Objavljeno:
30. 10. 2019. 15:00
Piše: Ivica Župan

U studenome 1993. Antun Maračić, poznati hrvatski likovni umjetnik i tada voditelj zagrebačke Galerije Zvonimir, poduzeo je jedan od najsuptilnijih izložbenih pothvata u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti – u akciji Atelijer Kožarić iz atelijera akademika Ivana Kožarića iz Medulićeve ulice u Galeriju Zvonimir preselio je sve ono što se ondje tijekom četiri desetljeća oblikovalo i taložilo. Kako je bila riječ o doslovnom preseljenju atelijera, Kožarić je ondje nastavio raditi, što je galeriju pretvorilo u živi organizam.

Zbog golemog zanimanja javnosti izložba je potrajala sve do 1. travnja 1994, da bi 2002. – po odluci Ekuija Enwezora, glavnog izbornika Documente 11, bila ponovljena u Kasselu, na toj najvećoj svjetskoj smotri suvremene umjetnosti, gdje je također bila izuzetno zapažena.

Višemjesečni izložbeno-radni aranžman boravka u Galeriji Zvonimir omogućio je Kožariću da, među ostalim, izvede svoj dotad najveći atelijerski uradak – skulpturu fra Grge Martića. Povod za to bio je tada raspisani natječaj za spomenik što će biti postavljen u zagrebačkoj Martićevoj ulici. Cjelokupni rad na skulpturi, ne računajući asistentov doprinos, nije trajao više od tri sata i odvijao se u pet ili šest polusatnih seansi, nerijetko pred posjetiteljima izložbe i kamerama, nakon čega je skulptura odlivena u gipsu.

Kožarić je, međutim, grubo nepravedno bio diskvalificiran iz natječaja, i to zbog kršenja uvjeta anonimnosti, tj. zbog okolnosti njezine izvedbe u javnom, galerijskom prostoru, o čemu su mediji neprestano izvješćivali. Na ponovljenom natječaju – na koji je pozvano nekoliko domaćih kipara – Kožarić je jednostavno zaobiđen i današnji zagrebački spomenik fra Grgi Martiću djelo je drugog autora.

Međutim, vrijednost projekta Atelijer Kožarić prepoznala je struka i Kožarića 1994. nagradila Vjesnikovom nagradom „Josip Račić“.

Kožarić je kip nedavno poklonio Kreševu – odrekavši se honorara – i on je 15. kolovoza 2008. postavljen u središtu Kreševa, na lokaciji nekadašnjeg hotela. Kožarić je početkom lipnja 2008. sa suradnicima boravio u Kreševu kako bi se upoznao sa sredinom i ambijentom u kojemu će njegov rad ostati. Razgledao je lokaciju na kojoj će biti postavljen spomenik te dao svoje mišljenje o uređenju prostora i postavljanju skulpture.

Spomenik fra Grgi, visok 2,10 metara, već je izliven, cizeliran i patiniran, i to u radionici Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske (LIKUM-a). Izradu spomenika pomogao je grad Zagreb sa 30.000 kuna te kreševski privatni poduzetnik Svjetlan Stanić, osnivač Književne zaklade koja nosi fra Grgino ime, s 27.500 kuna, dok je ostatak osigurala općina Kreševo.

Za podizanje spomenika velike zasluge, uz općinsku administraciju, te sve prethodno navedene, ima i Božo Mišura, nekadašnji dužnosnik NHI-a i veliki ljubitelj umjetnosti, te Pavle Kalinić, donedavni pročelnik Ureda za kulturu grada Zagreba.

***

Stvarajući ovu skulpturu, Kožarić se nije odlučio za portretiranje fra Martića, nego za arhetipski prikaz franjevca, ali pritom se, kao veliki umjetnik, dakako, nije upustio u stereotipnu psihologizaciju fratra kao zamišljena, mudra čovjeka izrazite osobnosti.

Skulpturu je lišio dviju funkcija – monumentalnosti i reprezentacije – a oslobodio ih je i mnogih mimetičkih svojstava, sveo je na ono najosnovnije i najelementarnije – na geometrijsko jedinstvo voluminoznoga fratrova lika – utjelovljujući joj tako praiskonsku, elementarnu snagu kako je zacijelo morao posjedovati svaki franjevac i nadasve fra Grgo, energični fratar, književnik, političar, nacionalni junak...

„Kad se ima što reći, onda se to kazuje snažno!“, izjavio je davno Kožarić. I uistinu, snažan i zagonetan, ovaj kip jednostavnih oblika očituje iskonski dojam vitalnosti, svečan je i ozbiljan te bez patosa i patetičnosti svojstvene javnoj plastici, posebice onoj što se posljednja dva desetljeća ostvaruje u Hrvatskoj.

Skulptura je oslobođena pokušaja psihologizacije, ekstatičnosti naturalizma i svakog površinskog uresa, postala je čista forma koja posjeduje iznimnu čvrstoću i težinu. Plijene fratrova moć, suzdržana snaga i čvrsto zauzdana energija, njegov dojam vitalnosti. To je, zapravo, decentna i sabrana okomica, sumarnih crta lica, ruku skupljenih uz tijelo, s minimalnim znacima karakteristične fratarske odjeće. Okomicu oko koje se stvorio fra Grgin lik može se različito interpretirati – današnjim bismo političkim žargonom rekli da je Kožarić fra Grgu sagledao kao moralnu vertikalu svoga doba. „Okomica upućuje na utemeljenost unutarnje strukture, na čvrstoću 'kralježnice' sadržaja, kako u smislu same plastike, tako analogno i u smislu ideje duhovne i moralne veličine tematskog predteksta. Ne pamtim da sam vidio 'okomitiju' figuru. Zadatak prikaza konkretne osobe Kožarić je daleko nadmašio. Tišina i sadržajnost ove skulpture ne slavi samo fra Grgu Martića, nego predstavlja spomenik boljoj strani čovjeka uopće“, tvrdi Antun Maračić u katalogu projekta Atelijer Kožarić.

Na skulpturi nema nikakve suvišne koreografije niti scenskog aranžmana koji bi podupirao naraciju ili naglašavao patos. Djelo je zamišljeno da stoji na zemlji, gotovo bez postolja jer nema potrebe da se iznova sugerira njezina već postignuta monumentalnost. Pored toga za takvo što nema potrebe niti na ostalim aspektima djela – fra Grgo se – kao fratar nije izdizao iznad niti izdvajao iz vlastitoga naroda.

Više od bilo kakve psihologizacije i dramatičnosti vrlo bliske ovom tipu javne plastike, Kožarića je zanimala fra Grgina tragedija – očitovana u grču, koji je nedvojbeno fokusna točka skulpture. Sapeta snaga iskonskog čovjeka izražena je napetom i kompaktnom formom lika koji se istodobno predaje i opire sili iznad sebe. Govori o složenoj naravi ljudske vrste, njezinoj snazi i ranjivosti i također naglašava osjetljivost i prolaznost čovjekova postojanja.

Odlučio se Kožarić naglasiti fra Grginu snažnu pojavnost i uznositost koja ulijeva poštovanje, ali i nesigurnost glede metafizičkih i egzistencijalnih pitanja koja odražavaju nesigurnost pojedinca ostavljena bez važnih odgovora. Iza svih pitanja koja fra Grgo sebi postavlja postoji beskonačni niz upitnika koji ne mogu biti razriješeni individualnim odgovorima.

Međutim, fra Grgo u svojoj svećeničkoj uzvišenosti ne meditira samo o važnosti svoga svećeničkoj poslanja i slavljenja Boga, nego i o svojim fratarskim zadacima prema Bogu, Crkvi, domovini, svećeničkom, književnom i političkom životu, vlastitom narodu, ilirizmu, prosvjetiteljstvu, duhovnim i ideološkim tenzijama suvremena mu društva i, konačno, šansama da sve te zadatke ispuni.

Napetost je jasno uočljiva kao pokušaj nemirenja s očekivanim porazom ljudskih nastojanja. Riječ je o dinamičnosti napetosti između velikih ljudskih očekivanja i skromnih ljudskih mogućnosti, o neminovnu porazu ljudske jedinke koja je sebi na nejaka ljudska pleća naprtila toliko zadaća – prema Bogu, Crkvi, domovini, svome narodu, pa je skulptura istodobno duhovna i ljudska.

Jednostavnost u pristupi temi dokaz je kožarićevskog osjećaj slobode i snage, slobode u smislu da nije obraćao pozornost na ukus onih koji će suditi o skulpturi, pa ni puka kojemu je zapravo namijenjen – uvijek je odgovoran samo sebi i ideji, uvijek je vjeran samo svojoj viziji.

Izvor:
Svjetlo riječi