Objavljeno:
01. 04. 2017. 12:00

U jednoj od naših emisija Bosna Srebrena ugostili smo diplomiranu teologinju, Mirelu Primorac s kojom smo razgovarali o položaju i ulozi žene u Crkvi i društvu uopće. Također smo razgovarali i o djevičanstvu... pitali smo živi li danas itko čistoću i je li ju moguće živjeti? Cijeli razgovor pročitajte u nastavku.

Razgovarala: Rafaela Obučić

Mirela Primorac rođena je u Mostaru 6. studenog 1979. Osnovnu školu pohađala je u Tihaljini (Grude), a nakon završene gimnazije i kraćeg boravka u inozemstvu, 2003. godine upisala je Filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je 2009. godine stekla zvanje diplomirane teologinje.

Iste godine počela je raditi u OŠ Antun Branko i Stanislav Šimić u Drinovcima i OŠ Fra Stipan Vrljić u Sovićima kao vjeroučiteljica, gdje i danas radi. Osim vjeronauka aktivna je u župnoj zajednici. Povremeno piše za lokalni ogranak Matice hrvatske (Grude), a od 2013. godine u reviji Svjetlo riječi ima svoju stalnu rubriku: Žena u Crk­vi. Također piše tekstove za Kalendar sv. Ante.

Nakon što ste diplomirali na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, počeli ste raditi kao vjeroučiteljica u OŠ i evo radite već sedmu godinu. Je li to oduvijek bio vaš životni cilj-poziv? Ispunjava li vas rad s djecom?
Rad u školi možda jest bio poziv, ali ne i moj cilj! Nisam se nikada zamišljala u školi, pa čak i dok sam je pohađala jedva sam čekala kad ću iz nje izići, ali čudni su putovi Gospodnji… ono od čega bježimo često nas sustigne! Rad s djecom je uvijek poseban, ali prije svega velika mi je čast i zadovoljstvo što mogu na taj način sudjelovati u poslanju Crk­ve, a s djecom to poprima još posebnu čar. Djeca su nevjerojatno otvorena i radosna srca, i možda više ja od njih mogu naučiti nego oni od mene. Djecu je važno voljeti, dakle ne biti puki predavač, već ih prihvatiti kao posuđeni Božji dar,… oni to osjete i o tom najčeš­će ovisi i hoće li sjeme bačeno na tlo isklijati i uroditi plodovima ili ne.

Vaša veza s franjevcima i sam izbor studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ima zanimljivu pozadinu. Otkrijte nam o čemu je riječ?
Moja veza s franjevcima započela je jednom zgodom, zapravo roditeljima nezgodom. U bivšoj državi kad sam se trebala roditi bila je velika kriza, pa je na snazi bila redukcija naftnih derivata… promet je bio reguliran parnim i neparnim registracijskim brojevima. Otac u muci, nije znao što će, sjetio se da župnik, sada pokojni fra Nedjeljko Martinović, ima odgovarajuće tablice, tako da sam rođena zajedno s bratom u Mostaru u bolnici zahvaljujući reliju fra Nedjeljka! I tako je započela moja avantura s franjevcima, a nakon toga nastavljena kroz župni vjeronauk i druge aktivnosti u Crk­vi.

Studij na franjevačkoj teologiji u Sarajevu i meni samoj je ponekad zagonetan, istina posljedica je jednog neobičnog životnog preokreta. Naime, od mlake i tradicionalne vjernice postala sam miloš­ću Božjom, toliko zelotna da sam jedino željela naviještati Krista. Samo sam slijedila tu želju. Nisam znala što napraviti, i slučajno ili ne, ni sama ne znam otkud se u kući našao džepni Kalendar sv. Ante, i baš vaše izdanje, otvorila sam ga, vidjela adresu i broj Teologije, odmah nazvala i idući tjedan pokupila stvari i upisala se. Svi koji su me poznavali od ukućana, rodbine i prijatelja mislili su da sam s pameti sišla jer sam otišla u Sarajevo na neki „fratarski” fakultet!! Tako ja vjerujem da me sv. Ante poslao u Bosnu. Iza toga je uslijedila još jedna zanimljiva zgoda… svećenik koji ništa o meni nije znao, na ispovijedi u Sarajevskoj katedrali mi je rekao da se trudim svoje molitve prikazivati za svećenike i bogoslove. I ja sam to prihvatila kao svoju veliku zadaću i započela sam svakodnevno moliti krunicu Božanskog Milosrđa za svećenike i bogoslove Franjevačke teologije. Rijetkim osobama u svom životu sam posvjedočila o svemu ovom. Međutim, možda je važno to spomenuti te dati poticaj drugima i ukazati na važnost molitve za duhovne pastire. Molitva povezuje ljude, pa sam tako i ja na poseban način povezana s franjevcima Bosne Srebrene i zahvalna sam svima koji su dali svoj doprinos u mom duhovnom razvoju i teološkom obrazovanju.

Suradnica ste, stalna kolumnistica u reviji Svjetlo riječi s rubrikom Žena u Crk­vi nešto više od 2 godine. Kako je nastala ta suradnja i što Vam osobno znači?
Sasvim slučajno je nastala suradnja, preporučio me kolega svećenik današnjem uredniku fra Marku Ešegoviću i tako sam krenula s pisanjem u Svjetlu riječi. Godinama sam čitala Svjetlo riječi i naravno, kao i svaku ženu, uvijek me zanimalo što se to piše o nama u rubrici Žena u Crk­vi. Međutim čitati je jedno, a pisati nešto sasvim drugo. Mi žene smo često sklone svijet tumačiti polazeći od sebe što je potpuno pogrešno. Stoga mogu reći da pišući o ženama, pokušavam izići iz sebe i ući u njihov svijet i sagledati ga iz njihove perspektive i Božjeg poslanja.

Kad kažemo žena u Crk­vi, pod tim se misli na mnogo toga… ali počnimo prvo od toga na koji način i koliko se u Bibliji govori o ženama?
Često čujemo kako je Biblija knjiga koju su napisali muškarci. Dakle muškarci su pisali o ženama. Kada čitamo ulomke o ženama u Svetom pismu čut ćemo kako su muškarci iz svoje perspektive i patrijarhalnog odnosa pisali o ženi, pa tako da slika žene ne može biti objektivna. Ja se često pitam kakva bi bila slika žene u Bibliji da su je napisale žene!? Nekako sam uvjerena da ne bi bila ni upola onoliko pozitivna kakva ona jest u Bibliji ako je promatramo u okviru povijesti spasenja. Mi žene, kada analiziramo ženske biblijske likove sklone smo njihovu ulogu promatrati horizontalno, nekako se suživljujući s njihovim situacijama, proživljavajući njihovu patnju i obespravljenost u društvu u kojem su živjele. Često polazimo od svoje ranjenosti i svojih frustracija i nezadovoljstava. A kada bi biblijsku ženu promatrali kroz prizmu povijesti spasenja, njena slika i poslanje izgledalo bi dosta drugačije.

U Bibliji se govori o ženama majkama, proročicama, vladaricama, mudrim ženama, ratnicama i zagovornicama koje mijenjanju tijek budućnosti. U svim važnim događajima u Svetom pismu prisutne su žene, niti jedan značajan događaj nije ni počeo ni završio bez ženine suradnje. To osobito vidimo u Novom zavjetu koji započinje s Marijinim navještenjem, Isusovim rođenjem, potom proročica Ana prisutna je na Isusovom prikazanju u Hramu, zatim Isus naviješta Kraljevstvo Božje ženama, čak i pogankama (Kananejka, Samarijanka), žene su prisutne na Kalvariji, te su na osobit način prikazane u događaju Uskrsa, a kasnije i prve Crk­ve. Žene su prisutne u svim važnim događajima Svetog Pisma. Biblija govori o ženi i napisana je za ženu. U njoj svaka žena može pronaći dio sebe pa čak i identificirajući se sa snažnim ženskim likovima pronaći svoj smisao.

Kako se Katolička Crk­va odnosi prema ženi?
Feminističkih krugovi naglašavaju kako Crk­va diskriminira ženu..., mnoge feministkinje se pozivaju na određene izjave crk­venih naučitelja, na mračni srednji vijek, inkviziciju itd. U svom članku Žigosana povijest nastojala sam demistificirati, izbrisati negativnu sliku žene, u srednjem vijeku. Naravno, bilo je mnogih nepravilnosti i grijeha u odnosu na žene u tom periodu, dakle određenih diskriminirajućih elemenata je svakako bilo, međutim krivicu toga možemo vidjeti prije svega u ljudskim grijesima i lakomislenosti nekih papa koji nisu uviđali potrebu reforme Crk­ve. S tim mišljenjem se slaže i Chesterton, on smatra da je jedino srednji vijek istinski afirmirao i ženu. Tog mišljenja je i francuska povjesničarka Regine Pernoud koja ističe da zapravo s Lutherom započinje mizoginija novog vijeka. Također, ona tvrdi kako se i u srednjem vijeku može pronaći mizoginih tekstova, ali su oni posve minorni u odnosu na ono što je uslijedilo recimo s protestantskom reformacijom i prosvjetiteljstvom. Luther je npr. djelokrug žene suzio na tri odrednice poznate kao „tri K” svake žene: Kirche, Kinder, Kühe (Crk­va, djeca, kuhinja). Njezino i Chestertonovo mišljenje dijele i mnogi drugi značajni intelektualci kao što je filozofkinja Alice von Hildebrand i Gertrud von le Fort koja tvrdi da je srednjovjekovna katolička teologija i općenito katolička dogmatika izrekla najsilnije i najljepše tvrdnje o ženi.

Crk­va nikada nije zanijekala niti oduzela ženama vlast i poslanje koje im je podario sam Krist, uvijek se treba vratiti na prvu Crk­vu i ulogu koju su žene imale u njoj. Žene su u prvoj Crk­vi sudjelovale na euharistijskim sastancima, pomagale siromasima, udovicama, otvarale svoje kuće za euharistijske sastanke, često se spominju u Pavlovim poslanicama… sudjelovale su u misijskom poslanju Crk­ve, što i danas čine. Niti u jednoj drugoj kulturi i religiji žena ne zauzima toliko prostora kao u Crk­vi, tu je njen poziv i poslanje i tu je njeno mjesto. U novije vrijeme među glavnim akterima u afirmaciji žene u Crk­vi dvadesetog stoljeća bio je Papa Ivan XXIII. Njegova vizija o zalaganju žene u Crk­vi nastavlja se i kroz II. Vatikanski sabor, posebno u dokumentu Gaudium et spes. Njega slijedi sveti papa Ivan Pavao II. Njegovo pismo Mulieris dignitatem govori u cijelosti o dostojanstvu žene i njenom poslanju.  Svakako da i danas postoji težnja u određenim teološkim i feminističkim krugovima da se ženama dopusti ređenje, zbog navodne ravnopravnosti u Crk­vi, međutim činjenica da Katarina Sijenska, Terezija Avilska, Brigita Švedska i mnoge druge velike žene u povijesti krš­ćanstva nisu imale nikakvu crk­venu službu ne umanjuje njihovu ulogu u Crk­vi. Svojim dubokim žarom vjere i prosvijetljenim intelektom (fides quaerens intellectum) postale su učiteljice mnogim službenicima Crk­ve i prenositeljice žive vjere. Time se nisu osjećale diskriminirano već počaš­ćeno. Pitanje đakonisa u Crk­vi često je bio predmet rasprava feministkinja, pa je i papa Franjo u susretu s redovnicama prije nekoliko dana zaključio da bi bilo dobro ustanoviti povjerenstvo koje bi proučilo pitanje đakonisa u Crk­vi. Ono je već bilo predmet opširne studije u Crk­vi te je 2002 godine objavljen dokument o đakonatu koji se oslanja na apostolsku konstituciju iz 4. st. Dokument je zaključio kako one nisu analogne današnjim muškim, sakramentalno zaređenim đakonima te istaknuo da nisu imale liturgijske ili sakramentalne funkcije đakonisa. One su se brinule za ulaz i pomagale svećeniku tijekom krštenja žena, radi čednosti. Đakonisama je bilo zabranjeno podjeljivati krštenje ili imati ulogu u euharistijskoj žrtvi, te „ništa nisu radile bez đakona”.

Dakle, odnos Crk­ve prema ženama u Katoličkoj crk­vi, istina često je bio uvjetovan običajima, kulturom i tradicijom,krivom antropološkom slikom žene možda samovoljom određenih crk­venih velikodostojnika kroz povijest, međutim uloga žena u Crk­vi današnjeg vremena je nezamjenjiva…  one su majke, čuvarice obitelji, prenositeljice vjere,  proročice, aktivistice itd. Danas imamo žene na visokim crk­venim učilištima, školama, djeluju u pastoralu itd.

Žena u društvu tradicijskih vrijednosti i žena u današnjem suvremenom društvu koje pred nju stavlja nove izazove? Možete li nam napraviti paralelu? Je li žena danas ranjena ili zbunjena... ostvarena ili...?
Ovdje bih citirala poznatog neurologa, psihijatra, filozofa Viktora Frankla, on kaže: prekid s tradicijom otvara čovjeku novi svijet koji on sam mora stvarati. Ako u tome ne uspije, dovodi u pitanje smisao vlastitog postojanja i svoj životni put doživljava promašenim. Čovjek današnjice ne zna zapravo što želi, uopće nema nikakvu životnu viziju. Nekada ga je na to upućivala tradicija, u društvu i obitelji svačije mjesto se znalo. Raskid s tradicijom, možemo reći, ponajviše je pogodio ženski spol. Iz svog poznatog i zaštićenog svijeta kuhinje i djece, žena je bačena u jedan novi svjetonazor, prepuštena samoj sebi pod krinkom emancipacije. Nedavno sam razgovarala s jednom gospođom i rekla mi je potresnu rečenicu: ovo nam je naša borba dala, imam iza sebe propali brak, djecu koju ne poznajem jer nikada za njih nisam imala vremena i jedva preživljavam! Danas je svijet postao svjestan da smo s emancipacijom otišli predaleko. Ta krajnja emancipacija dovela nas je do otuđenja, danas žena ni za što više nema vremena, a žena u svojoj naravi je usmjerena na druge osobe.  S jedne strane živimo u društvu koje u sebi još donekle počiva na tradicijskim elementima, ali nezaustavljiv je i globalni utjecaj nove kulture koja počiva na drugačijim temeljima. Zbog tog se žena nalazi između dvaju očekivanja. Prije svega mora biti savršena majka i kućanica, čuvarica tradicionalnih vrijednosti, ali i ispuniti očekivanja suvremenog društva. I tu dolazi do rascjepa i krize identiteta žene.

Svjedoci smo različitih aktivističkih pokreta i akcija usmjerenih na zagovaranje prava žena u društvu? Ti glasovi dopiru do javnosti, ali kakav je uistinu status žene i koliko se ta prava žive, a ne samo deklariraju?
Da, danas postoje različiti aktivistički pokreti koji zagovaraju prava žena u društvu. Od onih krajnje feminističkih i ideoloških koji zagovaraju pravo žene na svoje tijelo, pobačaj, lezbijskih udruga koje se bore protiv općih i krš­ćanskih vrijednosti do pokreta onih žena koje se bore za jednakopravnost žene u javnom djelovanju, politici, kulturi i izrazito krš­ćanskih aktivističkih pokreta. Hrvatski narod se doista može pohvaliti nizom akcija koje su pokrenule krš­ćanske žene i aktivistice, počevši od udruge „Za obitelj” zatim pro life udruge „40 dana za život” itd. Možemo ih nazvati onim adamovskim nazivom majkama svih živih, one se bore za prava obespravljenih, nemoćnih, nerođenih, pravo na očinstvo i majčinstvo, na brak itd. One su glas neba na zemlji. Ovo vrijeme je doista vrijeme žene. Svaki put kada se zlo usmjeri protiv života javljaju se snažne žene da ga obrane.

Kada govorimo o pravima žene i koliko se ta prava žive statistike su doista porazne. U BiH oko 280 tisuća žena još čeka na posao. Analizirajući situaciju žene s materijalnog aspekta, država je stvorila društvo u kojem žena u većini slučajeva mora raditi, jer jedna plaća u obitelji često ne može biti dovoljna. Nerijetko su primanja žena minimalna kao i porodiljne naknade, nažalost mnoge žene i danas rade za nekih 400-500 KM i po 8-10 sati na dan. To dovodi i do još jednog fenomena, osjećaja nemoći i krivnje muževa i očeva koji ne mogu svojim radom financijski uzdržavati obitelj, zbog čega postoji i porast rastava brakova te na žalost suicida u muškoj populaciji.

Koja je uloga žene u današnjem svijetu i nosi li žena dio diskriminacijske krivice u vezi s njom samom?
Alice von Hildebrand tvrdi da je najveća pogreška današnjih žena dokazivanje da sve mogu same postići, dokazivanje da im muškarac ne treba. Mogu biti predsjednice, stajati na čelu velikih kompanija, pisati filozofske radove, mogu rađati bez osobnog sudjelovanja muškarca, mogu biti dobre majke, uzdržavati se. Ipak, mjerilo njezinog uspjeha je uvijek usmjereno prema muškarcu. Ovdje se zamjećuje ogromno neprijateljstvo žene prema vlastitoj ženskosti, tvrdi Alice. Žene su sebe uvjerile da ženstvenost znači slabost i manjkavost pa su se, ne htijući, poistovjetile s teorijom o ženi kao nepotpunom muškarcu. Alice von Hildebrand odnos između muškarca i žene vidi u skladu razlika. Ona pojam ženstvenosti pokušava izvesti iz zakonitosti žene, iz njezine tjelesne, duhovne i psihičke strukture. Smatra da je najjači ženin adut njezina ženskost u koju su utkane kreposti. Što je žena kreposnija, ona je misterioznija i privlačnija. Alice tvrdi da žena najviše griješi u tome što je iznevjerila svoj primarni poziv biti žena težeći za tim da bude savršena žena muškarac. Nevjerojatno je da jedan spol toliko obezvrjeđuje svoj poziv i svoje poslanje. Bog je spasenje stavio u ruke žene, kaže Alice, i njezina odgovornost u svijetu je ogromna (ona je majka svih živih).

U jednoj od svojih kolumni pisali ste da postoji jedna određena doza osude ili sažaljenja nad neudanim/neoženjenim osobama?
Da, jedan od razloga takvog stava prema neudatima i neoženjenima je i tradicionalna slika muškarca i žene… žena mora biti majka… muškarac mora biti otac. Najveći događaj u našim sredinama je oženiti sina i udati kćer… po mogućnosti bogato. Svaki drugi oblik života je pomalo stran i čudan. Iako u povijesti Crk­ve imamo brojne laike koji su svoje poslanje i svetost ostvarili i izvan bračnog i redovničkog staleža često ćemo čuti osudu ili sažaljenje nad samcima. Marija Magdalena, sveta Marta, sveta Makrina, sveta Bona, sveti Rok, blaženi Ivan Merz i mnogi drugi postigoše stupanj savršenosti služeći Bogu i drugima izvan staleža? Može li se reći da je njihov život bio samački život budući da su ga posvetili drugima i da je u suprotnosti s logikom krš­ćanske vjere. Nažalost, stvarne činjenice pokazuju da je trend rasta samaca u trajnom porastu i sigurno da na tom području Crk­va treba aktivnije pastoralno djelovati. Ali može li se neka osoba vrednovati po određenom staležu – bračnom, redovničkom, svećeničkom ili pak u samačkom načinu života?! Ne nosi li svaki stalež sa sobom specifične poteškoće i križeve svojstvene samo njemu, ali isto tako i privilegije? Svako vrijeme sa sobom nosi određene specifičnosti… pa tako i naše, možda je jedno od specifičnosti upravo samačko stanje.

Kad već govorimo o neudanima/neoženjenima, djevičanstvo je jedna od tabu tema. Što mislite živi li još itko čistoću? Je li ju moguće živjeti u svijetu koji nas uvjerava da smo vlasnici svoga tijela te da imamo pravo raditi s njim što poželimo?
Da, djevičanstvo je zasigurno najzahtjevniji oblik života možda ga zbog tog sv. Ambrozije naziva anđeoskom krjepoš­ću. Sav mehanizam medija usmjeren je protiv te krijeposti. Zbog tog su mladi dodatno zbunjeni. Plasirani sadržaji na TV-u, internetu, u reklamama oslabljuju volju u borbi za čistoću te sposobnost za razumijevanjem smisla čistoće i djevičanstva. Dakle, u današnjem svijetu čovjek je doveden u stanje zbunjenosti, ne prepoznaje smisao čistoće u svijetu banalizacije svega tjelesnog. Zbog toga je važno nanovo otkriti vrijednost djevičanskog života. Ono doista jest tabu tema… osobito mladi ljudi, pa i oni koji žive djevičanstvo srame se o tom govoriti. Odvažiti se na ovu krjepost znači proći trnoviti put odricanja od svijeta i sebe samoga. Djevičanstvo i čistoća čovjeka ostavljaju slobodnim za Boga. Poznajem dosta mladih ljudi koji žive djevičanstvo, poznajem i one koji su zbog tog ideala ostali samci, a poznajem čak i jedan bračni par koji živi u krjeposti čistoće… poput brata i sestre. Zbog toga nimalo nisu izgubili na ljubavi jedno prema drugom, već upravo suprotno.

Izvor:
Svjetlo riječi