Objavljeno:
21. 07. 2017. 10:45

Kada proroci prozivaju zlo i nepravdu, svejedno im je koga imaju pred sobom. Ne boje se nikoga osim Boga! Božanska riječ gori u njima i moraju je izgovoriti naglas. Inače gube vjerodostojnost svoga poslanja. Tako je prorok Natan sasuo u lice bolnu istinu kralju Davidu (usp. 2 Sam 12,1-15), Ivan Krstitelj kralju Herodu (usp. Mat 14,1-12), a Pavao apostolskom prvaku Petru (usp. Gal 2,11-12).

Piše: fra Damir Pavić

Na isti način postupio je i Girolamo Savonarola, čuveni dominikanac iz 15. stoljeća. Šibom proročke riječi, pozivajući na povratak Evanđelju, udario je po svim slojevima Crkve. Poštedio nije nikoga!

Tko je bio Girolamo Savonarola? Pravi odgovor traži jedno dodatno pitanje: U kakvom vremenu je živio? Jer povijest spasenja uči nas da su sveti ljudi božanski odgovor na konkretne izazove Crkve. Kada je ovaj vatreni propovjednik stupio na scenu, vjerski život naroda i klera bio je sablažnjiv, Crkva se gušila u blagu korupcije i simonije, a na Petrovoj stolici sjedio je papa Aleksandar VI. koji svojim životom nije svjedočio da zaslužuje biti produžena Isusova ruka na zemlji.

O žalosnom stanju toga vremena mladi Girolamo piše ovako: Više nema nikoga, nijednoga, koji želi dobro. Moramo učiti od djece i priprostih ženica, jer jedino još u njima je ostao trag nedužnosti. Duh Evanđelja je skoro utrnuo, a narod je tonuo u poganske običaje. U tome je prednjačila Firenca, grad koji je živio renesansu punim plućima pod okriljem moćnoga vladara grada i mecene Lorenza de' Medicija. Jedan povjesničar umjetnosti napisao je ovako: Vjerojatno se nikada u povijesti čovječanstva nije dogodilo da je istovremeno u jednom gradu živjelo toliko vrhunskih umjetnika kao što je to bio slučaj u Firenci oko 1480. godine. Učenjaci, filozofi i pjesnici bili su opijeni ljepotom poganske antike, a umjetnost u crkvama nije više služila razmatranju i Bogu na slavu, nego za uživanje i divljenje.

Danas, kada smo svjedoci raznih moralnih nastranosti i činjenice da brojni crkveni ljudi postaju robovi umjetnina i dopuštaju da nam crkve projektiraju i uređuju bezbožnici kojima nije ni do slave Božje niti do spasenja duša, a njihova zdanja su nerijetko grozota pustoši, možemo razumjeti Savonarolin proročki glas koji je zagrmio najprije u samostanskoj crkvi sv. Marka, a onda i u gradskoj katedrali. Svjedoci njegovih propovijedi vele da su riječi iz njegovih usta bile poput biča koji je udarao po kultu ljepote, materijalizma i pobožanstvenjenja osjetila, novca i moći. Govor mu je bio jednostavan, razumljiv, spontan, bez retoričkih ukrasa, a nakana propovijedati onako kako su to činili apostoli. Pokriće njegovim riječima bile su dvije stvari kojima nikada nije moguće proturječiti: Sveto pismo i svjedočenje vlastitim životom. Strašno zvuče njegove riječi upućene biskupima i svećenicima: Propovjednici danas hrane svoje uši Aristotelom, Vergilijem, Ciceronom, Danteom i Petrarcom i više se ne brinu za spas duša. Umjesto tih knjiga zašto ne poučavaju o knjizi koja sadrži zakon i život? Evanđelje morate uvijek nositi sa sobom. Ne mislim na knjigu nego na duh Evanđelja. Istinske knjige kršćanina su apostoli i sveci, a pravi život sastoji se u njihovom nasljedovanju. Danas su mnogi, osobito svećenici, postali knjigama samoga đavla.

Nikakvo čudo da je zbog svoga jezika platio glavom. Ne toliko zbog svojih propovijedi, jer govorio je istinu, nego više zbog činjenice što je (ne)svjesno utjecao i na politička gibanja. Prozivanjem tiranije vladara i zastupajući stav o potrebi povezanosti Crkve i države tako što će predstavnici Crkve biti uključeni u politički život i brinuti se da država počiva na duhovnim temeljima Evanđelja, sebi je stvorio neprijatelje. Na reformu je pozvao i Rimsku kuriju, a francuskoga kralja Karla VIII. i njegov pohod na Italiju usporedio s starozavjetnim Kirom koji je bio Božja kazna za nevjeru Izraelaca.

Optužen i izopćen, obješen je i spaljen na trgu u Firenci, a njegov pepeo bačen u rijeku Arno. Zar ne bi bilo providonosno za današnju Crkvu imati barem jednog Savonarolu?!

 

Izvor:
Svjetlo riječi