Objavljeno:
11. 05. 2020. 10:15

Čudo je poziv čovjeku da u dubinama svoga duhovnog bića otkrije svoju otvorenost prema mogućim Božjim očitovanjima u povijesti i u svijetu. Ono također pretpostavlja čovjekovo priznanje prolaznosti svoje i svijeta koji ga okružuje kao i činjenice da je Bog slobodan zahvaćati u povijest događajima kojima je on gospodar, a s kojima stupa u razgovor s čovjekom

Piše: fra Vjeko Eduard Tomić

Razmišljamo li o fenomenu čuda u najširem smislu te riječi kao o nekom izvanrednom i znanstvenim načinom do kraja neprotumačivom događanju koje nadilazi poznate nam prirodne zakone, zbivalo se ono samo iznimno, tek rijetko ili čak redovito, možemo reći kako smo i nesvjesno okruženi s poprilično takvih fenomena.

Naime, ne mora se biti nikakav nobelovac ni vrhunski prirodoslovac da bi se uočilo da je stvoreni svijet kojega smo i sami dio, upravo jedno veličanstveno čudo Božjega stvaranja. Na primjer, neprocjenjivi dar života koji svi posjedujemo – velebno je čudo! Nismo htjeli postojati niti smo išta učinili da dođemo na svijet.

Imamo tijelo koje, ako je zdravo, radi besprijekorno kao švicarski sat. Što god da spomenemo: srce, pluća, živci, krvotok, osjetila, probavni trakt, udovi, mozak i njegove kompjutorski munjevite i točne operacije kojima upravlja tijelom, naša duhovna svijest o nama samima – zadivljujuća su priča o našim tjelesnim i mentalnim sposobnostima koje su ugrađene u nas, a da nismo ni znali.

Što tek reći za mogućnost međusobnoga sporazumijevanja, za moć razmišljanja, govora, smijeha, humora, plača, sjećanja, spavanja, učenja stranih jezika, slikanja, skladanja, sviranja glazbe, pjevanja, molitve, ljubavi, obitelji, rađanja, štovanja Boga...? Sve nas to čini posebnima među svim stvorenjima, čudesnim Božjim remek-djelom.

Koliko god pred čudesima kojima smo okruženi sposobnost našega razumskog raščlanjivanja, povezivanja činjenica i zaključivanja bila potpomognuta znanstvenim spoznajama pa i kršćanskom Objavom – puno toga nam unatoč razumu i vjeri ostaje nedokučivo. Čak i onda kada za posljednjega uzročnika takvih fenomena s pravom pretpostavimo Boga Stvoritelja koji se objavljivao najprije postupno u židovstvu pa potom u punini u Isusu Kristu, još uvijek ostaje neprotumačivo kako i zašto te s kojom zadnjom svrhom se takvi fenomeni u prirodi i oko nas odvijaju.

Bog oduvijek sklon čudima

Pravi pak govor o čudima tek i počinje kada se prebacimo na područje vjere, odnosno Staroga i Novoga zavjeta, povijesti Crkve i životopisa svetaca. Većina čitatelja je vidjevši ovu temu na prvim stranicama revije zacijelo najprije i pomislila na tu vrstu događaja.

Tko god je ikada uzeo Bibliju u ruku, makar i onu većini naših vjernika jedinu i najomiljeniju Ilustriranu Bibliju mladih, neko od njezina 22 izdanja na hrvatskom jeziku, suočio se s izvješćima o brojnim čudesima koja su se zbila posebnim Božjim zahvatom. Tko bi zaboravio gorući grm koji nikako da izgori iz kojega je Bog progovorio Mojsiju dok je ovaj na Horebu napasao ovce svoga tasta Jitra? Nezaboravni su također i čudesni znakovi koje su Mojsije i Aron izvodili pred egipatskim faraonom: najezde životinja, tuča i vatra s neba, epidemije bolesti, tmina, pretvaranje voda u krv i na kraju pomor prvorođenaca. Ništa manje spektakularan nije bio ni prelazak Izraelaca po isušenom Crvenom moru, potom padanje mane (kruha) s neba, proizvođenje vode iz stijene, opskrbljivanje stotina tisuća ljudi ptičjim mesom niotkuda samo na Božju riječ...

Crkva kroz sva stoljeća sve do ovoga današnjeg dana, svojim naviještanjem Krista odnosno slavljenjem svetih otajstava (sakramenata) koje je on ustanovio, produžava njegovu prisutnost koja je stvarna. Uskrsli je, dakle, premda u otajstvu sakriven, zbiljski, osobno, spasonosno i učinkovito prisutan

Vrlo je dojmljivo za svakoga čitatelja i Mojsijevo uzdizanje ruku prema nebu ne bi li Izraelci izvojevali pobjedu nad Amalečanima. Čim bi Mojsijeve ruke klonule dolje – ratna bi se sreća okretala u korist Amalečana. Zbog toga su se Aron i Hur dosjetili i Mojsija posadili na kamen kako bi mu lakše držali ruke u uspravnom, pobjedničkom položaju. Jednako čudesno je bilo i rušenje zidina grada Jerihona nakon sedam dana obilaženja i samo uz zvukove roga, truba i bojne poklike Izraelaca.

Kod osvajanja Obećane zemlje, u bojevima protiv amorejskih kraljeva, Jahve je s neba na protivnike Izraelaca bacao tuču kamenja, a Mojsijev nasljednik Jošua je poslije obraćanja Jahvi naredio suncu iznad Gibeona i mjesecu iznad doline Ajalona da se zaustave dokle se oni ne obračunaju sa svojim protivnicima.

Osobito snažan dojam ostavljaju opisi čudesa koja su događala preko proroka Ilije. Vjerojatno najpoznatije Ilijino čudo je ono na brdu Karmelu kada je molitvom s neba dozvao oganj koji je spalio žrtvu prinesenu Jahvi nasuprot neuspješnom pokušaju žrtve kod 450 lažnih Baalovih proroka. Po molitvi Bogu Ilija je uskrisio mrtvaca, činio da ne ponestane brašna i ulja u vrijeme gladi, donosio sušu i dozivao kišu. To je bilo malo pa je na koncu života, ovaj gorostas vjere u nebo uzašao u vihoru popevši se u ognjena kola koja su vukli ognjeni konji.

Nadnaravno tlo kršćanstva

Za kršćanstvo koje je nastalo iz židovstva zaista se može reći da je prožeto izvanrednim Božjim zahvatima već od samih svojih početaka. Mladoj Židovki Mariji u selu Nazaretu, koja je bila „milosti puna” i zavjetovana Bogu na djevičanstvo, arkanđeo Gabrijel najavljuje nešto protivno svim zakonima biologije – da će bez dodira muža, nadnaravnim djelovanjem Duha Svetoga, postati majkom Isusa, Sina Previšnjega, Sina Božjega. Devet mjeseci poslije kod djetetova rođenja u Betlehemu hvale Bogu pjevali su anđeli, dok je mjesto rođenja u štalici pokazivala sjajna zvijezda.

Isusovo javno djelovanje također je proteklo u znaku izvanrednih događanja s njim i oko njega. Kod krštenja u Jordanu kad mu je bilo 30 godina, nad njim se uz silazak Duha Svetoga začuo Božji glas koji je kazao da je taj mladi čovjek Sin Božji. Evanđeoska izvješća nadalje nam kazuju kako je on izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao sve vrste bolesnika, umnožavao kruh i ribu, smirivao oluju, hodao po moru, čitao misli i srca, čudesno pomagao kod ulova ribe na Galilejskom jezeru, uskrisivao već umrle ljude, opraštao grijehe javnim grešnicima te se pred prijateljima preobražavao u nebesku slavu.

Na kraju je umro razapet na križu, ali je tri dana kasnije iznimnim Božjim zahvatom uskrsnuo od mrtvih. Zatim se ukazivao svojim učenicima te je poslije mjesec i nešto dana sada preobraženoga, uskrsnuloga tijela uzašao u nebo. Deset dana poslije nad njegovu majku i učenike sišao je s neba Duh Sveti kojega je obećao kako bi apostoli mogli nastaviti njegovo djelo među Židovima i drugim narodima.

Naredivši im neka idu propovijedati i krštavati sve narode u ime trojstvenoga Boga, apostolima je ostavio svoju vlast opraštanja grijeha ljudima, vlast da izgone zloduhe i moć ozdravljanja bolesnika te dar svoje stvarne i spasonosne prisutnosti kod ritualnoga lomljenja kruha i dijeljenja čaše vina. Apostoli su u njegovo ime nastavili činiti što je i on činio. Dok je apostolski prvak Petar prolazio ulicama Jeruzalema, građani su iznosili svoje bolesnike kako bi radi ozdravljenja barem sjena Petrova prešla preko njih. Njega i druge apostole anđeo je Gospodnji čudesno izbavljao iz tamnica u koje su bili bacani.

Krist nazočan u čudu

Čudesa u ime Isusovo pratila su rađanje i stasanje prve Crkve, propovijedanje apostola i širenje radosne vijesti o Isusovu uskrsnuću i spasenju koje Uskrsnuli daje u zajedništvu vjere s njegovim učenicima u Crkvi. Jedno od takvih je i uznesenje Gospodinove Majke Marije dušom i tijelom u nebesku slavu neposredno nakon njezine smrti. Događaj nije zapisan u Svetom pismu, no kroz stoljeća je kod naroda Božjega ostalo očuvano sjećanje na njega pa je odlukom Rimskoga Prvosvećenika 1950. ono svečano proglašeno dogmom Crkve.

Ne samo to nego Crkva kroz sva stoljeća od tada pa sve do ovoga današnjeg dana, svojim naviještanjem Krista odnosno slavljenjem svetih otajstava (sakramenata) koje je on ustanovio, produžava tu njegovu prisutnost koja je stvarna. Uskrsli je, dakle, premda u otajstvu sakriven – zbiljski, osobno, spasonosno i učinkovito – prisutan tamo gdje su u njegovo ime okupljeni njegovi učenici, gdje se naviješta njegova Riječ i slave sveta otajstva vjere onako kako je on naredio da se čine „njemu na spomen”. Drugim riječima, ako ste u nedjelju bili na svetoj misi, prisustvovali ste čudu nad čudima. Uskrsli Krist je bio s vama u toj prostoriji, a onda kada je svećenik izgovorio Isusove riječi posvete nad kruhom i vinom – Uzmite i jedite... i Uzmite i pijte... kruh i vino su se pretvorili u Kristovo Tijelo i Kristovu Krv te se na oltaru na otajstven, nekrvan način uprisutnila Njegova jedanputna i neponovljiva žrtva s križa Kalvarije.

Crkva je davno svojim naukom izrekla da se „poslije posvećenja kruha i vina, u blagoslovljenom sakramentu svete Euharistije uistinu, stvarno i bitno, pod prilikama tih vidljivih tvari, nalazi Gospodin naš Isus Krist, pravi Bog i čovjek”.

Oni koji se dostojno i plodonosno pričeste s ovoga oltara, na dar primaju nadnaravni, vječni život i milost posvećujuću nakon koje slijedi i Božje nastanjivanje u tako posvećenoj duši. Kako je Kristovo tijelo „jelo istinsko” a krv „piće istinsko”, sve one učinke koje hrana materijalno proizvodi u našim tijelima, Euharistija duhovno proizvodi u našim dušama.

Čudesni Božji zahvat koji izmiče našim tjelesnim osjetilima, s nadnaravnim i milosnim učincima, ostvaruje se dakako i u drugim Kristovim sakramentima koje Crkva slavi. Dosta se prisjetiti primjerice oproštenja istočnoga grijeha kod krštenja, izlijevanja Duha Svetoga kod potvrde ili ređenja, Božjega pečaćenja kod ženidbene privole, oproštenja grijeha koje se događa u sakramentu pokore odnosno sakramentu bolesničkoga pomazanja kod kojega se događaju i tjelesna ozdravljenja. Nadnaravno je prema tome u samim temeljima kršćanstva, ali ono i više od toga, kako vidimo – gradi cijelu zgradu kršćanske vjere.

Isusovo javno djelovanje također je proteklo u znaku izvanrednih događanja s njim i oko njega. Evanđeoska izvješća kazuju nam kako je on izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao sve vrste bolesnika, umnožavao kruh i ribu, smirivao oluju, hodao po moru, uskrisivao već umrle ljude, opraštao grijehe javnim grešnicima te se pred prijateljima preobražavao u nebesku slavu

Konačno, golemo je čudo i postojanje Crkve koja na pozornici svijeta opstaje već dvije tisuća godina unatoč grijesima svoje djece te usprkos progonima raznih neprijatelja koji se (uzalud!) trude uništiti ju i iskorijeniti vjeru iz ljudskih duša. Najveće će biti njezino završno uplovljavanje na obale vječnosti i spas tolikih (neka bude svih) njezinih sinova i kćeri.

Dok se to ne ostvari, dobro bi bilo da kršćani postanu svjesni jedincatosti i univerzalnosti svoga utemeljitelja Isusa Krista kao i svoje Crkve. Kristova Osoba, njegova poruka o spasenju i njegovo djelo – Crkva koja posreduje spasonosni susret s njim, nemaju zamjene niti nadomjestka. Sve je u kršćanstvu i s nama ljudima u našem odnosu prema Bogu nadnaravnoga ishodišta i određenja. Iza i iznad ovoga našeg stvorenog svijeta postoji istovremeno onaj „pravi” Božji gdje očito vrijede neki drugi „prirodni” zakoni.

Koliko god malo toga izvanrednoga mi danas u svom fizičkom svijetu mogli razumjeti i prihvatiti kao stvarno i moguće, taj svijet nam Stvoritelj na čudesan način pomalo otkriva fenomenima na koje je pozornost pokušao skrenuti ovaj tekst. I tko mu može određivati hoće li i kako će i kada to činiti ili neće? Katolička vjera kao naš odgovor na Božje zahvate u nama i oko nas zbog konačnoga ozdravljenja cijelih nas poglavito u Isusu Kristu od svega što nas bitno ugrožava, jesu odškrinuta vrata u taj drukčiji, savršeniji, konačni svijet u kojem je sva stvarnost satkana od jedinstvenoga neizrecivog čuda koje „oko nije vidjelo, uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo”.

Već sada se stoga valja početi navikavati da će ta vrata jednom za sve biti širom otvorena i da su svi ljudi već sada pozvani da se pripreme proći kroz njih. Mojsije je priželjkivao da sav narod Gospodnji postao prorokom, a Gospodin je obećao da će oni koji vjeruju u njega činiti ista čuda kao on pa i veća. Dosljedno prakticiranje vjere u Krista nas tako već sada uvježbava za onu puninu zajedništva s Bogom koja nas jednom očekuje ako ustrajemo. Tako vjera doista postaje već sada „neko imanje onoga čemu se nadamo”. Uostalom, jednom će nam sva istina postajati jasnija kad budemo gledali (nadamo se i svi) Boga licem u lice i uživali beskraj njegove savršene ljubavi. „U onaj me dan nećete ništa više pitati” obećava Uskrsnuli.

Što je zapravo čudo?

Pod pojmom čuda podrazumijevamo svaki neshvatljiv i neobičan događaj koji izaziva čuđenje i divljenje. Rječnici katoličke teologije nam kazuju da je čudo izvanredni događaj dostupan našim osjetilima koji nije posljedica djelovanja prirodnih sila, nego je izravno Božje djelo. Radi se o slobodnom Božjem zahvatu unutar stvorenja i u čovjeku kojim se izražava pobjeda nad zlom i poziv na sudioništvo u Božjemu kraljevstvu. Čudo se razlikuje od puke natprirodne pojave, kojom se zapravo očituje izvanrednost i sjaj. Čudo naprotiv, predstavlja poziv na vjeru kako bi ona postala istinskija te se prepoznala Božja prisutnost.

Ono ima smisla samo u Božjem otajstvu besplatnoga spasenja darovanoga u Isusu Kristu. Bog je utjelovljenjem i križem odlučio objaviti se čovjeku i spasiti ga. Zahvaljujući svojoj nepredvidivoj ljubavi odlučio je otajstvo utjelovljenja produljiti otajstvom znakova koji potvrđuju prisutnost spasenja među nama. Čudo je poziv čovjeku da u dubinama svoga duhovnoga bića otkrije svoju otvorenost prema mogućim Božjim očitovanjima u povijesti i u svijetu. Ono također pretpostavlja čovjekovo priznanje prolaznosti svoje i svijeta koji ga okružuje kao i priznanje činjenice da je Bog slobodan zahvaćati u povijest događajima kojima je on gospodar, a s kojima stupa u razgovor s čovjekom.

Zašto volimo čuda?

Malo što ljudsku pa i vjerničku maštu može tako zagolicati kao što mogu pripovijesti o ukazanjima nebeskih likova i izvanrednim događanjima koja ih prate ili se pak događaju na druge izvanredne načine mimo svakoga ljudskog očekivanja. O tome su ispisane cijele knjižnice, a takvi tekstovi su traženo štivo, posebno danas zahvaljujući internetu, i to ne samo kod vjernika.

Tko na primjer nije čuo za Lurd i Fatimu, dva vjerojatno najpoznatija, od Crkve priznata, mjesta Gospinih ukazanja u 19. i 20. st.? U Lurdu je kao plod ukazanja na Gospinu preporuku iz stjenovitoga krša potekao potočić u kojem su se u potrazi za zdravljem duše i tijela do danas okupali milijuni hodočasnika. Broj čudesnih ozdravljenja koja su se ovdje dogodila potpuno i trenutno i za koje medicinskim stručnjacima nije ostalo drugo nego li da ih priznaju kao vjerodostojna i neprotumačiva, iznosi već nekoliko tisuća.

U portugalskoj Fatimi 1917. godine prilikom ukazanja djeci više desetina tisuća ljudi je svjedočilo čudu koje se događalo sa suncem, o čemu su pisale i ondašnje novine. Gospa je najavila skorašnji kraj Velikoga rata, ali i dolazak „zablude” koju će Rusija proširiti po svijetu, ne poslušaju li se njezini zahtjevi za obraćenjem. Zablude i tragedije Rusiju su zadesile uskoro s uvođenjem komunizma i ozakonjenjem pobačaja.

Premda je naše Međugorje tek na putu da mu Crkva službeno prizna vjerodostojnost ukazanja, barem u prvih tjedan dana, nevjerojatna obraćenja koja se u tom mjestu događaju i brojnost ispovijedanja činjenice su koje se ne mogu zanijekati. Brojna čudesna ozdravljenja medicinski potkrijepljena, priča su za sebe. Mnogi uz to svjedoče da su u prostoru oko crkve, na Križevcu, na Podbrdu vidjeli neobjašnjive pojave koje tumače kao poticaj na zauzetiji vjerski život. Nebrojena su svjedočanstva onih koji su doživjeli u svojoj nutrini izvanredne milosti po kojoj su stubokom promijenili život te su ponovno otkrili ljepotu vjere ili pak shvatili smisao svoga životnog križa.

Godine 1531. Gospa se ukazala u Guadalupi, u tada još poganskom Meksiku domorodcu sv. Ivanu Diegu zatraživši gradnju crkve. Biskup je u ukazanje povjerovao tek kad mu je dječak iz svoga ogrtača istresao ruže kakve rastu samo u Španjolskoj, a koje je prema Gospinoj naredbi, dječak usred zime ubrao u brdskoj pustoši. Na sirotinjskom ogrtaču tada se pojavila slika Guadalupske Gospe kakvu i danas cijeli svijet poznaje i koju svake godine obiđe 20-ak milijuna hodočasnika što ovo mjesto čini najposjećenijim katoličkim svetištem na svijetu. Znanstvenici do dana današnjega nemaju objašnjenja zašto se ogrtač Ivana Diega ne raspada poslije 500 godina. Ne znaju ništa o načinu kako je slika nastala, niti koje su boje korištene. Laserska ispitivanja ogrtača pokazala su da boje lebde 0,25 mm iznad tkanine, dok ogrtač ima kao i ljudsko tijelo, stalnu temperaturu od 37 stupnjeva. I to su samo neki od misterija koji okružuju ovu čudesnu sliku.

Zašto Bog čini čuda?

Prije blizu stotinu godina mladoj poljskoj redovnici, danas već proglašenoj svetici Faustini Kowalskoj, kroz duže se razdoblje ukazivao Isus pa je tako nastala i slika Milosrdnoga Isusa te pobožnost štovanja njegova milosrđa. Zaživjela je ta pobožnost najprije u Poljskoj da bi odlukom svetoga pape Ivana Pavla II., na razini cijele Crkve 2000. godine bila ustanovljena Nedjelja Božanskog milosrđa koja se od tada slavi prve nedjelje po Uskrsu. Na sličan način, po Isusovim ukazanjima jednoj redovnici sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine u Francuskoj, u Crkvi je priznato, odobreno i zatim prošireno štovanje Srca Isusova, poznato i kao pobožnost „devet prvih petaka”.

Svetkovina Tijelova kojom se slavi stvarna Kristova prisutnost u Euharistiji uvedena je sredinom 13. st. u Belgiji i kasnije se proširila na cijelu Crkvu. Od svoga biskupa najsnažnije ju je i to godinama tražila euharistijski pobožna redovnica Julijana kojoj se Isus s takvim zahtjevima ukazivao preko 20 godina.

Od euharistijskih čudesa, spomenimo barem ono koje se dogodilo u našem Ludbregu davne 1411. godine kada se nepoznatom svećeniku koji je sumnjao u istinitost pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv Isusovu, tijekom mise u kaležu pojavila istinska krv. Događaj je ispripovjedio tek na samrti kada je ampulicu s krvlju predao drugim svećenicima. U Ludbregu je započelo čašćenje Kristove krvi, zaredala su čudesna ozdravljenja. S vremenom je slučaj pomno ispitan te je 1513. Papa Leon X. naredio da se relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i tamo narodu izlaže na čašćenje i klanjanje u nedjelju prije Male Gospe, kako je ostalo sve do danas u prošteništu u ovom gradiću na sjeveru Lijepe Naše.

O zagonetnom otisku raspetoga muškarca na znamenitom Torinskom platnu koje najvjerojatnije predstavlja Kristov lik u trenutku uskrsnuća, znanost je svoje rekla, a to je da nema prirodoznanstvenoga objašnjenja kako je nastao taj otisak.

Što tek reći za Isusove rane na tijelu sv. Franje, bl. Ane Katharine Emmerich i sv. Padra Pija? Letove i lebdenja sv. Josipa Kupertinskoga? Za čudesna uslišanja koja vjernicima Bog udjeljuje po Gospinu zagovoru, zagovoru sv. Ante i sv. Ive, sv. Leopolda, sv. Ivana Pavla II., bl. Alojzija Stepinca, bl. Drinskih mučenica, Petra Barbarića, fra Lovre Milanovića, fra Franje Zubića...? Što reći za čudesa koja su se događala za života ovih i brojnih drugih svetaca, a još i više sada po njihovim zagovorima, osim da Bog na sve moguće, pa i one izvanredne načine nastoji zapodjenuti razgovor sa svojim voljenim stvorenjem. Ne bi li ono odgovorilo.

 

Izvor:
Svjetlo riječi