godinama Marica je nailazila na mnoge poteškoće, ali je to nije spriječilo da napiše nacrt pravila zajednice baziran na kristocentričnoj duhovnosti i trima redovničkim zavjetima. Suradnice su svoju duhovnost živjele laički, ali u celibatu. Bila je to velika novost i za Crk­vu i za mlade, poletne duše, koje su tražile oblik života Bogu posvećen, a bez promjene svojih socijalnih okolnosti. Možemo reći da je Marica tom zajednicom u Crk­vi ucrtala „treći put” apostolskog života, put laikata u celibatu. Članovi zajednice živjeli su u svijetu, sa svijetom, za svijet, ali nisu bili od svijeta. Zajednica je kanonski priznata 18. listopada 1953. godine. Za svoju petnaestu obljetnicu rada i zalaganja Marica je primila crk­veno odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice koje joj je uručio kardinal Stepinac.

Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka rata 1945. na udaru ondašnje vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. U zatvoru je provela pet godina, a na optužbe da politički djeluje izjavila je: Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više (24. siječnja 1948). Nakon izlaska iz logora nastavila je svoj rad u udruzi, premda dosta ograničeno jer je bila pod stalnom prismotrom vlasti. Umrla je 1957. godine od posljedica zatočeništva.

Promatrajući njezin život možemo ga usporediti s patničkim životom proroka Jeremije. Marica ostaje sa svojim narodom, ali gorko jecajući zbog onih koji se odvajaju od Istine i vjere. Vjerodostojan opis njezina proročkog i patničkog života na njezinu pogrebu sažeo je o. Ivan Kozelj riječima: „S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik krš­ćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti. Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!”

Izvor:
Svjetlo riječi