Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 11. 06. 2019. 08:55
„Pet minuta do početka koncerta!” javi mi jedan od glazbenika s kojima sam nastupala toga vikenda. Ustala sam od stola za šminku, skinula toplu vestu i posegnula za dugačkim svilenim ogrtačem

Ogrtač je bio boje zlata. Nakon nekoliko godina ponovno sam ga izvukla iz ormara – posebno za ovu priliku. U tom sam ogrtaču otpjevala više stotina božićnih koncerata. Ispod njega su se skrivali moji sinovi dok su bili mali. U njemu sam im brisala suze kad su bili tužni i čuvala ih kad bi, izmučeni od dugačkih turneja, zaspali u mom krilu. U tom ogrtaču prolazila sam kroz depresije i napade panika, drhtala od straha kada nisam bila sigurna jesam li nešto krivo rekla ili nekoga nehotice uvrijedila i izgrlila nebrojeno puno žena koje su plakale sa mnom kad bi nam Ljubav kroz glazbu dotaknula dušu i prošaptala: „Ne boj se, ja sam s tobom.”

Malo je potrebno

Čim sam navukla rukave, pomislila sam kako je ogrtač manji nego što je bio prije. Kad sam pokušala zakopčati blistave gumbiće, nasmijala sam se samoj sebi jer me je cijela ta situacija podsjetila na rečenicu koju sam pročitala negdje u nekom članku o iscjeljenju i duhovnom rastu: „Probudimo se jednoga jutra i stari život nam više ne pristaje.” Ništa nije slučajno, pa tako ni taj moj poriv da te večeri nastupim u tijesnomu ogrtaču. Cijelo vrijeme me je stiskao – i podsjećao na strahove, uvjerenja, uske svjetonazore pa čak i štetne veze kojima se uporno vraćamo makar osjećamo da nas sprječavaju da slobodno dišemo i predamo se Ljubavi. 

„Čemu se nadate da će vam nova godina donijeti?” pitala sam publiku usred koncerta. „Što god da vam je na umu, želim da svi odbacite stare ogrtače koji su vam pretijesni. Odbacite strahove, mržnju, prezir, žaljenje za prošlošću, ljubomoru i pohlepu. Predajte sve to Bogu i probudite se slobodni. Odbacite sve što vas stišće i guši. Ako ne možete sami, potražite pomoć.” 

Često su ti naši „ogrtači” svojevrsni plaštevi i maske iza kojih se osjećamo sigurno. Možda smo ih sami izabrali kad su nam u ranoj dobi govorili da smo glupi ili nesposobni, a možda su nam bili nametnuti zlom koje nas je okruživalo i od kojega smo se morali obraniti. U svakom slučaju, te barijere nas štite, ali isto tako ne propuštaju Svjetlost koja nam treba da iscijelimo i rastemo u Ljubavi.

Što god da vam je na umu, želim da svi odbacite stare ogrtače koji su vam pretijesni. Odbacite strahove, mržnju, prezir, žaljenje za prošlošću, ljubomoru i pohlepu. Predajte sve to Bogu i probudite se slobodni

Malo je potrebno da ipak izvirimo iza tih zidova i dopustimo Bogu da nas dotakne svojom milošću – slučajni susret, pogled ispunjen ljubavlju, znak pažnje bez razloga, topli stisak ruke, zagrljaj ili, ponekad, neka pjesma.

Neslučajni susret

„Uđite, koncert samo što nije počeo”, govorim jednoj tihoj ženici u crnom kaputu koja stoji ispred vrata u narteksu jedne crkve. Korizma je 2008. i vani je zima. „Ne bih ulazila. Samo sam Vas htjela vidjeti jer sam Vaše pjesme voljela dok sam bila mala. Davale su mi snage da preživim uzbune i strah.” I malo tiše doda: „Nisam katolkinja”, kao da se boji da će njezine riječi uznemiriti tišinu zidova, vitraja i teških izrezbarenih vrata stare crkve. 

„Uđite svejedno. Ili barem ostanite toliko dugo da Vam otpjevam jednu pjesmu”, kažem joj uz zagrljaj. Nakon početne pjesme, najavim da mijenjam program jer želim otpjevati pjesmu za gospođu koja će ju prepoznati. Šapnem glazbenicima naslov pjesme i zamolim ih da me prate. Klavijaturist me pogleda izrazom lica koji me na trenutak pokoleba u mojoj odluci. Svećenik u toj crkvi je dosta strog i sigurno mu se neće svidjeti moje odstupanje od dogovorenoga korizmenoga programa. Tijekom večere nam je dao do znanja kako mu smeta kada župljani ne poštuju „ozbiljnost i svetost tradicije”. U sekundi osjetim strah – titranje u želucu, tjeskobu u grudima i slabost u koljenima. Prečeste situacije u kojima su jači i stariji muškarci vikali na mene i omalovažavali me stvorile su u meni automatsku reakciju straha od osoba s autoritetom. No nešto je bilo u toj dragoj ženici što je nadjačalo moj strah. „Oprostite mi velečasni”, prošapćem sama sebi i započinjem pjesmu o tinejdžerskoj ljubavi.

I kao kad pjevam pjesme o križu i Isusovoj ljubavi, osjećam kako glazba prolazi iz moga srca kroz glasnice i jednako sveto odzvanja kroz crkvu: „S neba padaju dvije zvjezdice, jedna za mene, druga za tebe...” Nitko od prisutnih ne razumije hrvatski jezik pa, neopterećeni značenjem, uživaju u lijepoj melodiji i emociji pjesme.

Nakon koncerta primijetim dragu ženicu kako stoji sasvim blizu oltara i gleda u nešto na zidu iznad njega. „Ostali ste! Je li Vam se svidjela pjesma koju sam za Vas pjevala?” pitam ju s velikim osmjehom na licu. Sav strah i tjeskoba od toga da sam možda uvrijedila svećenika i tradiciju nestali su ispred radosti što je ženica ostala – i možda nešto lijepo doživjela. „Da, Tajči... Vratili ste me u neko ljepše vrijeme. Podsjetili ste me na dane neiskvarene radosti i bezbrižnosti. Hvala Vam.”

„Hvala Vama”, rekla sam i čvrsto je zagrlila. Znala sam da je ženica u crnom kaputu toga dana nesvjesno bila poslana u crkvu da meni pomogne. Susret s njom ponukao me je da izvirim iz svoga plašta toliko da postanem svjesna straha koji me je sprječavao da zakoračim dublje u otajstvo vjere i da se ne bojim voljeti iskreno i autentično.

„Tajči, krasno ste otpjevali Dvije zvjezdice. Ali još više mi se svidjela Vaša Ave Marija”, rekla mi je na odlasku. I ona je te večeri zakoračila prema novom životu i ostavila iza sebe svoje strahove i predrasude.

Bolji put

Jednoga jutra se probudimo i stari život nam više ne pristaje. Promijenjeni smo. Drukčiji. Ponekad nam sredina i životne situacije pokažu najgore ljudske strane, izmuče nas i „ubiju u pojam”. Ali kad jednom doživimo Božju ljubav na duboko prisan i intiman način, ne možemo je više ignorirati. Kad oprostimo onome koji nas je najviše povrijedio, ne možemo više odbiti oprost. Kad zavolimo čovjeka u spoznaji da je on jednako poput nas stvoren na sliku i priliku Boga, nemoguće nam je mrziti ga ili proklinjati. Kad jednom zastanemo i primijetimo zahvalnost u očima prosjaka, ne možemo ga više ignorirati – jer ako pokušamo, naše staro mišljenje o njemu žuljat će nas poput moga svilenoga ogrtača. Kad doživimo sve to i prepoznamo Isusa u drugima, postaje nam nemoguće ne prihvatiti tu ljubav i zahvalnost u vlastitim životima.

Kad nam životne situacije (i Božja milost u njima) otvore oči i srce i promijene nas, probudimo se jednoga jutra i poput leptira koji se nakon metamorfoze izvuče iz kukuljice, shvatimo da nam stara koža više ne pristaje. Iako još nismo sigurni u to da su nam krila dovoljno jaka za let, nema nam druge nego zakoračiti na novi, bolji put.

Tada postajemo više voljni da komuniciramo, a manje da sudimo. Otvaramo nove dijaloge s ljudima koje smo do tada prezirali, gradimo mostove umjesto zidova i širimo ljubav umjesto mržnje. I svijet postaje barem mrvicu bolji. 

Jedini put je onaj ispred nas. I ako ostanemo otvoreni (dovoljno da dopustimo Svjetlosti da prodre do naših mrakova), Bog uvijek postavi ljude, situacije, prilike i neprilike koje nas mijenjaju, zbog kojih ćemo se jednoga jutra probuditi i napokon ostaviti i pospremiti svilene ogrtače i staru kožu iza nas. 

Izvor:
Svjetlo riječi