Objavljeno:
22. 03. 2018. 11:15
Izvor: Pixabay

Jedna od središnjih zadaća partnerstva jest izgraditi zajednički unutarnji i vanjski svijet. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je tisuću tankih niti, koje zajednički čine mali-veliki svijet (spo)razumijevanja, pripadnosti, bliskosti i brige jednoga za drugo.

Piše: Marijan Markotić

Prolazeći kroz različite faze, odnos udvoje – ranije ili kasnije - dospije na onu točku na kojoj uzajamna ljubav i zajedništvo više nisu privatna stvar, već se partneri pitaju: Čemu sve skupa? Što je cilj, smisao i budućnost naše veze? Ti isti žele obznaniti i ozakoniti svoju vezu pred roditeljima, rodbinom, prijateljima. Na taj način odnos udvoje postavlja pred njih sljedeći izazov i zadaću: sagraditi zajednički mali svijet (mikrokozmos) unutar i usred velikoga (makrokozmos). Zajednički se svijet odnosi kako na unutarnji – doživljajni, tako i na vanjski – realni/materijalni svijet.

Unutarnji i vanjski zajednički svijet

Za vrijeme faze zaljubljenosti osobni svjetonazor, stil života i svakodnevne navike prilagođavaju se bitnim točkama partnerovim. Potrebno je udomiti drugoga, napraviti mu mjesta u skloništu vlastite duše... To je prva stepenica u dugome nizu na putu izgradnje unutarnjega zajedničkog svijeta. Zajednički doživljaji imaju karakter i važnost zajedništva tek od onoga trenutka kada su pohranjeni u zajedničku riznicu obostrane memorije. Pritom svaki partner pojedinačno promatra stvarnost i događaje iz svoga kuta i sa svoga gledišta, čime zajednički unutarnji svijet dobiva na širini, oštrini i značenju.

Vanjski zajednički svijet sadrži cijeli niz zajednički nabavljenih/stečenih predmeta (stan, namještaj, slike, posuđe, fotografije itd.), ostvarenih planova, koji su rezultat dugoročnih napora i ulaganja. Dakako, i vanjske strukture svjedoče o stabilnosti braka. Konačni pečat duboke povezanosti i zajedništva predstavlja osnutak obitelji. Dolazak djece na svijet proizlazi iz zajedničke težnje da se stvori nešto što će nadživjeti sve životne planove.

Razine zajedništva

U današnjemu svijetu postoje najraznovrsniji oblici privremenoga, povremenoga i/ili ograničenoga suživota. No, vrhunac zajedništva i uzajamne suodgovornosti postiže se u trenutku sklapanja braka. Ljubav, vjernost, pomaganje i poštivanje u dobru i u zlu, zajednički odgoj i dobrobit djece unose u brak egzistencijalne dimenzije posvemašnje odlučnosti, ustrajnosti i zauzetosti jednoga za drugo. Upravo ove egzistencijalne dimenzije objašnjavaju sve veću suzdržanost, pa i otvoreno odbijanje preuzimanja odgovornosti za obitelj. Na ljestvici osobnih vrednota kod mnogih ipak prevagne egoizam i slobodarstvo.

Izbor konkretne osobe kao životnoga suputnika znači, s druge strane, jasno opredjeljenje i odricanje naspram drugih mogućnosti. Na ovome mjestu treba također istaknuti kako brak, kao oblik suživota, nije podoban za sve ljude. Naime, mnogima je bračni remen pretijesan, jer se boje prevelike duševne blizine, gubitka samostalnosti i ovisnosti o drugome, te obveza koje iz toga slijede. Kod takvih osoba zapažamo dva temeljna oblika ponašanja: bijeg u prošlost i bijeg u budućnost.

Ljubav i životna priča

Promatramo li pozorno cjelokupni razvoj ljudske osobnosti sa stajališta međuljudskih odnosa, tada možemo ustvrditi da se njegov konačni cilj sastoji u umijeću da ostvari maksimum – rezultat vlastite životne povijesti i susreta s voljenom osobom. Optimalna kombinacija ovih dvaju elemenata otvara potpuno nove perspektive, kako za razvoj osobnoga potencijala, tako i za osobni rast. Izazov navedenih razvojnih zadataka donosi sa sobom brojne strahove, patnju, neizvjesnost i bol. Da bi se to izbjeglo, mnoge veze pucaju još prije nego što poprime trajni karakter. Drugima riječima, voljena osoba u navedenome slučaju ne predstavlja nadopunu vlastitih deficita, pomagalo i poticaj za osobni rast i optimalno iskorištavanje postojećih resursa, već pravu, nepremostivu zapreku za daljnji osobni razvoj i napredak.

Krize i zajedništvo

Veoma je zanimljivo zapažanje kako nisu naše intelektualne spoznaje te koje nas ponad svega vode korak dalje u životnome razvoju, nego vanjske okolnosti i događaji, koji od nas zahtijevaju promjene i prilagodbu na novu situaciju. U mnogim slučajevima nije presudno da se i što se dogodilo, već značenje koje se pridaje stanovitome događaju. Prava snaga zajedništva očituje se upravo u kriznim situacijama, u sposobnosti da se neizbježno prihvati, da mu se dade novo značenje, te da partneri jedno drugome pomognu i ne ostave ga sama. Upravo je tada, više nego ikada, potrebno jedinstvo, hrabrost, odlučnost, optimizam, mobilizacija svih raspoloživih resursa, čvrst oslonac u unutarnjem i konkretna pomoć vanjskoga svijeta. Iz toga slijedi spoznaja i uvjerenje kako je izgrađeno zajedništvo najbolje jamstvo za uspješno prevladavanje kriza, osobni i zajednički rast, dozrijevanje i (samo)ostvarenje.

Ljepota i umijeće zajedništva

Ljepota zajedništva graniči sa nesvakidašnjim, jedinstvenim i originalnim iskustvima: tko ju nije osobno doživio, iskusio, dotaknuo, tome je nemoguće opisati, što ona znači! Ljepota nije prijelazna, nemoguće ju je kupiti, a još manje iznuditi. Ona naprosto zrači vedrinom duha, istinskim skladom, uvažavanjem i poštivanjem; savršenstvo ljepote zajedništva sastoji se u jednostavnosti ophođenja i življenja. Ljepota zajedništva daje smisao svim naporima, težnjama, lutanjima i tegobama; blagodat zajedništva daruje lakoću življenja, posvješćuje nam našu nedostatnost i upućuje na relativnost ljudske opstojnosti. Istinski doživljaj i neponovljivo iskustvo zajedništva unose u ljudski život jednu kvalitetno novu, egzistencijalnu dimenziju čovječnosti, altruizma, solidarnosti, plemenitosti, opraštanja i duhovnosti. Stoga će ljepota zajedništva i nadalje biti i ostati pravo umijeće, ali i neodoljivi izazov!

Izvor:
Svjetlo riječi