Objavljeno:
08. 11. 2019. 09:45

Djelovanje apostolskih vikara ostavilo je duboke tragove na vjerski život vjernika i pastoralni rad franjevaca. Osvrnut ću se samo na način djelovanja dvojice između njih fra Augustina Miletića i fra Paškala Vujčića. Nadam se da će čitatelji na njihovu primjeru dobiti jasniju sliku o ulozi apostolskih vikara u osmanlijskoj i austrougarskoj Bosni.

Piše: fra Anđelko Barun

Biskup Miletić (1763. – 1813.) jedna je od najizrazitijih ličnosti franjevačke prošlosti u Bosni (B. Badrov). Rođen je u Fojnici, školovanje završio u Italiji, predavao filozofsko-teološke znanosti u Padovi. Bio je apostolski vikar u Bosni od 1813. do 1831., prije toga devet godina pomoćnik biskupa Ilijića s pravom nasljedstva. U njegovu pastoralnom radu naglašen je socijalni osjećaj i za obespravljeni katolički puk onoga vremena.

Novost u pastoralnom radu

Kao ni jedan bosanski biskup prije njega, Miletić je svoj godišnji rad podijelio na dva dijela. Šest do sedam mjeseci u godini obilazio bi župe, na konju ili pješice, odjeven u civilno odijelo zbog opasnosti od razbojnika, prenoćivao bi često u kolibama, pojatama i štalama. U zimsko vrijeme u svojoj sobi u Fojnici pisao je izvješća i pisma za Rim, poslanice i katehetska djela za svećenike i puk.

Svake bi godine obilazio župe po distriktima tako da bi ih u tri godine obišao sve i podnio izvještaj Kongregaciji za širenje vjere. Putovanje od župe do župe znalo je trajati i po 14 sati preko šumskih putova, potoka i rijeka bez mostova, izložen pljuskovima i vjetrovima. Na svakoj je župi boravio po tjedan dana. Krizmao bi, propovijedao, ispovijedao, poučavao vjernike i svećenike. Bila je to temeljna duhovna obnova cijele župe. S velikom pozornošću dao se na iskorjenjivanje mana među pukom. Svećenicima je preporučivao neporočan život kao najbolje sredstvo pastoralnoga rada. Poštivao je svećenike i s njima surađivao, čak je tražio da ga savjetuju u načinu upravljanja, iskorjenjivanja pogrešaka, u svemu što spada na spas duša i širenja katoličke vjere. Za svećenike je nabavljao novije teološke knjige i prigodom kanonskoga pohoda župi provjeravao bi njihovo znanje. Franjevci su ga zbog njegovih vrlina poštivali i rado izvršavali ne samo njegove naredbe nego i želje. U njemu su prepoznali pobožna i sveta čovjeka, gorljiva pastira, razborita i umna biskupa. I umro je u pohodu Livanjskoj župi Gornje polje sa sjedištem u Vidošima 18. srpnja 1831. godine.

Metoda podučavanja

U pohodima župama Miletić se uvjerio da vjersko znanje vjernika nije dovoljno, treba ga poboljšati. Pojedini vjerski i molitveni obrasci u puku razlikuju se jedni od drugih, čak da ih ima iskrivljenih i ne baš pravovjernih. Potreban je novi katekizam u kojemu bi bio istinski kršćanski nauk i molitve. Znao je da je najveći dio puka nepismen, da je promašeno sastaviti i tiskati katekizam i tražiti od nepismena puka da ga proučava. Problem nepismenosti Miletić je rješavao na sebi svojstven način. Prije tumačenja kršćanskoga nauka u svom katekizmu stavio je na čelo abecedarku, tj. početnicu, silabarij, brojeve arapske i rimske. Bio je svjestan da za učenje katekizma treba najprije naučiti čitati. Tiskao je u Splitu 1815. godine u jednoj knjizi i abecedarku i katekizam pod naslovom Početak slovstva, napomena i kratko istomačenje stvarii potrebitii Nauka karstjanskoga. Prvi je dio namijenjen za opismenjavanje. Knjiga je postala najpopularnija i rado prihvaćena početnica na području Apostolskoga vikarijata. Spada među prve franjevačke udžbenike pisane latinicom za pučku izobrazbu u čitanju i pisanju. Sastavljena je po ondašnjem načinu i metodama opismenjavanja. Miletić preporučuje lančano poučavanje pa kaže: „Kad dica nauče, neka i oni drugima neumitnim kazuju.” Kad se nauči čitati, onda se prelazi na učenje stvari potribitii od nauka kršćanskoga, u kojima se po ustaljenom posttridentskom načinu izlaže kršćanski nauk. U drugom izdanju ovoga djela razdvojio je slovnicu od katekizma. Držao je da je to bolje i preglednije i za učenike i za učitelje. Posebno je tiskao slovnicu s najobičnijim molitvama, a posebno katekizam pod naslovom Istomačenje stvari potrebitii nauka karšćanskoga za uvižbanje dice i čeljadi priprostite u daržavi bosanskoj. Djelo je doživjelo tri izdanja, narod je knjigu nazivao Biskupovača. Četvrto prerađeno izdanje tiskao je vrhbosanski nadbiskup Stadler. Miletićev katekizam korišten je u katehizaciji do početka 20. stoljeća.

Franjevci su ga zbog njegovih vrlina poštivali i rado izvršavali ne samo njegove naredbe nego i želje. U njemu su prepoznali pobožna i sveta čovjeka, gorljiva pastira, razborita i umna biskupa

Da bi poboljšao pastoralno djelovanje bavio se mišlju da sastavi dijecezanske statute. U svom djelu Naredbe i uprave tu je zamisao i ostvario. Skupio je dotadašnje naredbe apostolskih vikara i svoje, kritički probrao i sustavno razvrstao. U njima se izlažu načela i upute o poučavanju vjeronauka, dijeljenju sakramenata i dobrom vjerskom životu puka i svećenika.

Socijalni rad

Upravo 1813. godine kad je Miletić postao apostolskim vikarom u BiH se pojavila i tri godine trajala zarazna bolest zvana kuga. Nastala je velika glad i pomor, ljudi su se sklanjali u šume. Broj se katolika prepolovio. U takvim okolnostima, kako piše Čuturić: „Plemeniti biskup Miletić i franjevci dijelili bi desnom i lijevom, kupovali svijetu žito, da ublaže bijedu.” Fra Jako Baltić u svom Godišnjaku zapisao je: „Pokojni Mileta, biskup, s ostalim redovnicim u refektorii kruh prosen jio gladne godine, a Varošanim gdikoji dan po sto pleta podijelio bi, i rekao bi pok. Mileta: 'Bratjo mila! Kaleže i crkve prodavaćemo, a naših krstjana upustiti nećemo'.” Prigodom proslave Svete godine 1826., savjetovao je vjernicima „neka udijele povoljnu lemuzinu sirotam i ubogim i potribitim kako koga kršćanska ljubav stegne”.

Miletić je na razne načine pomagao siromašne ljude. Želio je da taj rad franjevci nastave i poslije njegove smrti. Svojom oporukom određuje način kako će se i kome dijeliti novac koji poslije njegove smrti ostane: „Četvrti dio milostinje određen za moju porabu neka se pohrani u kasu ubogih... te neka služi za odijelo i okrepu Isusovih siromaka, sirota udovica i dostojnu nagradu nevoljnih djevojaka. Neka služi također za bolesnike, tamničare i prosjake s kojemu drago strane nadošli na vrata ovog samostana, tako da se nikad ni jedan siromah i nevoljnik žalostan i prazan ne otpušća.”

Skrbio je i o zdravlju ljudi. Neko je vrijeme u Padovi pohađao i predavanja na medicinskom fakultetu i pokazao ne samo interes za medicinu nego i veliko znanje. Liječio je bolesnike kako katolike tako i nekatolike. Samostanska knjižnica u Fojnici posjeduje brojne liječničke knjige kojima se služio.

O biskupu Miletiću dovoljno govori narodna poslovica: Banovanje Kulinovo, kraljevanje Tvrtkovo i biskupovanje Miletino u Bosni se zaboravit' ne mogu. A njegov je tajnik fra Lovro Karaula napisao: „Prije će gavran obilit, nego će njegovo ime u našem narodu umrit.” Ljetopisac sutješkoga samostana fra Mato Mikić zabilježio je: „Ovo samo velim, dok onaki među Bošnjake Prelat stupi, mnogi će minut vikovi.” Srećko M. Džaja o Miletiću piše da je „najugledniji biskup koji je do sada djelovao na tlu Bosne”. I zaista se radi o evanđeoski oblikovanom čovjeku koji može biti uzor i suvremenim franjevcima, biskupima, svećenicima i svim ljudima koji su odlučni služiti Bogu i bližnjemu.

Izvor:
Svjetlo riječi