Objavljeno:
30. 12. 2019. 14:00

U svijetu postoji mnoštvo zanimljivosti o običajima proslave Božića, najradosnijega kršćanskoga blagdana. Većina je njih vezana uz specifično zemljopisno područje, dok su neki od njih nazočni u cijelom svijetu, bez obzira na uzrast, čak i vjersku pripadnost...

Piše: Danijel Stanić

Vjerojatno najveću zbrku kod ljudi stvara nadnevak na koji kršćani obilježavaju Kristovo rođenje, Božić. Riječ je o 25. prosincu, koji se svake godine obilježava diljem svijeta. No ni u Bibliji, ni u drugim povijesnim dokumentima nije naveden nadnevak rođenja Isusova. Većina povjesničara čak vjeruje da Isus nipošto nije bio rođen tijekom zime, nego zapravo u proljeće.

Prvi kršćani uz to uopće nisu obilježavali Isusov rođendan, nego prije svega njegovo spasenjsko Uskrsnuće, i to svake nedjelje kao tjedni Uskrs. No većina teologa slaže se oko toga da je 25. prosinca uzet kao pandan poganskom slavlju dana božanstva Nepobjedivoga Sunca u Rimu. Ta je fešta nastala uz prirodni fenomen zimskoga solsticija ili suncostaja, kad je noć najduža u godini, redovito oko 21. prosinca. A od toga dana nadalje dan postaje duži, Zemlji se (makar samo u sjevernoj polutki) vraća proljeće i plodnost, čak i čovjeku raspoloženje. I kao što je u kršćanstvu rašireno obilježavanje zimskoga suncostaja spomenom Isusova rođenja, tako Crkva osim Isusova i Gospina rođendana u kolovozu obilježava samo još jedan, rođenje Ivana Krstitelja, i to u vrijeme ljetnoga solsticija, najdužega dana u godini u mjesecu lipnju.

S istim nadnevkom povezan je i običaj kićenja božićnoga drvca. Naime, drevni su Egipćani i Rimljani imali običaj da na zimski solsticij izlažu grane zimzelenih stabala, kao podsjetnik da se uskoro vraća proljeće, plodni dio godine. Suprug engleske kraljice Viktorije predstavio je ovo drvce svojoj supruzi, a potom je i u tadašnjem društvu zaživjelo kao običaj u vrijeme Božića.

Djed Božićnjak u zapadnom je svijetu danas mnogima prva asocijacija na Božić. Čak do mjere da ljudi zaboravljaju da se toga dana slavi Rođenje Isusa Krista. Ovaj je simpatični djedica nastao kao marketinški trik jedne velike tvrtke, a ranije i nije bio baš predmetom divljenja. Bilo kako bilo, ideja Djeda Božićnjaka zapravo je potekla od sv. Nikole, biskupa antičke Mire (u današnjoj Turskoj). A povijest njegova života i djela vrlo dobro znamo, zahvaljujući lekcijama uz dječje iščekivanje njegova godišnjeg dolaska i darivanja svakoga 6. prosinca. I običaj vješanja velikih čarapa koje se potom pune darovima veže se uz lik sv. Nikole. On je svojevremeno obdario tri djevojke zlatnicima za miraz, kako bi se mogle lijepo udati. Navodno ih je podijelio u njihove čarape koje su se sušile uz vatru na ognjištu kuće. Zanimljivo, djeca svake godine napišu tisuće pisama omiljenom djedici, uz želje što bi za Božić voljeli dobiti na dar. U Kanadi su se neki djelatnici u poštama tako dosjetili da djeci napišu i ljubazne odgovore. I tako je nastala inicijativa slanja pisama Djedu Božićnjaku. Za tu potrebu dobio je i vlastiti važeći poštanski kod – HO HO HO, Kanada.

Običaji koji se vežu uz postojanje Djeda Božićnjaka jako su raznoliki. Na Islandu, zemlji šarolikog jedinstva religije, bajki i folklora postoji čak 13 djedova koji djecu daruju ili kažnjavaju, ovisno o njihovu ponašanju. Trinaest dana prije Božića, svakoga dana po jedan od njih, dođu u obilazak i darivanje djece. A umjesto krampusa, djecu krade njihova majka, strašna baba Gryla. S druge strane, u Nizozemskoj Djed Božićnjak ne dolazi iz sjevernih krajeva, kako je to uobičajeno u dječjim pričama, nego iz Španjolske. Sinterklaas (ili Santa Claus, uvijek prema izrazu Sanctus Nicolaus, sveti Nikola), dolazi s nekoliko tamnoputih pomoćnika koji neposlušnu djecu vode sa sobom u Španjolsku. A to je za ove stoljetne suparnike Španjolaca uvijek bila strašna kazna.

U suvremenim kršćanskim krugovima često postoji neka vrsta animoziteta prema Djedu Božićnjaku, pokušavajući ga ozloglasiti čak i među djecom. Naime, suprotstavlja se nešto zdravijoj ideji da je darove pod božićno drvce djeci donio sam Mali Isus. Zanimljiva je roditeljska zamisao da djeci objasne kako darove doista daruje Mali Isus, ali mu pri njihovoj distribuciji pomaže Djed Božićnjak, koji je ionako potekao od kršćanskoga lika sv. Nikole.

Ostanimo malo kod djece, čija je omiljena božićna pjesma Zvončići, zvončići. Izvorno je ovu pjesmu na engleskom jeziku (Jingle Bells) napisao James Lord Pierpont 1857. godine, i to za jedan koncert uz američki praznik Dana zahvalnosti. Vjernicima u Bostonu ta se pjesma toliko svidjela da su je jednostavno ponovno izvodili i u Božićno vrijeme. Inače, ova je pjesma bila prva pjesma koju smo mogli čuti iz svemira. Dva člana posade letjelice Gemini 6 izveli su je uz zvuke usne harmonike i praporaca, uz šaljivu vijest da su ugledali nepoznatu letjelicu kako se uoči Božića bliži Zemlji. Bio je to, dakako, Djed Božićnjak sa svojim sobovima, noseći djeci darove.

U zemljama hrvatskoga govornog područja dakako su puno značajnije narodne božićne pjesme poput Radujte se, narodi, Svim na zemlji mir, veselje ili Narodi nam se. Posebno mjesto u ovom nizu zauzima U se vrijeme godišta u svim svojim varijantama, koja se u nekim krajevima naziva čak i ekskluzivnim nazivom Božićna pjesma. Posebno se radosno ove pjesme i danas pjevaju na Badnjak u krugu obitelji ili na misama u božićno vrijeme.

Sve popularniji skraćeni engleski izraz za Božić X-Mas nije oprečan kršćanstvu, niti se njime izbjegava Presveto Ime Isusovo. Riječ je zapravo o skraćenici koja koristi slovo grčkoga alfabeta, prvo slovo Kristova imena na grčkom jeziku – Χριστός (lat. Christus). Na taj način slovo X zapravo postaje kristogram, odnosno monogram Kristova imena. Slično se u našim crkvama u različitim kombinacijama može naći kristogram XP, ponovno početak Kristova imena pisanoga grčkim pismom.

Izvor:
Svjetlo riječi