Objavljeno:
29. 11. 2019. 11:30

Jer ima rana, ima boli s kojima se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.

Piše: Stjepan Lice

U ljudskome se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih ljudima nastoje nadvladati nemoć ljudskoga govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.

Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme moguće liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.

Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju. Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.

Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se - i ne samo riječima - spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.

Nama je - jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihovog života - povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni se gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bili važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.

Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.   

Izvor:
Svjetlo riječi