Objavljeno:
13. 02. 2018. 10:15
Petar i Jadranka Pavlović iz Čatića/Foto: Borjana Jozeljić/

Sigurno će jednom netko cijeniti sve što Jadranka i Petar brižno čuvaju u svome domu, a među svim tim starinama zasigurno će biti zanimljivo pročitati i tekstove iz „Svjetla riječi” objavljene početkom 21. stoljeća.

Piše: Borjana Jozeljić

U više od 30 godina postojanja, „Svjetlo riječi” steklo je brojno čitateljstvo i vjerne pratitelje na putu širenja svjetla. Prigodom izlaska 400. broja naše revije, posjetili smo obitelj Petra i Jadranke Pavlović, koji su pretplatnici revije već više od 16 godina.

U mjestu Čatići kod Kaknja, u župi Kraljeva Sutjeska, živi obitelj Petra i Jadranke Pavlović. Njihove dvije kćeri Ana (1983.) i Nina (1985.) već dugo ne žive s njima. U potrazi za poslom skrasile su se u Zagrebu, tako da Jadranka i Petar žive u iščekivanju kada će im se kćeri pojaviti na vratima ili kada će oni uhvatiti vremena te im otići u posjet. Žive u Petrovoj obiteljskoj kući, a većinu svoga vremena provode u prostoriji koja je nekoć bila krojačka radionica Petrova oca. Poslije rata su počeli s obnovom, a danas im gornji kat stoji prazan: – Mislili smo da će kćeri biti gore, ali sad se samo prašina skuplja. – govori Petar sa sjetom.

Zadovoljni svojim životom, Pavlovići su izuzetno komunikativan i pozitivan bračni par. Još uvijek oboje rade, a energije im ne nedostaje. Koriste svaku priliku da odu na hodočašće ili druženja koja se organiziraju u obližnjim mjestima, ali i dalje. Najviše su se obradovali hodočašću, na kojem su se susreli sa štićenicima iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Bakovićima kod Fojnice. Rukotvorine koje su izradili štićenici Zavoda zauzimaju posebno mjesto u njihovu domu. Često idu u Olovo, Podmilačje, Guču Goru, Vareš, Fojnicu i Brestovsko. Članovi su Udruge Slovenaca, jer je Petrova majka bila Slovenka te se on trudi sačuvati taj dio povijesti njegove obitelji. Udruga svake godine organizira koncert i druženje na kojima su Jadranka i Petar redoviti gosti. – Ne moramo stalno sjediti u kući, lijepo je malo i izaći. – dodaju u isti glas.

Svjetlo riječi mi ne diraj

Na prijedlog tadašnjeg sutješkog župnika fra Stjepana Duvnjaka, 1. siječnja 2000. Jadranka i Petar postaju pretplatnici Svjetla riječi. Od tada do danas brižno čuvaju svaki broj. – Svjetlo riječi krenem čitati ispočetka pa polako, svaki dan pomalo da imam što čitati do sljedećeg broja. Knjige ne čitam puno, ali Svjetlo riječi pročitam od korica do korica. – kaže Petar. Ne želi izdvojiti ni jednu rubriku posebno. Uživa čitati i o vjeri, i o društvu, i o kulturi, i o povijesti… zapravo o svemu što se nađe u aktualnom broju. – Otkako postoje šale i križaljka, mogu se i zabaviti uz Svjetlo riječi, pa što mi više treba? – govori Petar, a Jadranka na to dodaje: – Samo sporta nema.

Tako Petar započinje priču kako je imao želju pisati uredništvu Svjetla riječi, a to je u siječnju ove godine i učinio. Smatra da bi pored svih tema kojima Svjetlo riječi posvećuje pažnju svoje mjesto trebale naći i stranice o sportu, jer je dosta poznatih sportaša podrijetlom iz BiH. – Nekoliko njih je i s područja Kraljeve Sutjeske. Poznati nogometaš Dejan Lovren je iz Kraljeve Sutjeske, stanovao je i u Čatićima. – ponosno ističu Pavlovići. Po Petrovu mišljenju, uvođenjem rubrike o sportu privukli bi se mlađi čitatelji: – Danas su mladi stalno na mobitelima, zaboravit će pisati. Čitaju samo na internetu, ali ne može se tamo sve naći. Sigurno bi im koristilo kad bi pročitali poučne tekstove koji se mogu naći u Svjetlu riječi. – uvjeren je Pavlović.

Jadranka također čita Svjetlo riječi, ali ona najprije pročita recepte, pa onda sve ostalo. Često kuha po recepturi sestre Anđelke iz knjige Kuhinja bez zidova, a koristi i odlične recepte sestre Anice. Kada je recepte počela pisati sestra Anica, Jadranka je htjela kidati listove s receptima kako bi i njih imala na jednom mjestu, ali Petar ne želi ni čuti, pa kaže: – Svjetlo riječi mi ne diraj!

Lijepa voda s potočićima

Potaknuta pričom o Marini Raos kojoj je izgrađena kuća u Lepenici, Jadranka veli da u  novinama treba pisati o ljudima u potrebi, kako bi drugi saznali i pomogli koliko mogu: – Nek' se piše, da ljudi vide kako drugi teško žive, ali i kako drugi pomažu, pa će možda i sami pomoći. Kod nas još uvijek ima dobrih ljudi koji će pomoći kad vide da netko živi teže od njih. – kaže Jadranka i nastavlja: – Lijepa voda s potočićima! Svatko po dinar i skupit će se. Kap po kap, nakapat će.  

– Što više kukaš, više nezadovoljstva se stvara u tebi. Treba se trgnuti i raditi. Poslije II. svjetskog rata nije bilo posla, ali se radilo na njivi i u polju. Marina ima kilu krumpira i zadovoljna je, a netko možda ima i vreću ali nije. Ja se sjećam kad se u Čatićima žela i vršila pšenica. Sve se ručno radilo i svi su imali svoju pšenicu. Sad nitko neće raditi. Nitko ne želi biti seljak. – dodaje Petar.

Što se tiče čitanja naše revije, Petar veli da neće odustati. – Sve dok sam živ i dok vidim čitati, bit ću pretplatnik Svjetla riječi. – istaknuo je. Jednom prilikom je čitao kako su se članovi obitelji dr. Harryja iz Canberre u Australiji ošišali i darovali kosu u humanitarne svrhe. Nakon određenog vremena, Petra je jedan rođak iz Australije pozvao u posjet, na što je otputovao u tu daleku zemlju. Tamo je upoznao dr. Harryja i odmah ga prepoznao – za njega je to bio poseban doživljaj kojeg se rado prisjeća i prepričava ga.

Muzej u kući

Osim Svjetla riječi koje pažljivo čuvaju, obitelj Pavlović u svom domu ima i mnogo starina koje su očuvali u ratu. Tako počinje predstavljanje muzeja u kući, kako u šali Petar zove sve starine koje je sačuvao. Tradicionalna škuteljka, koju prvu s ponosom iznosi, stara je oko 200 godina, a Petar ju je naslijedio od pokojne majke. Jadranka i Petar ponosno čuvaju narodnu nošnju svojih majki, a posebno ih raduje što njihove kćeri vole obući narodnu nošnju za svečane prilike u župnoj crk­vi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Od oca je sačuvao škare i natpis koji je stajao na krojačkoj radnji te šahovski set koji je Petrov otac dobio na dar 1934. kada je završio krojački zanat. Među starinama Petar čuva i križ koji je njegov djed napravio 1924. Na zidu se još uvijek nalazi sačuvana umjetnička slika koju su Petrovi roditelji dobili na dan svog vjenčanja.

Petrov drugi djed bio je limar koji je od granata pravio razne predmete, pa Petar čuva nekoliko tih neobičnih predmeta među kojima je i mlin za kavu koji i dan-danas melje nasitno. Sve te starine Petar je u ratu spremio kad su mu rekli da će s obitelji morati otići iz Čatića. Međutim, sutradan su im javili da je Sutjeska pala te su ostali cijeli rat u svojoj kući. Često su pješice išli na posao u Kakanj, jer nije bilo druge mogućnosti. Bilo je teško, ali su sretni što su ostali u svojoj kući. Petar uživa brinući se o svom muzeju te kaže da je sve što se čuva lijepo, a nekome će značiti.

Sigurno će jednom netko cijeniti sve što Jadranka i Petar brižno čuvaju u svome domu, a među svim tim starinama zasigurno će biti zanimljivo pročitati i tekstove iz Svjetla riječi objavljene početkom 21. stoljeća.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2017.)