Objavljeno:
08. 11. 2019. 10:15

Fra Matija Divković (1563-1631) rodonačelnik je bosanskohercegovačke književnosti na narodnom jeziku i prvi pisac koji je svoja djela objavljivao posebnim tipom ćirilice što se obično naziva bosanicom ili bosančicom (katkada i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom).

Piše: Ivo Pranjković

On je svakako i najvažniji pisac među franjevcima Bosne Srebrene na kojega su se kasnije ugledali brojni spisatelji među bosanskim franjevcima u 17. i 18. stoljeću, osobito homiletičari, npr. fra Pavao Posilović, fra Ivan Ančić, fra Stjepan Margitić, fra Jeronim Filipović i fra Filip Lastrić. Iz njegova života i djelovanja sačuvano je malo podataka, ali se ipak zna da je rođen u Jelaškama, a umro u Olovu, da je studij završio negdje u Italiji te da je bio kapelan u Sarajevu, gdje se družio s dubrovačkim trgovcima koji su ga upoznavali s dubrovačkom književnošću, što je bitno utjecalo na jezik njegovih djela u kojima se, osobito na leksičkoj razini, susreću brojni elementi svojstveni toj književnosti onoga vremena. Zna se također da je Divković svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski (tzv. veliki Nauk) završio upravo u Sarajevu te počeo pisati djelo Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije. Ta dva djela objavio je u Veneciji 1611. godine. Samo pet godina poslije (1616) objavio je, također u Veneciji, još dva djela, i to Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubljenijemi (tzv. mali Nauk) te Besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta. Kuriozan je podatak da je Divković osobno nadgledao izlijevanje bosaničkih slova i poslove oko tiskanja.

Veliki Nauk namijenjen je ponajprije svećenicima i sadrži opširna razmatranja o misi, o molitvama, o sakramentima, o Božjim zapovijedima i sl., a djelo Sto čudesa većim je dijelom kompilacija djela njemačkoga vjerskoga pisca Johannesa Herolta Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis.

Mali Nauk (naziva se malim jer je manjega formata od velikoga iako ima više stranica, veliki oko 300, a mali 414) svojevrsna je „enciklopedija duhovnoga štiva u prozi i u stihu”. Namijenjen je puku, u kojemu je stekao izuzetno veliku popularnost. O tome zorno svjedoči već i podatak da je između 1616. i 1738. godine objavljen u čak 25 izdanja! Tako veliku popularnost mali Nauk duguje, između ostaloga, i činjenici da sadrži nekoliko popularnih hrvatskih srednjovjekovnih crkvenih pjesama, npr. Plač Marijin, zatim prikazanje Verši svete Katarine te jednu verziju Vetranovićeva prikazanja Posvetilišta Abramova, koje je Divković naslovio Verši Abramovi. Oba su nauka inače dijelom prijevodi, a dijelom preradbe djela J. Ledesme i R. Bellarmina. Sam Divković kaže da svoj mali Nauk „od Ledesmonova i Belarminova Nauka ujedno stisnu i složi”.

Tematske propovijedi

Besjede su najopsežnije i najuspjelije Divkovićevo djelo. Sadrže 66 izvanredno lijepo pisanih homilija (propovijedi, besjeda) nastalih većim dijelom pod utjecajem djela već spomenutoga J. Herolta i francuskoga dominikanca V. Pepina. Riječ je o opširnim tematskim propovijedima, obično trodijelno ili peterodijelno koncipiranima, u kojima se na temelju uvodnoga citata, u pravilu preuzetoga iz evanđelja, iz psalama ili iz poslanica, obrazlaže i tumači odabrana tema, a među temama susrećemo npr. i ove: Blažene oči koje vide što vi vidite, Varujte se od krivijeh proroka, Grešnika je vele neplodan život, Dušu svoju kako jedan proda djavlu za pitje, Zli su i dobri od počela svijeta zajedno pribivali i pribivat će, Iskrnjega svoga ljubi kako samoga sebe, Mijer imamo imati s iskrnjijem (tj. s bližnjim), Nebesa se mnozijem otvoraju, Rasutak se čini radi nesklada itd. Besjede su u pravilu začinjene brojnim primjerima ili tzv. prilikama te vrlo plastičnim slikama iz seljačke svakodnevice. Kako bi se dobio kakav-takav dojam o Divkovićevu jeziku i načinu pripovijedanja, citirat ću ulomak s početka prilike pod naslovom Kako su slatke pjesni nebeske. U njemu je riječ o pobožnom redovniku koji je čuo jednu ptičicu kako prelijepo pjeva, izišao iz samostana u gaj i slušao tu ptičicu – punih „trista i četrdeset godišta”. Naravno da je samostan u koji se nakon toga vratio sasvim drugačije izgledao:

„Bješe jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga da bi mu očitovao kojugodi slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi i zapjeva kod njega jedna ptičica, i usta da ju uhiti, i ptičica pred njim pobježe u gaj, koji gaj bješe blizu manastijera, i padči na jedno drvo pjevaše na onomu drvu.”

Kultura pisane riječi

Iz naprijed navedenih podataka vidljivo je da se u ovom desetljeću navršilo 400 godina od tiskanja Divkovićevih djela. Zato su na 400. obljetnice izdanja tih djela 2011. i 2016. organizirana na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima dva znanstvena skupa i objavljena dva omašna zbornika radova s tih skupova pod naslovom Matija Divković i kultura pisane riječi I i II. Istim prigodama objavljene su cjelovite transkripcije i velikoga Nauka i djela Sto čudesa i Besjeda (izdanje Besjeda, objavljeno 2016. godine, obuhvaća čak 837 stranica velikoga formata). Sva su ta izdanja opremljena opširnim uvodnim studijama, komentarima, tumačenjima i rječnicima (samo uvodna studija u izdanju Besjeda, kojoj su autori Vuk-Tadija Barbarić, Marijana Horvat, Martina Kramarić i Andrea Radošević, obaseže preko 100 stranica). U izdavanju tih djela uz profesore s Teologije (ponajprije fra Marka Karamatića) sudjelovali su kroatisti s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta iz Zagreba.

Posebna je osobitost Divkovićevih djela da ih je prilagođavao narodu i posve približavao širim slojevima svojih pučana. Njegov je jezik ijekavska štokavština (dijelom i hiperijekavština, npr. mijer, pijer, manastijer umjesto mir, pir, manastir i sl.) s elementima ikavice. Na leksičkoj razini obogaćen je brojnim čakavizmima i kajkavizmima, a napose dubrovačkim leksikom (npr. dreselje, kašteo, porat, pijer, penjgatur, jurve i sl.). Osim toga Divković rabi velik broj umanjenica (deminutiva), npr. tovarac, jasaoce, crvak, janječce, šibičica, štapak, prutak, plavčica, zamčica, krušac, bratica (tj. braća) itd. te dosta tzv. kontaktnih sinonima, npr. uzrok ili razlog, car aliti cesar, čuvati i varovati, plavčica aliti plav, čas i hip, dreselje ili žalost, taština ili praznost, glasnik aliti poklisar itd. Uz to je Divkovićev jezik i izvanredno tečan te sintaktički jednostavan, unatoč tomu što se na sintaktičkoj razini, kao i u drugim djelima iz starije hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, susreće i dosta konstrukcija kalkiranih prema ustrojstvu latinskoga ili talijanskoga jezika. Evo npr. nekoliko takvih konstrukcija iz djela Sto čudesa: vidje nositi jednu bandijeru krvavu, iđaše pozdravljati Gospu za primiti plaću od pozdravljenja, uze priliku od ove žene, jama od tamnosti, spomenuo se jest od blažene Gospe, spušta se jedna družba vele svijetla, prid kojom družbom iđaše jedna žena itd. U pravilu je taj jezik i nakon punih 400 godina i današnjem čitatelju posve razumljiv, a to između ostaloga svjedoči i o tome da je štokavsko narječje u Hrvata već početkom 17. stoljeća bilo uvelike standardiziran idiom kojemu u 19. stoljeću nisu bili potrebni nikakvi revolucionarni zahvati. Sam Divković nazivao je taj jezik bosanskim, slovinskim ili, jednostavno, naškim.

Kako se ovaj tekst objavljuje u uskrsnom broju Svjetla riječi, završit ću ga kratkim citatom iz Divkovićeve 30. besjede „na Uskrs u ponedjeljak”. To će ujedno biti još jedna prilika da se čitatelji uvjere u ljepotu i blizinu pripovijedanja najboljega i najvažnijega pisca među franjevcima Bosne Srebrene:

„[…] od potrjebe je da [čovjek] svakomu dobro misli, želi i čini kakonoti sam sebi; onako kako bi on hotio da njemu druzi čine, takojer ništa nikomu ne ima učiniti što ne bi hotio da tko drugi njemu učini […] Tko ne ljubi brata, pribiva u smrti.”

Izvor:
Svjetlo riječi