Objavljeno:
21. 05. 2018. 14:15

Kakva se drama odvija u čovjeku kad se nalazi pred važnom, životnom odlukom ili bilo kakvom odlukom? Koji ga motivi potiču na odluku, kakve su mu zamke postavljene, koje mu opasnosti prijete, kakvi mu se opet mamci nude da na lak način i bez truda dođe do cilja?

Piše: Marko Ćorić

Priča Heraklo na raskrižju mnoge od nas vraća u školske klupe: podsjeća nas na poteškoće s kojima smo se susretali prevodeći ovu priču s grčkoga ili se prisjećamo kako smo je tada, u svojoj mladosti, razumijevali i prihvaćali njezin sadržaj. Za sve nas, a osobito za one kojima je ova priča ostala, možda, još dosada nepoznata, a da je svojim skraćivanjem i prepričavanjem ne oslabimo, donosimo je cijelu u prijevodu:

Kad se Heraklo pripremao iz dječaštva za mladost, u kojoj mladići već postaju samostalni i pokazuju hoće li krenuti u život putem kreposti ili zloće, izišao je u samoću pa je sjedio, ne znajući kojim bi putem krenuo. I ukažu mu se dvije visoke žene kako se primiču: jedna dostojanstvena za oko i od prirode slobodna, krasi je čisto tijelo, stidljive oči, čedno držanje, a ruho joj bijelo; druga je ugojena, punašna i mlohava, namazana te se čini da izgleda bjelja i rumenija nego što jest; drži se tako te izgleda da je uspravnija nego što od prirode jest; oči ima širom otvorene, a ruho joj takvo da se kroz njega vide sve čari njezine mladosti; često se promatra, razgledava motri li je itko drugi, a počesto se obzire i na svoju sjenu.

A kako se približiše Heraklu, ona prvospomenuta ide jednakim hodom, a druga, hoteći preteći prvu, pritrči Heraklu i reče: „Vidim, Heraklo, da si u neprilici kojim bi putem krenuo u život. Stoga, ako mene odabereš za drúgu, vodit ću te najslađim i najlakšim putem; i ugodu ćeš svaku okusiti, a za nikakvu muku nećeš znati cijeli život. Jer, prvo, nećeš misliti na ratove ni na poslove, nego ćeš samo gledati koje bi ugodno jelo ili piće našao, ili što bi ti oku ili uhu pružilo užitak, ili što bi te mirisom ili dodirom nasladilo, koji bi te ljubimac u društvu najviše razveselio, i kako bi najmekše spavao, i kako bi s najmanje truda sve to postigao.

A ako te kadgod obuzme kakva bojazan da ne bi ponestalo sredstava kojima ćeš sve to pribavljati, ne treba strahovati da ću te povesti onamo gdje bi to namicao trudeći se i zlopateći tijelom i dušom, nego što ostali zarade, time ćeš se ti služiti, ne uzdržavajući se ni od čega odakle se može što dobiti; jer svojim prijateljima pružam priliku da crpu korist odasvuda.“

Čuvši to, Heraklo upita: „Ženo, kako ti je ime?“

A ona odgovori: „Moji me prijatelji zovu Sreća, a oni koji me mrze i izruguju nazivaju me Zloća.“

U tom trenutku pristupi mu i druga žena i reče: „I ja sam došla k tebi, Heraklo, a poznam ti roditelje i upoznah ti narav dok su te u djetinjstvu odgajali. Stoga se nadam, kad bi krenuo putem prema meni, da bi postao osobito dobar radnik za lijepa i uzvišena djela, a ja bih se pokazala još mnogo cjenjenija i zbog dobrih dijela izvrsnija. Ali te neću prevariti obećanjima naslade, nego ću po istini reći kako su bogovi uredili stvari. – Jer ništa od dobrih i lijepih stvari bogovi ne daju ljudima bez truda i nastojanja. Nego, ako si rad da ti bogovi budu milostivi, treba bogove poštovati, ako hoćeš da te vole prijatelji, treba prijateljima dobro činiti; ako želiš da te časti koji grad, treba gradu koristiti; ako išteš da ti se zbog kreposti cijela Helada divi, treba nastojati Heladi dobro činiti; ako misliš da ti se valja stokom obogatiti, treba se za stoku brinuti; ako se smjeraš ratom uzdići i rad si da možeš i prijatelje oslobađati i dušmane svladavati, treba i samo ratno umijeće u vještaka učiti i vježbati se u tome kako se njime služi; ako si rad i tijelom jak biti, treba tijelo navići da sluša pamet i vježbati uz napor i znoj.“

A Zloća prihvati pa reče: „Vidiš, Heraklo, kako ti težak i dug put do veselja ta žena pokazuje, a ja ću te voditi do sreće lakim i kratkim putem.“

A Krepost odgovori: „O jadnice, što ti dobro imaš? Ili koju slast poznaješ kad za nju ne želiš ništa raditi? Ti i ne čekaš da poželiš slasti, nego se natrpaš svega prije nego zaželiš, te prije gladi jedeš, prije žeđi piješ, a da sa slašću što pojedeš, poručuješ kuharima; da se s užitkom napiješ, pribavljaš skupa vina i ljeti trčkaraš tamo i amo tražeći snijega. A da slatko usneš, pribavljaš ne samo meke prostirače, nego i postelje i naprave pod postelje da se njišu, jer ne tražiš sna zato što si umorna od posla, nego zato što nikakva posla nemaš. A ljubavni užitak iznuđuješ prije potrebe svakakvim sredstvima i služiš se muškarcima kao ženama! Ovako ti, naime, odgajaš svoje prijatelje: s njima provodiš razuzdan život noću, a najbolji dio dana prespavate. – Besmrtna jesi, ali te bogovi odbaciše a čestiti te ljudi ne štuju; ono što je od svega najmilije slušati, svoju pohvalu, ne čuješ; i što je od svega najugodnije gledati, ne vidiš: ta nikada nikakvo svoje lijepo djelo nisi vidjela. A tko bi ti, kad što govoriš, vjerovao? Tko bi ti, kad ti je što potrebno, pribavio? Ili tko bi htio pri zdravoj pameti u tvom kolu biti? Tvoje su pristalice kao mladići tjelesno slabi, a kad postanu stariji, duhovno otupe; bez muke se u mladosti izobilno hrane, a s mukom starost posno provode; srame se onoga što su činili, a dosadno im ono što sad čine; slasti su u mladosti posrkali, a muku za starost odgodili.

Ja sam u društvu bogova, u društvu čestitih ljudi; ni božje ni ljudsko lijepo djelo ne postaje bez mene; i bogovi i ljudi, kojima dolazim u pomoć, štuju me više nego ikoga kao milu suradnicu obrtnika, gospodarima vjernu čuvaricu kuće, robovima sklonu pomagačicu, dobru pomoćnicu kod poslova u miru, jaku saveznicu za djela u ratu, a najbolju drúgu u prijateljstvu.

A moji prijatelji slatko i lako uživaju u jelu i piću jer čekaju dok ga ne zažele. San im dolazi slađe nego onima koji se ne muče, pa niti se ljute kad ih ostavlja niti zbog njega propuštaju dužne poslove. I mladići se raduju kad ih hvale stariji, a stariji su ponosni kad ih poštuju mladići; i rado se sjećaju svojih nekadašnjih djela, a raduju se što dobro vrše sadašnje poslove. Zbog mene su mili bogovima, voljeni od prijatelja, poštovani od domovine. A kada dođe suđeni kraj, ne leže zaboravljeni bez časti, nego im u zahvalnu sjećanju sve vrijeme slava cvate. Kad tu muku promučiš, Heraklo, sine dobrih roditelja, možeš steći ponajveću sreću“ (Ksenofont, Uspomene na Sokrata II 1,21-34).

Autor je ove priče sofist Prodik, a Ksenofont, koji nam ju posreduje, ističe kako je Prodik njezin sadržaj zaodjenuo u još ljepše ruho nego on sâm, što možemo i povjerovati budući da je mudrom Prodiku jezik bio na osobitoj brizi. U našem je prijevodu, zbog nastojanja oko vjernosti izvorniku, ostalo samo malo od ljepote koja se nazire i u Ksenofontovu izričaju.

Znamo da je Prodik ovoj priči, koju je uvrstio u svoje djelo Hore (godišnja doba ili istoimene božice), a koje nam nije sačuvano, dao naslov: Pohvala Heraklu. Mislimo da je ovaj naslov smisleniji, prema onomu što o ovom liku priča mit kasnije: Heraklo u tišini i samoći odabire put Kreposti i izvršava gotovo nemoguće zadatke. Ta uz Krepost i sâm je krepak/jak, heroj je. I zato zaslužuje svaku pohvalu. A na koncu mu se ostvarila i neugasiva čovjekova čežnja: postao je besmrtan, nastanio se na Olimpu, među olimpskim bogovima.

Ali vratimo se sadržaju ove priče. Motiv o dvama putovima Prodik je preuzeo od starijih pjesnika (Hezioda i Teognida) i taj će se motiv provlačiti kroz kasniju grčku, rimsku i kršćansku književnost. Naglašavajući Heziodovo etičko načelo truda i napora (pónoi) i ističući božju milost, ljubav prijatelja, zahvalnost domovine i stjecanje slave kao višeg užitka te nagradu za podnesene napore, Prodik ima na umu pročišćen dorski i staroatički princip „lijepa djela“; njime se čovjek trudbenik ugrađuje u božanski svemirski poredak, u kojemu se nikakva sreća ne postiže bez kreposti, a nikakva krepost bez napora. „Jer ništa dobra i lijepa bogovi ne daju ljudima bez truda i nastojanja.“ To je ona čuvena etika volje koja će biti bliska i kiničarima, osobito Antistenu, koji je također volio priču o Heraklu.

Kakva se drama odvija u čovjeku kad se nalazi pred važnom, životnom odlukom ili bilo kakvom odlukom? Koji ga motivi potiču na odluku, kakve su mu zamke postavljene, koje mu opasnosti prijete, kakvi mu se opet mamci nude da na lak način i bez truda dođe do cilja, kako i kada sporedni ciljevi postaju glavni, pa čovjek tako ostaje na pola puta – to i puno više od toga uči nas danas posebna znanstvena disciplina, psihologija. Tako je sada. A u vremenu od prije dvije i pol tisuće godina, iz kojega nam dolazi ova priča, također ništa nije bilo drugačije. U njoj je na tako plastičan način naznačen proces ljudskoga odlučivanja, izbora između dobra i zla. Dakle, sve je isto, a to zato jer ljudski duh ne poznaje evoluciju, misao s kojom sam se susreo još kao student i koja mi tada nije bila baš potpuno prihvatljiva. Eto, zato ova priča, mislim, ima trajnu vrijednost, jer je naša, ljudska i ne tiče se samo onih koji se nalaze na pragu mladosti, nego se tiče svakoga od nas. Svatko je od nas Heraklo u većoj ili manjoj mjeri kad treba donijeti odluku, kad se nađemo na većem ili manjem raskrižju, kad treba poći s raskrižja određenim pravcem, kad treba odlučiti. A s raskrižja nam valja poći, moramo se odlučivati ako želimo biti ljudi, jer „odluka pretpostavlja da je egzistencija u nastajanju“ (Kierkegaard).

Što bi trebalo činiti, kako bi trebalo...? Budući da je naše vrijeme ne samo osjetljivo, nego naprosto alergično na i neznatnu primjesu moraliziranja, uklanjam se toj opasnosti i čitatelja upućujem na ponovno čitanje ove priče: neka zastane i svojoj pozornosti da odmora upravo na onim mjestima na kojima mu to duh savjetuje. Sretno!

Izvor:
Svjetlo riječi