Objavljeno:
06. 05. 2020. 16:15

Da mi je prije koji mjesec netko rekao kako će odlazak u frizerski salon na obično šišanje izazivati gotovo svečanu radost, čudno bih ga pogledao i preporučio žuran pregled. Zar je obično šišanje postalo svečanost? A upravo mi se to dogodilo jučer.

Piše: fra Janko Ćuro

U ovom „koronarano-karantenskom” vremenu koje traje samo nešto više od mjesec dana (a čini se kao vječnost), virtualni medijski svijet vrvi objavama više nego prašuma životom. Gotovo se kroz sve provlači ista misao katastrofe izazvane pandemijom koronavirusa koji je naglo prekinuo našu uhodanu životnu rutinu. U prvi mah se čini kao da smo na razmeđu ljudskog s nekim drugim, još uvijek nedefiniranim, oblikom života na Zemlji. „Život je stao”, „Probudili smo se u novom svijetu”, „Zaboravite na dosadašnji život”, samo su neki od naslova koji nas svaki dan trebaju podsjetiti da smo u središtu planetarne kataklizme.

Imajući na umu puno gora vremena od ovih, budimo iskreni pa priznajmo kako se život zapravo nije promijenio niti je stao nego se u svojim izvornim oblicima polagano vratio iz duboke tame virtualne stvarnosti u kojoj smo se programirano ponašali poput aplikacija koje su uređivale i vodile naše živote. Zvuči uvrnuto sada, ali do samo prije neki mjesec Siri, Bixby, Cortana i Google Assistant bili su nam gotovo najbolji prijatelji s kojima smo najviše provodili vremena i na koje smo se potpuno oslanjali. Zar nam nikad nije bilo čudno što smo na mobitelu provjeravali kakvo je trenutno vrijeme umjesto da pogledamo kroz prozor? Sve se to u karantensko-izolacijskom vremenu pandemije promijenilo jer nismo mogli izlaziti i družiti se pa nije bilo ni važno kakvo je vrijeme niti gdje trebamo taj dan stići. Kolumbovski smo iz dana u dan uplovljavali u neki novi, nama nepoznati svijet u kojem su zabranjene čak i najobičnije ljudske geste poput rukovanja, zagrljaja i poljupca koji su nam, premda obični, najedanput postali posebni i svečani događaji. Ali zar to nisu uvijek trebali i biti?

Ima još bezbroj ovakvih, naizgled neznatnih, primjera koji nam jasno pokazuju kako život ne prelazi u neki nepoznati oblik postojanja, nego nas vraća svojoj jednostavnosti, jedinstvenosti i svečanosti. Naglo ga je koronavirus istrgnuo iz paukove mreže programiranoga postojanja, društvenih mreža, hashtagova, žurbe, novca, karijere, lajkova, pregleda… Točno je da smo kroz cijelo vrijeme karantene puno više koristili mreže nego obično, ali upravo zato smo postali svjesni koliko su nedovoljne i beznačajne u usporedbi s najobičnijim rukovanjem. I prije smo se rukovali, ali s mobitelom u ruci odgovarajući na pozive i poruke. No, možda su nekima od nas katastrofalni upravo stvarni svijet i život, jer ne znaju što će sami sa sobom? Puno im je privlačniji bio prijašnji svijet alternativnoga identiteta društvenih mreža koji ih je činio savršenim uz pomoć miša, objektiva, tastature, Photoshopa i Googlea. Svaki put kada laž postane istinom život se pobuni pa nas, s težim ili lakšim posljedicama, probudi.

Internet

Otkako Internet postoji, nikad nije bilo očiglednije koliko je kao mediji nepouzdan kao što je to jasno danas. U njemu je potpuno preslikana osnovna karakteristika modernoga društva, a to je sloboda bez odgovornosti. Godi li čovjeku ili ne – postaje jedini kriterij prema kojemu se procjenjuje je li nešto ispravno ili nije. Je li neka informacija točna ili nije procjenjuje se prema tome koliko donosi koristi pa su portali, društvene mreže, blogovi ispunjeni informacijama, analizama, mišljenjima, prognozama u tolikoj mjeri da se nemoguće snaći i razlučiti laž od istine. Nadalje, u ovom digitalnom svijetu svatko se može predstaviti stručnjakom i govoriti bilo što o bilo čemu. Bilo tko može dobiti prostor, kupiti pratitelje, lajkove, preglede i komentare kako bi stvorio dojam pouzdanoga i popularnoga medija.

No, što točno znamo o virusu Covid-19 na osnovu svega što smo pročitali na Internetu? Znamo samo to da smo potpuno zbunjeni i uplašeni. Teorije i prognoze se mijenjaju iz sata u sat. Jedan znanstvenik kaže da toplina ubija virus, drugi da ga ne ubija, treći opet da mu je već kraj, četvrti da će se uskoro opet pojaviti, peti da je opasno zarazan, šesti da nije toliko zarazan itd. A što je, zapravo, istina? Panika je jedina istina zbog koje ni znanstvenici niti mediji koji to prenose neće biti pozvani na odgovornost. Na primjer, jedan ugledni hrvatski znanstvenik nedavno je izjavio kako se vrhunac pandemije, nakon ljetnoga zatišja, očekuje u drugoj polovici godine. Postavlja se važno pitanje: što će se dogoditi ako se ne dogodi vrhunac pandemije u drugoj polovici godine? Jesu li ova važna životna pitanja postala sportska prognoza? Hoće li taj znanstvenik, ako se njegova prognoza pokaže lažnom, postati barem irelevantan u svijetu znanosti pa i kažnjen zbog širenja lažnih informacija koje uznemiruju ljude i utječu na njihovo zdravlje? Neće, jer će ovaj članak za pet ili šest mjeseci biti duboko zakopan u prašumi drugih članaka. Zar ne bi bilo puno bolje temeljito istražiti subjekt pa tek onda izaći u javnost s određenim činjenicama? Naravno da bi jer se takav postupak naziva odgovornim. No, tada Internet trpi jer nema senzacija. Ako nema senzacija, nema ni posjetitelja bez kojih mediji umiru. I tako iz dana u dan slijedimo poražavajući obrazac i u svim drugim područjima života.

Osobno se nadam i vjerujem kako će ova pandemija vratiti u život tiskane medije, jer se u njima ne mogu olako objavljivati neprovjerene tvrdnje zato što je to jednostavno preskupo u bilo kojem pogledu.

Ljudi su dragocjen dar

Druga stvar koju nam je pandemija vratila jest „senzacionalna” činjenica kako ljude oko sebe ne smijemo uzimati zdravo za gotovo i da ljudi nisu resursi. Pandemija nam je vratila osjećaj za bližnje s kojima smo se prije sastajali kako bismo s njima sjedili dok se družimo sa svojim mobitelima. Napokon je došlo vrijeme da sjedimo s mobitelima kako bi se družili sa svojim prijateljima. Ali nije nam ni to dovoljno bez obzira na ogromna tehnička dostignuća. Shvatili smo da ni video pozivi, a još manje Instagram ili Facebook čavrljanje nisu dovoljno dobri, jer bez ljudskoga dodira i blizine mi, zapravo, govorimo s aparatom i njegovim pikselima. Sjajno je postati svjestan da ljudi nisu otoci, a još manje nekakve brojke uz oznaku „prijatelji” na Facebook ili Instagram društvenim mrežama, nego duševna i društvena bića kojima je za postojanje nužna međuljudska interakcija. Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje, ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni (John Donne). Zar nije oslobađajući osjećaj kada stvarno poslušamo što će netko odgovoriti kad ga upitamo kako si?

Biti sretan

I treća stvar koja nam se vratila u ovoj pandemiji jest vrlo važna pouka kako nam životna sreća uopće ne ovisi o glagolima imati, zgrtati, posjedovati, nego je potpuno zaokupljena imenicama kao što su zdravlje, obitelj, šetnja, posao, park i slično. Još davno je Ivo Andrić poručio da je čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, ali tada nismo shvaćali što je pisac htio reći i o čemu on to uopće priča kad su „malo” i „radost” bili rezervirani samo za one koji nisu uspjeli u životu kako bi se mogli i oni nečim pohvaliti. Netko je odredio da nam se životni standard mjeri s onim famoznim „nikada nije dovoljno” pa tako završimo sa stvarima koje nam nikad neće ni zatrebati, ali ih moramo imati. Ako ništa, onda barem radi osvježavanja društvenoga statusa. Jedan mi je prijatelj ispričao kako je za vrijeme pandemije na tavanu pronašao svoju staru odjeću i obuću koja je najedanput izgledala još uvijek dobro i nosivo. A sve se to dogodilo samo zato što nije mogao kupovati novu robu jer su trgovine bile zatvorene. Zanimljivo je kako se percepcija životnoga standarda stubokom promijenila u vrlo kratkom vremenu zato što smo postali svjesni kako smo prije automatski kupovali odjeću, hranu i piće i gomilali ih u svojim ormarima, ostavama, ali i stomacima. Naivno smo vjerovali reklamama koje su nas svakodnevno uvjeravale kako ćemo biti sretni i zadovoljni ako kupimo baš te proizvode. Na kraju dana su sretni i zadovoljni samo vlasnici trgovačkih lanaca. Kao da smo živjeli na pokretnoj traci ne pitajući se barem ponekad treba li mi doista još i taj komad odjeće ili još taj zalogaj hrane? Eto, pandemija nam poručuje da ne trebaju. Da, točno je kako nam je „malo” potrebno da se osjećamo bogatima i sretnima ali samo onda kad nam baš to „malo” nedostaje.

Život pobjeđuje

Povijest nas je već davno trebala poučiti kako je cijena svake promjene vrlo visoka i isto toliko bolna, jer je, nažalost, previše ljudi oboljelo i umrlo od koronavirusa. Ogroman je broj radnika preko noći izgubio posao, a i oni koji rade – rade više, ali za manje novca. Međutim, život je fascinantan, jedinstven i nezaustavljiv. Kao rijeka koju brana može usporiti, ali je ne može zaustaviti i ona nastavlja teći bez obzira na ogromnu štetu koju su zidom ili nečim drugim proizvele baš ljudske ruke. I njoj i sebi. Život se nastavio i na pepelu bačenih atomskih bombi, eksplodiranih nuklearnih elektrana, koncentracijskih logora, smrtonosnih virusa, ratova itd. Gotovo nijedno od ovih zala ne dolazi samo od sebe, nego ga čovjek inicira i provodi, a samo kako bi pojedinci i države gomilali moć, bogatstvo, prestiž i vlast. Zar nije strašna činjenica da danas samo 62 čovjeka imaju novca kao pola čovječanstva? Zar ne brine činjenica kako se neki ratovi započinju samo kako bi se treća strana riješila staroga naoružanja? Zar nam nije ova pandemija pokazala da je korumpiranost naših političara i pojedinih državnih institucija prešla svaku mjeru?

Nikada nećemo ništa promijeniti ako se mi ne promijenimo. Moramo prvo sebe promijeniti nabolje kako bi mogli sve drugo promijeniti. I zato mi se čini da uopće neće biti katastrofalno ako nam se ne vrati život kakav je bio prije pandemije, nego ako ostane isti i ako mi ostanemo isti. Bit će stvarno katastrofalno ako nas sve ovo kroz što smo prošli, po tko zna koji put opet ništa ne nauči.

Izvor:
Svjetlo riječi