Početna stranica » Sveci i ljubav

Sveci i ljubav

260 pregleda

„Spakiraj četkicu za zube i spavaćicu. Idemo u Veneciju”, rekla sam prijateljici na telefon. „Pokupit ću te za par sati.” Bio je maglovit petak, blagdan Svih svetih i produženi vikend – jedan od rijetkih kad nisam imala koncert. A prijateljica je imala odmor na sveučilištu.

Bez planova i opterećenja da moramo nešto kupiti ili posjetiti uobičajena turistička mjesta, vozile smo širokom i gotovo praznom talijanskom autocestom.

Ivanu sam upoznala u prvom razredu srednje škole. Sjedila je u klupi ispred mene. Na prvi pogled nismo  imale puno toga zajedničkoga. Ja sam bila zaokupljena glazbom i kazalištem, a ona gimnastikom. No kad smo počele izmjenjivati tajne o prvim ljubavima i srednjoškolskim simpatijama, prepoznale smo jedna u drugoj slične tinejdžerske nesigurnosti, strahove, ali i nadu, optimizam i radost življenja. Privlačile su nas slične knjige i filmovi. Postale smo bliske prijateljice. Ivana je bila jedina kojoj sam mogla reći sve, bez straha da će me krivo razumjeti. Imala je posebnu sposobnost ljubavi bez predrasuda. Bila je sa mnom na svakom koraku – od samoga početka na glazbenoj sceni do vrha moje pjevačke karijere. Nakon moga uspjeha nije se ni malo promijenila prema meni. Dok sam se i sama pitala tko je zapravo Tajči ispod imidža mlade vesele pjevačice, ona me je uvijek doživljavala onakvu kakva sam bila iznutra.

Molitva za drugoga

„Najprije ćemo se počastiti hotelom s četiri zvjezdice na Trgu svetog Marka u Veneciji”, najavila sam joj. Uživale smo u skupom restoranu i glamurozno namještenom hotelu. Naručile si doručak u krevet i smijale se komičnosti cijele situacije – dvije tinejdžerke u svijetu u kojemu su se našle igrom slučaja – ili možda orkestracijom nekoga većeg plana kojeg ni same nisu bile svjesne. Jedna drugu smo ohrabrivale da smo baš na pravom mjestu i da se na nama uopće ne vidi da smo provele cijelo djetinjstvo u skromnim obiteljima radničke klase.

Nakon Venecije krenule smo u Milano. Na putu smo stale u Padovi. Imale smo potrebu posjetiti crkvu sv. Ante Padovanskog. Nismo tada ni slutile koliko će život toga franjevca utjecati na naše puteve i naučiti nas imati hrabrost suočiti se s velikim i malim krizama; prolaziti kroz doline i vrhove života; odazvati se pozivu da volimo, praštamo i brinemo se za druge; stajati čvrsto na temeljima potpune ljubavi i predanja Bogu.

Tada nisam znala da je sv. Anto ostavio lagodan život da bi bio u prilici služiti onima koji nisu imali privilegije bogatih.

Nekoliko godina kasnije Ivana i ja sjedimo za doručkom u mom iznajmljenom stančiću u američkom gradiću Lancansteru, država Pennsylvania. „Vidiš kako ti se sve ostvarilo što si željela”, primijetila je tada Ivana. Nakon završene Glazbene akademije u New Yorku dobila sam glavnu ulogu u velikom mjuziklu The Miracle of Christmas. Zaista, nakon pop karijere i dalje sam živjela san koji sam još kao malo dijete imala – da kroz glazbu prenosim priče koje imaju snagu doprijeti do ljudskih srca i tamo ih obogatiti ljubavlju i radošću.

„Nisam ti nikad rekla, ali onaj dan kad smo bile kod sv. Ante, moja jedina molitva je bila da dobiješ vizu za Ameriku i da ti se otvori put prema životu koji ti želiš”, nastavila je.

Spustila sam šalicu kave na stol i osjetila kako mi suze naviru iz nekoga dubokog kutka, preko srca i pluća do grla i očiju: „Hvala ti.”

Sveci su životima svjedočili o tome da ne postoji odvajanje između Boga i Božje kreacije. Oni su kroz razne izazove rasli u toj spoznaji i zato im je sve bilo moguće – iscjeljenja, bilokacije, podnošenje patnje i sasvim smirene odluke za žrtvu ispunjenu ljubavlju i vjerom, a ne gnjevom ili strahom

Kako netko može biti toliko nesebičan da u trenutku u kojemu osjeća snažnu prisutnost Boga ne prinese molitve za sebe nego za nekoga drugoga? Osjetila sam se posramljeno jer ja u tom istom trenutku nisam mislila na nju. „Nemoj se osjećati kriva”, rekla je. „Ja se mogu stalno moliti za sebe.” Dugo mi je trebalo da razumijem njezine riječi. Možda ni ona sama tada nije bila svjesna ogromne duhovne mudrosti koju je jednostavno nosila u sebi.

Tijekom godina koje su slijedile, nekoliko mi je ljudi koji su u mojoj glazbi pronašli mir, utjehu i podršku poklonilo moći svetog Ante. Uredno sam ih spremila u kutijicu koju sam brižno čuvala na sigurnom mjestu. No moći mi nisu same po sebi donijele ljubav i milost jednako jaku i stvarnu kao poklon moje prijateljice. Te spoznaje svetosti oko nas su naše najbolje moći.

Svjedoci za život

U počecima sam o svecima znala uglavnom iz likovne umjetnosti – zamišljala sam skulptore i slikare koji su ih portretirali s jednakom brižnošću i poštovanjem kao što dijete slika svoju majku ili zaljubljenik svoju dragu. Skulpture ili slike same po sebi za mene ne posjeduju neku čudotvornu moć. One nas samo podsjećaju na živote svetaca u krugu života koji ne prestaje.

Sveci su životima svjedočili o tome da ne postoji odvajanje između Boga i Božje kreacije. Oni su kroz razne izazove rasli u toj spoznaji i zato im je sve bilo moguće – iscjeljenja, bilokacije, podnošenje patnje i sasvim smirene odluke za žrtvu ispunjenu ljubavlju i vjerom, a ne gnjevom ili strahom.

Njihovi životi – a ne kipovi i komadići odjeće – nadahnjuju nas da i mi živimo na taj način. Da spoznamo da nema odvajanja. Priče o iscjeljenjima za koje su sveci zaslužni, o bilokacijama i čudesnim događajima potvrđuju da je odvajanje samo iluzija stvorena od strane naše ljudske prirode. Od straha da ne budemo odbačeni, zaboravljeni – koji naučimo u prvim trenucima života – kad se prekine pupčana vrpca koja nam je značila hranu, kisik i sigurnost.

U odvojenosti postajemo arogantni i hranimo se egoističnim idejama da smo sami sebi dovoljni. Da smo sami za sve zaslužni i da ne trebamo nikoga. Da nam moć i vlast daju pravo – i sposobnost – da se uzdignemo iznad drugih i uživamo u sebi i svojim dostignućima zaboravljajući na ljude oko sebe i pogotovo one koji na prvi pogled nisu dio našega svijeta (bogati se ne miješaju sa siromašnima, obrazovani s neškolovanima, konzervativni s liberalnima itd.). Tada manipuliramo ljudima, a ne pomažemo im. Uzimamo si moć umjesto da priznamo moć Boga i ljubavi.

Sveci nas podsjećaju da smo dio te Božje ljubavi, dio jedne kreacije u kojoj imamo ulogu da stalno napredujemo iz ugodnosti i samodovoljnosti prema onima koji nas trebaju – ili koje mi trebamo za daljnji rast u toj spoznaji. Kao sv. Franjo Asiški i sv. Anto Padovanski koji su napustili lagodan život. Kao Majka Terezija koja je neumorno išla bolesnima i siromašnima, a mogla je opremiti samostan donacijama i živjeti u obilju i druge zaposliti na ulicama.

Tada pomažemo onima s kojima se ne slažemo, ljubimo neprijatelja, hranimo one koji nam se gade – i njima donesemo poklon ljubavi – ne iz interesa ili želje da i sami budemo sveci ili da dobijemo nekakvo priznanje od nekoga autoriteta ili Boga, nego iz spoznaje da je ljubav Božja ono sto mi sami moramo žudjeti – ljubav prema svakom biću i čovjeku.

U 25 godina otkako sam otišla u Ameriku Ivana i ja smo se samo nekoliko puta vidjele. Prošli bi mjeseci da se nismo čule. Ali kad se nađemo, kao da je vrijeme stalo, kao da ništa nismo propustile. Pronašle smo jedna drugu u spoznaji Božje ljubavi koja je veća od oceana i zemljopisne udaljenosti, od vremena i od životnih situacija koje nas odvuku na različite puteve.

I dalje su njezine molitve nesebične. I ja sam se tijekom godina oslobodila strahova i pronašla istinsku radost i blagostanje u nesebičnom davanju. I sasvim sam sigurna da nas duša svetog Ante prati u svim krizama i teškoćama, veseljima i uspjesima.

Jer odvajanje je samo iluzija. U Bogu smo svi zajedno – svi sveci i sve duše.


Tatiana Tajči Cameron je međunarodno priznata glazbenica, autorica i certificirani life coach. Kroz glazbu, kolumne, radionice, konferencije i video emisije Tajči nas tematski upućuje na to da treba više voljeti, težiti ka iscjeljenju duhovnih i emotivnih rana i na taj način biti izvorom pozitivnih promjena u svijetu.
Publici u Hrvatskoj i regiji poznata je po karijeri tinejdžerske zvijezde i hitu Hajde da ludujemo. U SAD-u je održala više od tisuću duhovnih koncerata i etablirala se kao jedna od vodećih umjetnica i motivacijskih govornika u Katoličkoj Crkvi.
Živi u gradu Nashvilleu u državi Tennessee sa suprugom i trojicom sinova. Kad nije na turnejama ili sa obitelji i prijateljima, Tajči volontira u državnom zatvoru gdje je mentorica zatvorenicama, u organizaciji koja se bori protiv trgovine ljudima EndSlaveryTN i Thistle Farms, koja rehabilitira živote žrtava nasilja, prostitucije i različitih ovisnosti.
Web: wakingUPrevolution.com & Tajci.net   Facebook  Twitter  Instagram  YouTube