Objavljeno:
17. 12. 2017. 07:45
Žive jaslice Sarajevo, 2014.

Izvori za proučavanje života sv. Franje ne propuštaju spomenuti jednu posebnu kušnju u koju je sv. Franjo često zapadao. Ta  kušnja je bila želja da živi „slično anđelima”. Drukčije rečeno, trebalo bi se već na zemlji približiti anđeoskom načinu života: samo Boga gledati, ničim se od toga ne dati odvratiti, ne „uprljati se” svijetom.

Autor: fra Petar Anđelović

Ispuštajući napomenu kako bi to bila iluzija, treba reći da to ne bi bilo ni pravo ostvarenje Evanđelja. Sv. Franjo je to rano uvidio, što je uočljivo iz razgovora sa sestrom Klarom i bratom Silvestrom. Kao pravi ljubitelji pravednosti, razmišljali su zajedno treba li da se kreću među ljudima ili da se povuku u osamu. Sveti je Franjo, koji nije imao povjerenja u vlastito djelovanje, u svemu davao prednost duhu, odlučio je ne živjeti samo za sebe, nego onomu koji je umro za sve; on je, naime, bio siguran da je poslan osvajati duše za Boga… (Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje, 35).

Ovu Franjinu kušnju nije teško razumjeti ako se zna da je on živio u vrijeme jake platonsko-dualističke tradicije, iza čega se krio jedan svjetonazor koji je stajao u suprotnosti prema onom što je bitno u kršćanstvu. Taj svjetonazor vidi u materijalnom, vidljivom i tjelesnom svijetu nešto manje vrijedno ili čak zlo, iz čega treba bježati i držati se daleko od njega. Cilj bi se kršćana, prema takvom gledanju, sastojao u oslobađanju od svijeta, u povlačenju iz njega da bi u kakvoj osamljenoj dolini, na kakvu zapuštenu vrhu brežuljka ili čak u pustinji tražili Boga. Takav bijeg iz svijeta bi ih činio ravnodušnima prema ljudima s njihovim brigama i radostima.

Evanđeoski bijeg iz svijeta

U biti je to čisti dualizam na koji često nailazimo u povijesti kršćanstva, najčešće u nastojanjima da ga se nadvlada. Možda smijemo reći da su se u nadvladavanju dualizma ponajviše istaknuli franjevci, ugledajući se upravo u sv. Franju. Za njega svijet nije ništa drugo nego mjesto gdje Bog djeluje. On je Božje stvorenje. No, svijet je, po Božjem pripuštenju, i mjesto na kojemu se čovjek može ponašati autonomno, postavljati se čak i protiv Boga. Takav svijet Franjo naziva saeculum. To je stvoreni, strukturirani svijet, određen vremenom, okolnostima, situacijama, vrijednosnim predodžbama, varkama itd. Naravno da se takav svijet može doživjeti kao tuđi, neprijateljski, ugrožen, protubožji, u kojemu je teško naći svoj dom. Takvim ga je doživljavao i sv. Franjo i svjesno je poduzeo odlučan korak: napustio je ovu vrstu svijeta da bi vodio novi život.

Da bismo ispravno shvatili ovaj Franjin korak, ovaj bijeg iz svijeta, treba reći da se ovdje radi o svijetu kao zatvorenoj cjelini u kojoj se čovjek guši, iz kojega treba, na evanđeoski način, pobjeći. Treba se povući iz svijeta, zapravo iz društva koje želi biti apsolutno. Međutim, ovo povlačenje ne znači bijeg iz svijeta niti napuštanje stvorenja. Naprotiv, za franjevce je svijet samostan, a samostan svijet, čime se izražava jedinstvo okrenutosti Bogu i svijetu. Oni svijetom  putuju sjećajući se Franjinih riječi. Kad ste na putovanju, neka vaše ponašanje bude tako časno kao da ste ostali u kakvom samotištu ili u ćeliji. Jer, gdje god smo i kamo god putujemo, mi imamo svoju ćeliju uza se. Naime, brat tijelo je naša ćelija, a duša je pustinjak koji unutra boravi da bi molio i meditirao. Ako dakle duša ne ostaje u miru i u samoći svoje ćelije, malo koristi religiozna, rukom napravljena ćelija ( T. Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, 95).

Što ovo znači, može nam zorno pokazati jedan slučaj iz života prve franjevačke zajednice. Jedan je provincijal želio da ga se riješi njegove teške odgovornosti i da pobjegne u samotište. On je svoje živjeti u svijetu doživio kao zlo kojemu se treba izmaknuti. Samotište mu je postalo kušnjom, ono je provincijalu lažno predstavljalo jedan zdravi svijet u kojem se Božja prisutnost može bez daljnjega doživjeti. Franjo, naprotiv, upućuje ministra na Deus meus et omnia, na vjeru da je Bog temelj sve stvarnosti. Boga treba tražiti čak i u onome, što te sprječava ljubiti Gospodina Boga, i tko god ti pravio poteškoće, bilo braća bilo drugi, pa i kad bi te htjeli tući, sve moraš smatrati milošću.

Božić – povratak u svijet

Na čemu se temelji, pitamo se, ovo Franjino i franjevačko ostajanje u svijetu odnosno njihovo stalno vraćanje u svijet? O tome smo razmišljali jednom drugom zgodom i rekli, što i sada treba ponoviti, da je to Božić. Božić franjevce stalno vraća u svijet, oni trebaju biti svjetovni franjevci, franjevci u svijetu, sa zadaćom da učine novo vrijeme kršćanskom epohom, da profanu i duhovnu povijest ove epohe učine spasenjskom poviješću čovječanstva ( Walter Dirks).

Opet se moramo, barem nakratko, vratiti dualizmu. Činimo to da bismo još jedanput naglasili da on ima druge, nekršćanske korijene i da zbog toga ne može biti vodećim motivom franjevačkog života. Svijet je Božje stvorenje i u njemu mora zasjati Božja proslava. Ma koliko neki bili uvjereni da Bog ima svoje mjesto u čovjekovoj duši, naravno da ima, on prije svega djeluje u povijesti ljudi. On je prvenstveno tu da svoj narod izvede iz neslobode i potlačenosti u slobodu. On je postao tijelom (Iv 1) i želi ostati prisutan u svijetu do konca vremena (Mt 28,20). Tko njega želi slijediti, mora za njim ići upravo u svijet, poruka je to franjevcima i franjevkama i ovoga Božića. Oni moraju biti svjedoci i svjedokinje Božje u svijetu.

To je i smisao franjevačke božićne pobožnosti. Dok je za druge Uskrs bio svetkovina (svih) svetkovina, a slavljenje Božića zabluda pučke pobožnosti, za sv. Franju, a kasnije i za sve franjevce, Božić postaje svetkovinom svetkovina. Franjevački teolog Duns Scotus će to i teološki obrazložiti. Bog nije bitak za sebe, biće samo sebi dovoljno, kako ga vide filozofi. On je, naprotiv, potpuno predanje, koje se definira odnosom i povezanošću a ne ograničavanjem i izoliranjem. On ljubi čitav svijet i želi biti ljubljen od čitava svijeta. Tako to vidi sveti Franjo. Bog njega i on Boga susreće u najmanjim stvarima: u jednom djetetu koje na svijet dolazi u jednoj štali, u siromaštvu i bijedi, u bezizglednoj situaciji. I što hoće od nas? Hoće da ga tražimo među siromašnima, među patnicima i gladnim stvorenjima, ljudima i životinjama.

Božićem se Bog neopozivo veže sa svijetom. To isto čine oni njemu slični: ulaze u svijet i preokreću njegovu sudbinu na dobro, stoje na Božjoj strani. Križ i uskrsnuće su, po ovoj pretpostavci, razvijanje temeljne misli Božića. Božićem Bog postaje, na očit način, snagom koja stvara i vodi povijest za sve one koji vjeruju i svjedoče religiju utjelovljenja, a prije svih bi to trebali biti franjevci.

Vi ste
Kristove ruke
Za svoj rad
Krist nema ruku
Samo naše ruke
On nema nogu
samo naše noge
da bi ljude vodio
svojim putovima
Krist nema usana
samo naše usne.
Mi smo Božja poruka
riječju i činom

Izvor:
Svjetlo riječi