Početna stranica » Ovisnost o televiziji

Ovisnost o televiziji

243 pregleda

U svakoj kući danas postoji jedan strani element koji upravlja svima i kome se svi klanjaju. Nitko mu se ne opire, a on širi ideje koje se odgojem ne preporučuju i koje nisu poželjne ni za koga, a kamoli za djecu.

Taj predmet po cijeli dan dominira prostorom i privlači znatiželjne ili slučajne poglede i svojim sadržajem uglavnom zagađuje prostor, ali ga nitko ne istjeruje van, naprotiv. Većina sadržaja u novije vrijeme jesu otrovni za živa bića jer proklamiraju stavove i misli koje su strane ljudskoj psihi. Puno nasilja, krvi, zla! I sve se to servira dječjim očima koje nisu naviknute na takve prizore, ali koje im poslije izvjesnoga vremena postaju svakodnevica. Dijete ubrzo počne pokazivati ponašanje koje začuđuje roditelje, koji se stanu pitati otkud djetetu takve riječi, takvi izrazi, takva agresija i čudni ispadi? Počnu razmišljati s kim se to dijete druži, što je u školi čulo, što mu se dogodilo… A uzročnik svega i dalje dominira prostorom i odašilje svoje otrovne strelice po cijeli dan.

Od trenutka kad dijete otvori oči pa do polaska na počinak u društvu je naprave koja je nekad bila osmišljena da okupi obitelj u pojedinim satima, a nikako da ih otuđuje sve vrijeme. U Americi dijete do kraja osnovne škole, gledajući TV po 7 sati dnevno, odgleda 8000 umorstava i 100 000 činova nasilja. U istom razdoblju provede pet minuta dnevno s ocem, a 20 s majkom i to opet za stolom ili pred TV ekranom. A ovi rezultati su iz istraživanja urađenih 1990-ih godina.

Obiteljsko druženje?

Kad je televizor izmišljen, bilo je to nešto ljudima neshvatljivo. Kako spikeri, glumci, pjevači mogu stati u tu kutiju i kretati se u njoj. U manjim mjestima je bilo tek nekoliko kuća koje su si mogle priuštiti televizor i onda bi se svi okupljali u vrijeme prikazivanja, recimo, serije Gradić Payton ili nekih festivala koji su se stali emitirati tih davnih vremena. Bile su to 1960-e godine, kada je i struja konačno pohodila manja mjesta. Kasnije, kad je ova „kutijaˮ bila dostupnija, nabavile su je skoro sve obitelji i točno se znalo kad i što djeca mogu gledati. Televizor se palio samo u određene sate kad se znalo što vrijedi pogledati i nakon toga bi se opet gasio.

Sjećam se da smo brat i ja bili iznenađeni kad nas je mama pozvala u sobu i dopustila nam gledati seriju U registraturi jer se tu radilo o dječaku kojega šalju na škole. Mama je rekla – da vidite kako se teško živjelo i kako je škola bila nedostupna. I mi djeca smo bili počašćeni i iznenađeni maminom odlukom da nas pripusti pred TV ekran u vrijeme koje nije bilo za nas, u 20 sati, nakon Dnevnika. To je bilo prvi put da smo u to vrijeme s odraslima pratili TV program. Uglavnom nas nije ni zanimao. Mi smo izbjegavali puno se zadržavati u kući jer bi nam odmah pronašli neki posao, a djeca svih generacija radije vrijeme provode zajedno, družeći se kroz igru.

Ovisnost je nastupila i ne daje mjesta ičemu drugom. Pa čime bi se današnje obitelji bavile i kako komunicirale jedne s drugima da nema toga kontrolora njihova života, svijesti, sadržaja!

Danas roditelji sjede pred televizorom skupa s djecom. Ako su djeca mala, pa traže pažnju, onda ih roditelji „posadeˮ pored sebe i skupa prate šarene slike, a ako su veća, pošalju ih u njihovu sobu gdje su im instalirali TV i djeca su prepuštena svemu i svačemu iz te kutije koja njima ne znači isto što i odraslima. Dijete u dobi od 3 ili 4 godine poistovjećuje se s onim što vidi na ekranu, ne razlikuje stvarnost od mašte, što može dovesti do opasnih situacija. Prosječno dijete provede 1680 minuta ispred TV ekrana tijekom tjedna, a s roditeljima 38,5 minuta. U prosjeku dijete mlađe od šest godina provodi 3 sata dnevno gledajući TV, oko 2 sata vani u igri, a najmanje provede čitajući ili slušajući priče. Uglavnom, najveći dio svoga slobodnog vremena djeca provode pred TV ekranima. Prosječno će dijete do svoje 18 godine vidjeti više od 200 000 prikaza nasilnih scena, što može dovesti do smanjenja osjetljivosti i empatije vezane uz nasilje te pojavu agresivnoga ponašanja. Program za djecu često sadrži više nasilja nego program za odrasle. Djeca mlađa od tri godine ne bi trebala biti ni blizu televizora, a kamoli gledati u ekran jer je brza izmjena slika i sadržaja naporna za malo dijete.

Uljez koji dominira

Gledam najave za program običnim danima od osam sati navečer pa nadalje. Sve su to serije pune nasilja, pune negativnosti i pogrešnih poruka i pritom su još i označene oznakom 15. A onda oko 23:00 pa do iza ponoći, obiteljske serije koje bi mogla i djeca pogledati, ali kako kad je to vrijeme za snove. Postavlja se pitanje tko kreira programe i u koju svrhu. Zašto serije i filmovi koji propagiraju ubojstva, pogrešne postupke i pojave, veličaju zlo i tjeraju u strah imaju primat udarnih termina? I još ih se pompozno najavljuje kao nešto što vrijedi pogledati – Osvetnici, Horde zla, Plaćenici, Mumija… Što se time želi postići? Zar ljudi koji dolaze umorni s posla i žele opustiti svoj mozak uz neki fini program doista mogu izdržati još i te napete prizore pune nečega na što se u njihovo doba ukazivalo kao nepoželjno?

Nedavno mi jedna majka kazuje kako nekad ne zna što učiniti kad se na TV-u počnu javljati scene seksa i nasilja, a njezini sinovi su s njom. I kritizira ona tako program i pita se što je rješenje, a ja je gledam i u čudu izgovaram rečenicu koja nailazi na zid – pa ugasiš TV! Nije se na to niti osvrnula. To očito nije opcija! Pa zašto? Ovisnost je nastupila i ne daje mjesta ičemu drugom. Pa čime bi se današnje obitelji bavile i kako komunicirale jedne s drugima da nema toga kontrolora njihova života, svijesti, sadržaja! Otuđenost je zajednički nazivnik za današnje obitelji, koje su posrnule pod utjecajem nepoželjnoga elementa koji je od dragoga gosta postao uljez kojega se nitko ne može i ne želi riješiti i koji dominira njihovim životima. Pa ni odrasli nisu sigurni da se odmaraju uz sadržaje koji im se nude, da ih pravilno informiraju, zabavljaju što je dijelom i bio cilj ovoga izuma ili je upravo suprotno! Roditelji nekako pogrešno shvaćaju djecu kao osobe kojima oni ne trebaju osim da im osiguraju materijalnu egzistenciju. Oni polaze s gledišta odrasloga i u djecu umeću materijalne vrijednosti koje njih same čine ispunjenima.

A djeci je to što odrasli žele potpuno strano. Ona žele blizinu roditelja, pohvalu za učinjeno ako su bila kreativno zaokupljena ili su dobro uradila neki zadatak. Često zagrljaj i blizina roditelja djetetu znači više od svih darova koje mu oni nastoje priskrbiti. Djeca ne žele ekrane, tehniku, žele žive ljude, ali kad im ti živi ljudi svakodnevno serviraju zamjenu za svoju prisutnost, ona se onda bolećivo prilijepe za te nadomjestke jer su ih dobili od odraslih kojima vjeruju i postaju mali ovisnici, a da nitko toga dugo ne postane svjestan. Tek kasnije, kad počne ispoljavanje nekih čudnih ponašanja i stavova, opet nitko ne ukaže prstom na taj ekran koji isijava i prijeti, nego odrasli optužuju jedni druge i često žive u nemogućim međuljudskim odnosima pod stalnim utjecajem velikoga ekrana koji ih ubojito mami. Covey upozorava: „Ne budemo li gradili jaču obitelj, morat ćemo graditi više zatvora jer će nam djeca završiti kao članovi bandi. Za njih će društvene norme biti droga, nasilje, kriminal.”