Objavljeno:
16. 11. 2016. 13:00

Donosimo životnu priču Jure Savića iz Orašca u Rami, prvotno objavljenu u studenom 1998., u reviji "Svjetlo riječi". Glavni lik ove priče umro je 10. travnja 1999., nekoliko mjeseci nakon fra Marijanova i fra Brankova posjeta. Danas je od Savića u Orašcu živ jedino Stipo, sin Jurin, rođen 1938. godine...

Piše: fra Marijan Karaula

Ime Jure Savića iz ramskog sela Orašca malo je kome poznato. Nisu za njega zacijelo čuli ni mnogi u njegovoj rodnoj župi Šćitu i ramskoj općini.

Ništa čudno! Nikad nije spomenuto ni u jednim novinama. Na radiju i televiziji pogotovo. Zna to Jure, ali ne brine. I ne razmišlja o tome. Ne brine sada kad se na njegova krhka ramena naslonilo čitavo stoljeće života koji je upio mnoge vlage jeseni, sva ljetna sunca i tame vremena, a nije ih povio. Njegova nekad košćata ramena!

Zbog tog zaborava nije na njegovo srce legla tuga iako je priželjkivao i očekivao susrete. Ranije puno više nego sada. Začudio ga je naš posjet. Zapravo, mi smo iznenadili njega željom da mu ime barem malo i nakratko izvučemo iz anonimnosti. A povod nije bio beznačajan. Proljetos, 16. travnja Jure je, naime, navršio stotinu godina življenja i jedan je od najstarijih žitelja Bosne i Hercegovine. Je li i najstariji?

Bio je dan vedar. Jesenski. Dvadeset i šesti mjeseca listopada. Sunce se prosulo po živopisnoj ramskoj kotlini i okolnim brdima. Dok se fra Branko sa svojim džipom bori s uzbrdicom nastojeći ostati na kamenitu i zmijoliku putu što preko vodobrane povezuje Podbor s Orašcem, ja u očima nosim ramska sela razbijena jezerom. Pokušavam ih povezati pogledom. Okolo nas nisko raslinje obuklo jesensko odijelo s najraznovrsnijim žuto-smeđim bojama.

Selo Orašac. Zapravo, niska zaselaka na vratu planine Vrana, gdje kuća kuću ne može dozvati. Jedan zaselak polegnuo uz strminu, drugi se spustio uz potok, treći ugazio u šumarak… U zaseoku Savića samo dvije obitelji. Skromne kuće u tišini čuvaju stražu pokraj povećeg voćnjaka u malom polju. Pitomom i zelenom kao da nije jesen.

– Je li did ovdje? – pita fra Branko pred prvom kućom. Marko Savić potvrdno odgovara i vod nas u susjednu. Jure spava na drvenom krevetu. Pokriven. Pomislih: kao da su s njim zaspali buka i graja što su nekad ispunjali ovaj zaselak, ona stada ovaca i koza i mladi čobani; kao da je u njegovu snu ostao onaj zdravi i svježi miris mlada sira i mlijeka; kao da je zaspao život na ovim zelenim ispašama!

Budimo ga dodirom i povišenim glasom jer ne čuje dobro. Ustaje. Križa se. Popravlja šalvare i kapu. Ništa mu nije jasno. Ni tada ni kasnije jer je uvijek iznova ponavljao: što mi to radite?

– Nema ništa od mene! – odgovara na pitanje o zdravlju. Kaže da ga glava boli. Objema rukama je dodiruje. Njegov sin Stipo nudi nas poznatom ramskom šljivovicom. Pita Juru što više voli: rakiju ili cigaru?

– Cigaru! – odgovara on.

– Puši od svoje dvanaeste godine – kazuje nam Stipo. Jure i ne vidi dobro te je Stipo jedini uspijevao nekako uspostavljati vezu s njim i pokušavao probuditi njegova sjećanja. Najčešće uzalud.

– Hoćeš li rakije? – pita dalje Stipo.

– Ne znam! – odgovara. – Ne znam, ne sjećam se – najčešće je odgovarao na naša pitanja ako ih je uspio razumjeti. Zato nam je Stipo ispričao njegovu životnu priču. Ukratko, jer se tu nema što dugo pričati. Jure se rodio ovdje na Orašcu. Bavio se o zemlji i stoci. Kao sedamnaestgodišnjak, još zapravo dječak, tri godine je nosio vojničku uniformu u Prvom svjetskom ratu. Bio ranjen. Sa ženom Katom rođ. Andričić izrodio je desetero djece. Šestero muških. Petero je njihove djece i danas živo. Ali je Kata umrla prije punih dvadeset godina. Potomstvo se rasulo po bijelom svijetu. Djeca: Stipo, Ruža i Anđa u Orašcu, Ante u Kiseljaku, Anica u Lepenici; 14 unučadi i 3 praunučadi u Zagrebu, Puli, Požegi, Njemačkoj.

U Drugom svjetskom ratu Jure nije sudjelovao kao vojnik. Ali je u hrvatskoj vojsci izgubio dva sina: za Jozu se zna sigurno da je poginuo, Ivan je nestao. Kad bi bio živ, bio bi već starac, jer je rođen 1921. godine. Nu, Jure je 1948. odležao godinu dana komunističkog zatvora jer je nahranio hrvatske vojnike koji su se, nakon rata, još skrivali po ramskim šumama i planinama. I on i njegov otac po godinu dana! Proživio je susrete i s četnicima i s partizanima. Preživio obje ramske tragedije, partizanske i četničke pokolje. Svoj život i nespaljenu kuću zahvaljuje četniku koji je prvi naišao i koji ga je upozorio da se negdje skrije. Bila je to njegova zahvala za ono malo novca što mu je Jure dao.

– Težak je bio život ovdje! – sažimlje Stipo u jednu rečenicu cijeli očev život. Ali i svoj! Bili su daleko od grada, putovi nikakvi, išlo se samo pješke. Dodaje kako je tek u novije vrijeme Jure malo pobolijevao, osjećao se umornim. Promjene su vremena utjecale na njegovo zdravlje. Inače, on još uvijek može sa prošetati. U kući, ali i izvan kuće. Istina, uz pomoć štapa!

– Što to vi radite? Što to oni hoće od mene? – postavljao je Jure pitanja iz svoga svijeta i prekidao naš razgovor. Stipo mu je pokušao odgovoriti, ali on očito nije razumio.

– Hoćeš rakiju ili cigaru? – pita ga Stipo.

– Oboje!

Malo kasnije pita on opet nas: – A što niste došli dok sam bio živ?

– Kako ti je bilo dok si bio živ? – odgovara fra Branko pitanjem.

– Dobro! Što god je došlo u moje ruke, nije otšlo kako je došlo! – udobrovoljio se Jure. Ustali smo. Prošetali pred kućom. Jure s nama. Uspravan kao vojnik. Nitko ne bi pomislio da mu je na ramenima čitavo stoljeće. I još nekoliko mjeseci.

Ostavili smo Saviće. Ponijeli sa sobom sjećanje na drag susret s čovjekom u čijim je plavim očima ostalo nešto što podsjeća na polja, u čijim nogama ima nešto što podsjeća na brzinu, a u cijeloj njegovoj priči miris tuge… Ponijeli smo sa sobom sliku ove jeseni koju ćemo uvijek rado listati kao dragu nam knjigu.

Izvor:
Svjetlo riječi