Objavljeno:
08. 03. 2018. 09:15
Foto: Svjetlo riječi/Kip bosanske kraljice Katarine Kotromanić Kosača u Kraljevoj Sutjesci

Kad me urednik zamolio da napišem nešto o poslanju žene u Crkvi, razveselila me mogućnost da o ovoj temi progovorim upravo iz pozicije žene. Želja mi je kroz moje osobno iskustvo istaknuti ono što vidim kao blagoslov i dar koji baš mi žene možemo dati i dajemo Crkvi i društvu. A možemo dati jako puno!

Piše: Mirta Miletić

Prije svega, razmišljala sam što to znači poslanje žene u Crkvi? Je li to nešto odvojeno od mog svakodnevnog života? Od odgoja moje djece, od ljubavi prema mome mužu? Od onoga što ja jesam u mojem profesionalnom životu, na radnom mjestu ili u bilo kojoj životnoj situaciji? Ne doživljavam to isključivo kao neki angažman u župnoj zajednici ili u nekom poslanju koje mi daje biskupija, kao vjeroučiteljici ili članici župnog pastoralnog vijeća. To je tek djelić ogromnog bogatstva poslanja koje iz dana u dan otkrivam i koji me ispunja radošću.

Dar plodnosti

No, otkud krenuti? Već samo razmišljanje o mojem tijelu i daru plodnosti, mogućnosti da budem trudna, da nosim novi život i sudjelujem u njegovu stvaranju nešto je neopisivo. To je zaista teško opisati riječima. Kao majka petero djece, živo nosim u sebi tu radost i ogromnu zahvalnost za taj dar! I ovdje vidim da je moje poslanje na najljepši mogući način povezano sa slavljenjem života, sudjelovanjem u njegovu stvaranju. Tome je prethodilo sve što je dovelo do toga, do ovakva braka, ovakva supruga koji je otvoren životu. Primjećujem da je ovdje jako velika odgovornost upravo nas žena. Kakvo će biti hodanje prije braka, vrijeme zaruka, prema kojim stvarnostima ćemo usmjeriti naš odnos. Ako žena u ovom području nije čvrsta i ako ne postavi jasno određene vrednote kao prioritete, onda će to utjecati i na sve što slijedi. Imam poslanje živjeti čistoću i svjedočiti da je moje tijelo hram Duha Svetoga, kolijevka života. I ako ja kao žena ne štitim to svetište života, kako očekivati da će to netko drugi činiti?

U knjizi Postanka čitamo kako je Bog rekao zmiji, ubojici ljudi od početka, lašcu i ocu laži (usp. Ivan 8,44) ove riječi: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15). Kad čitam ove riječi, primjećujem da se ovdje radi o duhovnom boju. I zaista, ako pogledamo krizu s kojom se danas suočava svijet, primijetit ćemo da se ona odvija na duhovnom području, na području ljudske spolnosti, odmicanja i udaljavanja od Božjeg nauma stvaranja čovjeka, braka, obitelji. Napadaju se temeljne antropološke istine, a usporedo s time umanjuju ili obezvređuju dar plodnosti i ljepota rađanja. Čak se, nažalost, i među vjernicima može čuti govor kulture smrti, kada se primjerice na negativan način govori o nečijoj trudnoći ili postavljaju neumjesna pitanja ili komentari. I ovdje vidim da mi žene imamo poslanje da svjedočimo o radosti života, daru plodnosti, da budemo ambasadorice života. Kao Marija, koja je prije svega Majka.

Postoji jedna opasnost, pogotovo kod nas žena, da se zatvorimo u sigurnost svog obiteljskog doma i brinemo jedino o svojoj djeci i suprugu. To je samo dio našeg poslanja. Gospodin nas treba u Crkvi, treba našu otvorenost i brigu za druge duše

Jedno od najvažnijih područja mog poslanja u Crkvi jesu moj brak i moja obitelj. Da, namjerno sam prvo navela brak. Susrela sam neke žene koje su svoj fokus usmjerile na djecu, na njihov odgoj, a zanemarile svoj brak. Ili revno služe u svojoj župi, a opet su s druge strane zanemarile brak. A brak je prvi odnos u kojem sam pozvana biti cjelovito prisutna, davati se potpuno, stopostotno. Na vjenčanju sam obećala svom mužu da ću ga voljeti i poštivati sve dane života svoga. I ovdje vidim da je opet velika odgovornost upravo nas žena, da ne pristajemo da taj odnos postane nešto obično, navika, polovično, kao močvara. Kad primijetim da smo se malo udaljili, meni se odmah „upali alarm”. I razgovaram tada s mužem Krešom i pokušavamo pronaći način da se opet zbližimo. Nekada će to biti odvajanje vremena za razgovor ili odlazak na neku duhovnu obnovu. Svakodnevni život i brige vremenite znaju „isušiti” naš odnos i ako se mi sami ne borimo da taj odnos bude kvalitetan, ubrzo postajemo poput „oženjenih samaca”.

Sretni brakovi i zdrave obitelji temelj su zdravog društva. I vidim da je na nama ženama ovdje velika odgovornost i poslanje, da se borimo da taj odnos bude potpun i svet. Naravno, kao roditelji i prvi odgojitelji svoje djece imamo nezamjenjivo poslanje i odgovornost u njihovu odgoju. Tijekom porodiljnih dopusta imala sam priliku biti više uz njih, osobito kad su kretali u školu. Njima je to puno značilo: pomoći pisati zadaće, učiti s njima, skuhati im ručak. U ovim naizgled malenim stvarima skrivali su se veliki blagoslovi za njihovo odrastanje. Prekrasno je to i blagoslovljeno poslanje u kojem se svaka uložena minuta itekako isplati i vraća mnogostruko.

Evangelizacija u rađaonici

Sjećam se svojih boravaka u bolnici u vrijeme poroda. Nakon jednog takvoga bila sam u sobi s nekoliko žena koje su imale komplicirane porode i trudnoće. Kako sam već imala porode prije ovoga, prvorotke su me pitale mnoge stvari. Imala sam kod sebe Novi zavjet i jedna žena je, primijetivši ga na mojem ormariću, pokrenula razgovor o vjeri. Pričala sam joj što meni znači Isus, što je sve činio i čini u mojem životu. Svjedočila sam joj o njegovoj ljubavi. Nakon što smo provele nekoliko dana u situaciji u kojoj je iskusila vrlo teške trenutke i boli, zbog neizvjesnosti komplicirane trudnoće koja je vodila prijevremenom porodu, na kraju je ona u rađaonicu ponijela moj Novi zavjet i rekla kako su joj puno značili razgovori sa mnom o vjeri, o Isusu.

Molile smo zajedno prije poroda, koji je prošao iznad svih predviđanja. Ovdje sam mogla vidjeti da sam ja bila Crkva u toj rađaonici, u sobici u kojoj ležimo u bolovima, gdje redovito ne može doprijeti svećenik. I ako sam ja otvorena Gospodinu, da On može po meni djelovati, On može dotaknuti srca drugih žena. Zapravo, ja sam Crkva u svim situacijama gdje ne može doprijeti svećenik i zato je svaka situacija u kojoj se nađem važna i jedinstvena prilika da ostvarim svoje poslanje.

Žena je po svojoj prirodi satkana od nježnosti. Ona daje ljubav, rađa život u svim tjelesnim, obiteljskim, društvenim i duhovnim aspektima majčinstva. Njezine psihičke i biološke funkcije na prirodan su način usmjerene na drugu osobu, na druge ljude, na zajednicu. Ona je obdarenija emocionalnom inteligencijom i ima „senzore” za one koji je okružuju. Prepoznaje što se događa u drugima. Prepoznaje strah, zabrinutost, radost... Žena je svojom fizičkom i duhovnom plodnošću dar Crkvi.

Pročitala sam nedavno Stepinčevo pismo suradnicama Krista Kralja koje datira iz 1955. godine. Toliko je aktualno za naše vrijeme. „Ako se nađe danas dovoljan broj žena kao što je bila Apija i tolike druge, koje spominje sveti Pavao u svojim poslanicama, ako se velim danas nađe dovoljan broj žena mentaliteta prvih kršćanki, nema ni najmanje sumnje, kako će svijet izgledati za kratko vrijeme. Zanimljivo je, kako je sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva. Nije li to dovoljan mig za sve plemenite žene i djevojke našeg naroda, koje nisu prodale svog ponosa i svoje časti, da sve svoje sile ulože za proširenje kraljevstva Kristova, onoga Krista, koji je ženu digao natrag iz poniženja u koje ju je bacio istočni grijeh, digao tako visoko, da eto jedna predstavnica ženskog roda nadvisuje svojim dostojanstvom i najviše i najčišće duhove nebeske, Djevica Marija?”

Mjesto za služenje

Intenzivan angažman u obitelji donio mi je u jednom periodu umor koji je došao kao posljedica neispavanosti i žrvnja svakodnevice. Kao da je umor ugasio ljubav i želju dati talente i znanje svojoj Crkvi. Reći ćete kako je obitelj na prvom mjestu. To je istina! No, postoji jedna opasnost, pogotovo kod nas žena, da se zatvorimo u sigurnost svog obiteljskog doma i brinemo jedino o svojoj djeci i suprugu. To je samo dio našeg poslanja. Gospodin nas treba u Crkvi, treba našu otvorenost i brigu za druge duše. Treba nas u našoj župnoj zajednici i biskupiji. Sudjelujući u životu svoje župne zajednice ili biskupije, žena oplemenjuje Crkvu. Velika je napast misliti kako žena nema što dati svojoj župnoj zajednici ili biskupiji. Ili dopustiti duhu malodušja i obeshrabrenosti da zavlada srcem. Danas su nam potrebne hrabre žene koje će u jednu župu ili biskupiju unijeti majčinsku toplinu i jakost, ljepotu i život.

Bilo mi je jasno da ono što imam moram i dati. Imam lijepo iskustvo rada s krizmanicima kroz program Teen star. Osjećam da je potrebno osobito danas mladima približiti Božju istinu o spolnosti. Ispunja me i rad sa ženama koje žele na prirodan način planirati svoju obitelj uz Billingsovu metodu. To je doista radosna vijest za žene. Žene upoznaju svoje tijelo, steknu sigurnost i imaju se snagu oduprijeti kontracepcijskom mentalitetu koji se toliko agresivno nameće. Smatram da je znanje o prirodnom načinu planiranja obitelji važan dio evangelizacije.

Suprug i ja smo razmišljali kako malo aktivirati obitelji u našoj župi, pa smo oformili mali obiteljski zbor koji animira nedjeljne mise. Donijeli smo odluku da želimo zajedno služiti u Crkvi, kao bračni par. Ne želimo se razdvajati, ako to nije nužno potrebno po naravi nekog konkretnog posla. Probe održavamo po kućama, pa sudjeluju i naša djeca koja se raduju našim obiteljskim susretima. Prije probe molimo krunicu, a nakon krunice se bolje pjeva!

Želim vas ohrabriti, pogotovo žene: na brojne je načine moguće naći svoje mjesto u Crkvi. Kad ljubiš, kad goriš od ljubavi, pronaći ćeš vrijeme i onda kad ga je teško pronaći. Gospodin treba ženu u Crkvi! Potrebno se samo odlučiti, odlučiti dati život. Neka nas na tom putu prati zagovor Kraljice mira.


Cijeli tekst objavljen je u tiskanom izdanju Svjetla riječi: Žena u Crkvi i društvu – Blagoslov i dar.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
 

Izvor:
Svjetlo riječi