Objavljeno:
12. 01. 2017. 10:30

Poruka o otkupljenju u Poslanici Hebrejima može se pretočiti u suvremeni jezik naviještanja, pa kazati da je u Isusu Bog postao ljudski Bog, te da je čovjek po Isusu dobio mogućnost pristupa u zajedništvo s Bogom

Piše: Božo Lujić

Među novozavjetne spise spada i Poslanica Hebrejima koja se dobrano razlikuje od ostalih poslanica. Ponajprije, u njezinu uvodu nedostaje pošiljatelj i primatelj. Štoviše i sam naslov Hebrejima ne potječe od početka, nego je nastao kasnije jer je postojalo mišljenje kako je poslanica upućena kršćanskoj zajednici koja je nastala od Židova. Istom kasnije poslanica je pripisana apostolu Pavlu vjerojatno zbog toga što je njezin autor pripadao Pavlovu krugu učenika. On je bio veoma dobro upućen u starozavjetne spise, ali je isto tako imao izvrsnu helenističku izobrazbu.

Nakana autora Poslanice

Što je zapravo htio postići ovom poslanicom njezin autor? Riječ je očito bila o nekoj krizi u koju je zapala kršćanska zajednica. Moguće je bilo da je spasenje ostvareno u Isusu u svijetu u kojem je kršćanstvo zaživjelo postalo neprepoznatljivo i za mnoge upitno. Zašto se Isusova riječ o Božjem kraljevstvu nije ispunila? Autor je shvatio kako se ne može stanju krize oduprijeti ponavljanjem starih obrazaca. Stoga je krenuo drugim putem. Koristio se starozavjetnom predajom, ali je u nju stavljao nove, svježe sadržaje. Autor gleda stvarnost na temelju platonističke filozofije podijeljenu na dva područja: zemaljsko – prolazno i nebesko – vječno.

On zapravo polazi od iskustva: iako su kršćani kršteni, oni nisu oslobođeni od slabosti. Naspram trostrukom grijehu: grijeh počinjen prije krštenja, grijeh onih koji su postali kršćani i grijeh otpada od kršćanske vjere, autor naglašava važnost Kristove žrtve koja je donijela ljudima očišćenje, posvećenje i usavršenje. Ipak oštrica kritike upućena je prvenstveno otpadnicima od vjere. Iako se ne spominju progoni i mučeništva, ipak se u poslanici naziru napetosti i nesnošljivost svijeta prema mladoj kršćanskoj zajednici.

Zbog svega toga, autor ove poslanice poduzima težak zadatak da svojim suvremenicima objasni kako je Isusovo djelo prisutno i u tim vremenima i kako Isusovo otkupljenje neprestano djeluje u onima koji ga prihvate. Pritom pisac poslanice naglašava općeprihvaćene sadržaje vjere: Isus Krist je čovjek, ali istodobno i Sin Božji. Kao takav on je posrednik novoga boljega saveza koji je svojom žrtvom života postigao konačnu pomirbu između Boga i ljudi. Novi Božji narod nalazi se na putu prema novoj obećanoj domovini. On je sada u pustinji, ali će nakon tog putovanja ući u obećani subotnji mir. Zato je potrebno imati strpljenja i ustrajati u vjeri.

U čemu se sastoji Isusovo otkupljenje?

Temeljni izričaj Poslanice Hebrejima sadržan je u 2,17 gdje se veli: Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. U tekstu je s jedne strane posve jasno naglašeno da je Krist u svojoj solidarnosti s ljudima kao braćom doista milosrdan a s druge da je kod Boga ovjerovljen, to će reći da je Bogu poput veleposlanika predao vjerodajnice po kojima zastupa interese onih s kojima je bio solidaran. Na taj način Isus je doista drukčiji od svakog drugog svećenika. On drži horizontalu na razini milosrdnosti i solidarnosti s ljudima, on istodobno drži i vertikalu, jer je otvorio put k Bogu ne samo za sebe nego i za ljude. Isus zapravo u sebi objedinjuje sve ono što je potrebno svakom istinskom svećeniku, odnosno posredniku: solidarnost s ljudima i ovjerovljenost kod Boga.

Pisac Poslanice Hebrejima je upravo nastojao pokazati na temelju uloge i značenja velikog svećenika i žrtve u židovstvu kako je Krist doista različit i od starozavjetnih proroka (Mojsija) i od svećenika (Arona) i kako svojim mjestom u kući Božjoj neusporedivo nadmašuje i jednoga i drugoga. Njegova žrtva, koja je bila duboko osobna zahvaljujući potpunom izvršavanju volje Božje, biva doista ugodan prinos koji s jedne strane čini i Isusa savršenim, a s druge čini savršenim i one koji povjeruju u njega i prihvate njegovo poslanje. Istina, pisac Poslanice Hebrejima rabio je sakralni rječnik koji je bio posve razumljiv ljudima tadašnjega vremena, ali ga je on istodobno i doveo u pitanje i nadvisio ističući da je Isusova žrtva egzistencijalna i osobna te da se njezini učinci vide upravo na čovjekovoj osobi i u njegovoj egzistenciji. Ako stoga oljuštimo sakralni govor pisca ove poslanice, ostaje nam bistra i duboko teološka poruka koja vrijedi i za ovo vrijeme. Kako bi se onda dala izreći u razumljivim pojmovima suvremenoga govora?

Prije svega, možemo izreći nekoliko važnih teza koje se odnose na Isusa i njegovu otkupiteljsku ulogu. Isus je sišao od Boga i postao solidaran s ljudima u svim njihovim nevoljama. Bio im je u svemu jednak osim u grijehu. To je jedna dimenzija. Druga je: Upravo zbog svoga posebnog položaja Isus je kao Sin i mogao prodrijeti k Bogu u nebesa zajedno s ljudskom naravi i sa svim onim što opterećuje čovjeka. U to su svakako uključene brojne slabosti, ali i ona najveća prepreka, a to je smrt. Sve je to Isus iznio pred Boga kao istinski posrednik i zagovornik, ili, kao što kaže poslanica, kao veliki svećenik.

Krist je, prema tome, iz ljudske situacije, s dna ljudskoga postojanja, uzašao u nebesa, k Bogu, ali nipošto nije došao praznih ruku, nego u ljudskome tijelu i s ljudskim tjeskobama i strahovima, s ograničenošću i smrću, i tu ih je u Božjoj ljubavi – prema Poslanici Hebrejima – pretvorio u otkupljenje i za ostale. Zato možemo govoriti i o uzlaznoj putanji otkupljenja, koje dolazi od Isusa što se u ulozi posrednika nalazi kod Boga.

Iz svega toga biva jasno kako Krist ostvaruje ono što je u 2,17 bilo naznačeno kao temeljno obilježje njegova poslanja. Zato što je Isus veliki svećenik koji je doista ovjerovljen pred Bogom i kod Boga, on je u mogućnosti zauzeti se učinkovito za ljude. S druge pak strane, zato što je bio u ljudskome tijelu i u ljudskoj situaciji pokazujući beskrajnu solidarnost s ljudima, on je postao uistinu milosrdan. Zahvaljujući tom dvostrukom obilježju, možemo govoriti o doista učinkovitom otkupljenju koje Isus ostvaruje svojom žrtvom za sve one koji se otvore tom činu.

Poruka o otkupljenju u Poslanici Hebrejima može se pretočiti u suvremeni jezik naviještanja, pa kazati da je u Isusu Bog postao ljudski Bog, te da je čovjek po Isusu dobio mogućnost pristupa u zajedništvo s Bogom. Veoma je teško i dokučiti kakve sve dalekosežne posljedice nosi za čovjeka svekolika spoznaja i istina o Božjoj solidarnosti s čovjekom i omogućivanje čovjeku da prodre u nebesa, sve do Boga. Čovjek je zapravo postao u potpunosti otvoren prema Bogu, ali je i Bog u Isusu u potpunoj solidarnosti, koja ide do poistovjećivanja, postao otvoren prema čovjeku. U tom dvostrukom odnosu nastao je novi čovjek Isus koji je posve s ljudima, ali je i posve kod Boga. Isus se već sada pokazuje kao prvorođenac među mnogom braćom (1,6; 12,23) kojima je on kao takav postao začetnik vječnoga spasenja (5,9). No taj novi čovjek Isus predstavlja zapravo prvoga novog čovjeka, ali ne i zadnjega: za njim će ići oni koji se usude kao i on biti tu za druge i u toj svojoj otvorenosti prokrčiti i sebi put prema posve Drugome.

Značenje poruke za današnje ljude

Naša kultura i civilizacija duboko su zadojene duhom sebičnosti koji ih čini često i nasmrt bolesnima jer se naglašavaju vrijednosti koje imaju samo značenje za pojedinca shvaćenoga kao zatvorena cjelina. Danas se susrećemo sa svijetom pojedinaca koji ne osjećaju tuđu nevolju, koje ne diraju suze drugoga, koji ne vide potrebe drugih, koji u ostvarivanju vlastitoga interesa gaze sve pred sobom, zapravo kojima čovjek ne znači ništa i nema nikakvu vrijednost i dostojanstvo. Istom kad se njih dovede u pitanje, osjete svu težinu života koju ne mogu podnijeti.

Danas se govori puno o solidarnosti, ali se ona ne zamjećuje osobito u praksi. Zato bi istinski kršćani trebali razmisliti o sebi i svome konkretnom ponašanju. Ako je Isus doista bio solidaran s ljudima – do poistovjećivanja i na taj način otvorio put Bogu, onda bi i njegovi učenici trebali činiti isto. I za njih bi čovjek trebao biti najveća vrijednost, kao što je bio i za Isusa. I za njih bi otvorenost prema drugome trebala biti mjera njihove kršćanske veličine pred Bogom.

U tom kontekstu valjalo bi razmisliti o vlastitoj solidarnosti s drugima: najprije u vlastitoj zajednici, zatim u vlastitome narodu, ali ništa manje i u prostoru gdje živimo s drugim ljudima. Nismo li danas zatvoreni u neke svoje vlastite političke, ideološke, vjerske, nacionalne ili neke druge torove iz kojih ne možemo ili ne želimo vidjeti drugoga i drukčijega od sebe? Je li kod nas nestalo veselja za uspjeh drugoga na bilo kojem području života i jesmo li postali veći sebičnjaci od ljudi koji nisu kršćani? Na ta pitanja trebalo bi odgovoriti u okviru temeljne teze Poslanice Hebrejima o Isusovoj solidarnosti s ljudima koja mu je otvorila put prema Bogu gdje se kao Sin zauzima za sve ljude.

Izvor:
Svjetlo riječi