Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 04. 11. 2019. 08:36
Negdje tri – četiri sata izvan Nashvillea, usred kukuruznih polja američke države Indiana, auto koji smo unajmili za 12-osatni put do gaže oglasio se zvučnim signalom, sličnim upozorenju da je spremnik goriva skoro prazan. „Hm… goriva imamo dovoljno, ulje je ok, vrata su sva zatvorena”, provjerila sam objave na kontrolnoj ploči.

„Želite li odmoriti?” pitao me je auto uz sličicu šalice kave koja mi je u trenu izmamila nostalgiju za malim cestama kojima smo iz Zagreba putovali na more. „Pogledaj!” ushićeno sam pokazala svom suputniku i glazbenom suradniku Davidu. „Auto nas nuka da stanemo na kavicu.”

„Hm…” David baci pogled na kontrolnu ploču. „Ne samo bilo kakvu kavicu! Zove nas na Starbucks capuccino!” odgovori mi kroz smijeh. „Ja sam za!” odgovorim mu radosno.

Prava prilika

Sljedećih 50-ak kilometara, dok smo tražili izlaz s oznakom za Starbucks lokaciju, podijelila sam s njim nekoliko priča o mojim iskustvima. „Nema puta bez obvezatnoga stajanja na kavicu!” objasnila sam mu. „Kava je tu samo izgovor – i prilika – za prekrasna druženja ispunjena smijehom i uzbuđenim iščekivanjem nekoga novog iskustva koje svako putovanje nosi u sebi.”

Zapravo su nam te pauze za kavicu služile kao točka prijelaza iz užurbanoga tempa u gradu do sasvim drukčijega načina života na odmoru. Ili kad bismo se vraćali s izleta vikendom, iz recimo Zagorja, stali bismo na kavicu, kao da nam je bila potrebna prilika da se pripremimo na ponovni „ulazak” u svakodnevnicu.

Teško je uživati u prirodnim ljepotama ili upiti kulturne i povijesne znamenitosti ako smo opterećeni problemima. „Moji ljudi su to već davno skužili i ne pada im na pamet iznevjeriti tu staru i važnu tradiciju!” nasmijem se. Neki ju čak prakticiraju dnevno – kao važne rituale opuštanja i tranzicija na relaciji kuća-posao i obratno.

„Trebao sam se roditi u Hrvatskoj!” reče David jer su mu se svidjele moje priče i prikaz jednoga sporijeg života koji je u Americi teško pronaći.

Zanimljivo je da je sličica na kontrolnoj ploči auta prikazala pravi europski espresso ili možda čaj, ali sigurno ne plastičnu „take-out” čašu u kojima se obično služi američka kava koja se pije „s nogu” ili u vožnji. Možda se i kultura u Americi mijenja… Ili smo možda zaista ušli u fazu „pametnih” automobila pa se sličica mijenja prema vozaču.

„Što ćete popiti?” pitala nas je Starbucksova baristica kad smo napokon stali. „Dva capuccina. Za van!” oboje smo odgovorili u isti glas. Već je bilo kasno, a ispred nas još sedam sati vožnje. Osim toga, u Starbucksu je bilo užasno hladno – dobro za osvježenje, ali nikako za ugodno opuštanje. Svejedno smo desetak minuta stali jer na većini ovakvih lokacija kraj autocesta ne postoje parkovi ili pločnik za pješake. Naslonili smo se na auto i komentirali pogled: ogromne benzinske postaje s pumpama za kamione i tegljače, restorani brze (i loše) hrane i nekoliko motela iza kojih su se prostirala kukuruzna i sojina polja.

Indiana je cijela takva – ravna i monotona. Manji gradovi su se izgradili i razvili oko tvornica ili sveučilišta. Zagledala sam se u neku daleku točku na horizontu i prisjetila se vremena kad sam tek upoznala svoga pokojnog supruga Matthewa, koji se rodio i odrastao u malom gradu Kokomu u srcu Indiane. Bilo mi je jako zanimljivo slušati njegove priče iz djetinjstva koje su se drastično razlikovale od mojih.

Nakon samo nekoliko mjeseci našega prijateljstva putovala sam u Zagreb. Iako se nismo još dobro znali, pitao je može li me doći posjetiti. Matthew je volio putovati i nije propuštao prilike da upozna različite kulture i vidi nove krajeve. Bio je svjestan bogatstva koje putovanja nose u sebi. Tom prilikom ponosno sam ga provela starim Gričem i Kaptolom, po ulicama puno starijima od većine američkih država, pokazala mu prekrasne zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta i Sveučilišta, podijelila s njim činjenicu kojom volim zezati svoje američke prijatelje, da je grad u kojem sam se ja rodila dobio Zlatnu bulu 250 godina prije Columbusova prvoga iskrcavanja na njihov kontinent. Posjetili smo dvorac Trakošćan i Mariju Bistricu, a prije puta natrag za Los Angeles, gdje smo tada oboje živjeli, sjeli smo na klupicu kod Kamenitih vrata i u tišini se držali za ruke. Tada mi nije na kraj pameti bilo da ćemo se sljedeće zime vjenčati samo ulicu dalje – u crkvi svete Katarine.

Ono što trebamo

Nekoliko mjeseci kasnije putovala sam u Chicago na koncert. Matthew je to vidio kao izvrsnu priliku da posjetimo njegov rodni grad koji je udaljen četiri sata od Chicaga, što se praktički smatra susjedstvom! Osim tvornice automobila, trgovačkoga centra i lijepih drvenih obiteljskih kućica s verandama i bijelim ogradicama, Kokomo je imao gradski park s malim muzejom. Matthew je jedva zadržao ozbiljan izraz na licu kad me je vodio kroz izložbu: drugu po redu franšizu poznatoga lanca pohane piletine KFC (Kentucky Fried Chicken); Stari Ben – proslavljen (i prepariran) kao najveći vol na svijetu; i ogroman panj javora. „Orgoman panj?” začudila sam se. „Da. Ako nije najveći na svijetu, sigurno je jedan od najvećih!” nasmijao se Matthew.

Rukom sam dodirnula staklo iza kojega su u miru stajali vol i panj, kao da sam tražila neku čaroliju, neko dublje značenje tih meni čudnih izložaka. Matthew je dotaknuo moju ruku: „Kad jednom vidiš Aja Sofiju ili Vatikan, teško je stajati ispred ogromnoga suhog panja i biti oduševljen njime, zar ne?”

***

Godine su prošle, Matthew i ja smo se u braku provozali skoro svim američkim autocestama, posjetili veliku većinu nacionalnih parkova, katedrala i muzeja (od Metropolitena u New Yorku do uličnih galerija u Seattleu i San Franciscu). Posjetili smo važna mjesta u Hrvatskoj, Italiji i Hercegovini, ali sve uvijek u nekoj žurbi i s hrpom problema. Nakon vjenčanja zaredala su se rođenja naša tri sina, koji su, uz posao i neprekidno radno vrijeme koje je dio poduzetništva, zahtijevali svu moju pažnju. Nije bilo vremena i prilika za duge kavice ili odmore na kojima bismo se uspjeli opustiti i isprazniti mozak do te mjere da bismo tražili nove sadržaje. „Žao mi je da nismo češće stali i odmorima usporili vrijeme koje je prebrzo prošlo”, pomislim i preusmjerim misli prije nego što me odvedu u tugu.

***

„Spreman za vožnju?” upitam Davida koji sasvim smireno pije capuccino. „Aha!” odgovori mi polako i bez nervoze. „Pogledaj onaj oblak – izgleda kao helikopter.” Proveli smo još nekoliko minuta promatrajući oblake bez žurbe. Zašto ne? I oblaci nose u sebi ljepotu kojom se možemo obogatiti.

Ponekad nikakva bogatstva svijeta, kulturne baštine i prirodne ljepote ne mogu doprijeti do nas. Misli su nam u problemima koji nas pritišću i tjeraju na odsutnost od okoliša i trenutaka u kojima se nalazimo. Ili pak kopamo po prošlosti, ili pokušavamo kontrolirati budućnost. Ne pada nam na pamet stati i opustiti se uz kavicu – makar je to baš ono što trebamo napraviti: stvoriti prijelaznu točku u kojoj ćemo zaboraviti na probleme i napraviti prostor za mir, inspiraciju i ljepotu. Neki žive u sredinama gdje to nije teško, a za nas ostale netko se sjetio programirati auto – ili telefon da nas podsjete. :)

Izvor:
Svjetlo riječi