Objavljeno:
14. 02. 2020. 09:15

Dok papa Franjo optimistički naglašava da se radost obiteljske ljubavi odražava na radost Crkve, mnogi će se od nas zapitati čini li nam se Crkva baš tako veselom. Koliko je uopće radosnih obitelji u suvremenom društvu? U čemu crpe snagu odupiranja zavodljivih tendencija suvremenih društvenih pobuda? Kako nadvladavaju tjeskobe koje se nadvijaju nad brak i obitelj u svakodnevnom življenju?

Piše: izv. prof. dr. sc. Suzana Vuletić

Brak i obitelj, težnja su svakoga živog bića, neovisno o tome u kojem se obliku ostvaruju. Nezaobilazne su to teme društvenih i Crkvenih promišljanja, svakodnevnih portala i brojnih knjiga. Jedna od takvih, nezaobilaznih lektira, Ana Karenjina Lava Nikolajevića Tolstoja u početnim stihovima ukazuje kako su: sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj, nesretna na svoj način.

U adolescentskoj se dobi, ovi književni reci mogu iščitavati s podijeljenošću izazova mladoj osobi u odrastanju, koja gaji obiteljske ideale, o njima još ni ne razmišlja ili potaknuta negativnim primjerom vlastite obitelji, naglašeno iščitava samo drugi dio rečenice, potvrđujući svoj proživljavani stav. Kao odraslim pripadnicima suvremenoga društva, ova nam se izjava može učiniti zbunjujućom, bilo u pozitivnom bilo pod negativnim aspektom sagledavanja, pored postojanja tolikih bračnih i obiteljskih savjetovališta, socijalnih službi, psihoterapeutskih škola, obiteljskih skupina potpore, organizacijskih centara za podršku obitelji, rasprostranjenosti sigurnih kuća, popravnih institucija, kazneno-krivičnih postupaka za zlostavljanja i/ili zanemarivanje djece, sudskih zabrana pristupa, policijske potrebe da se štiti od agresivnih obiteljskih napada i nasilja u obitelji ratificirajućim konvencijama... Kao kršćanima svih uzrasta ovakvo se prikazivanje braka i obitelji može činiti u potpunoj suprotnosti s Božjim naumom u kojemu početne stranice Biblije započinju opisom stvaranja međusobne upućenosti muškarca i žene, kao „jako dobroga”. Bog, koji uviđa usamljenosti stvorenja, pridružuje ih jedno drugom i blagoslovom uzdiže njihovo zajedništvo.

U Crkvenom ozračju susrećemo se s izvornom stvorenošću i blagoslovom obitelji, dok se s društvene/sekularne strane sve više suočavamo s negativnim sociološkim obilježjima braka, obitelji i njihovih uvjeta (ne)ostvarenja. Stoga ćemo nastojati ukazati na društveno ozračje za brak i obitelj i njihovo tumačenje kroz prizmu kršćanskoga ideala, kao mjesta autentičnoga zajedništva osoba, na tragu pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, gdje se Crkva poistovjećuje sa svojim članovima, smatrajući da „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena... jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu” (GS 1).

Negativno društveno ozračje

U Matejevu evanđelju Isus naglašava: Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! (Mt 19,6) Ovo se Biblijsko upozorenje može učiniti vrlo (ne)praktičnim poštivanjem u suvremenom svijetu u kojemu vladaju požuda, strast, hedonizam, iskrivljeni „bračni” oblici i „ženidbene povlastice”, suprotno od izvornoga Božjeg nauma o braku i obitelji.

Svjedoci smo da su se mnogi kulturni, društveni i politički čimbenici urotili da izazovu sve očitiju krizu dostojanstva obitelji. Suvremena obitelj sve manje djeluje kao uporište zdravoga razvitka čovjeka, a potom i samoga društva. Dostojanstvo bračne ustanove zasjenjeno je danas u civilnome društvu, „nekonvencionalnim brakom, „neformalnim životnim partnerstvom”, „alternativnim/izvanbračnim/istospolnim životnim zajednicama”, slobodnim vezama, brakom na probu, promiskuitetom, pošašću rastave, novim modelima „roditeljstva”, emancipacijom od rađanja i odgoja djece te proizvoljnim opredjeljenjem za rodom, gender ideologije.

Papa Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est naglašava da brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi

Današnji svijet ima tendenciju liberalnoga razmišljanja i etičkoga relativizma te se čini da globalizacijska politika tolerancijom ovakvih modela teži potisnuti tradicionalne oblike kršćanskoga braka i obitelji; manipulirati temeljnim vrednotama braka i bračne ljubavi te se stremi i narušavanju temeljnih antropoloških istina; ustaljenih normi društva i prirodnih zakona, uvođenjem izražavanja „rodnog identiteta” s težnjom pravnoga priznavanja „trećeg spola”, naspram „konzervativnog” „rodnog stereotipa”.

U suvremenom društvu, sve su rjeđi partneri koji se odlučuju na sklapanje ženidbe. Oni koji to i čine, u pojedinim slučajevima, više vremena posvete dekorativnom osmišljavanju hollywoodskoga vjenčanja, nego duhovnoj pripremi ili međusobnom dubinskom upoznavanju. Drugima se pak vjenčanje odvija ubrzanom uvjetovanom pripremom, „prisilom” zbog „djeteta na putu”...

Nerijetki su slučajevi i sklapanja brakova zbog razno raznih interesa ili krivih motiva u izboru bračnoga druga u kojima se preferira ljepota i bogatstvo ili pak nečija nacionalnost za dobivanje papira ili porezne olakšice.

Drugi se pak radije opredjeljuju za civilni brak građanske ženidbe, zbog nerazrješivosti kršćanskoga braka i dugotrajne kanonske procedure unaprijed kalkuliranoga budućeg potencijalnog razvoda.

Neki ni ne smatraju da bi brak trebao biti monogamna, doživotna veza. Nekima je pak lako bračni odnos zasnovati, ali ga bude teško održavati i zadržati te se bračni odnos pretvara u prolaznu ljubavnu epizodu, a doživotni zavjet „u dobru i zlu… dok nas smrt ne rastavi” preinačuje se u mukotrpno podnošenje ili rastavu.

U nekim odnosima prevladava atmosfera međusobnoga nepovjerenja bračnih partnera, kontrole, neprestane provjere i uhođenja patološke ljubomore. Naspram tome, ima i slučajeva gdje se bračna ljubav pretvara u ravnodušnost u kojoj su bračni partneri zajedno, ali ne postoje jedno za drugo i njihov se brak pretvara u podstanarsku „usamljenost udvoje” bez emotivnoga zajedništva, radi „dobra” djece.

Sve su zastupljeniji i brakovi koji se bore s (ne)željenom (ne)plodnošću roditeljskih ostvarenja. Neki se „bez bojazni” i bez namjere „prokreativne svrhe braka” upuštaju u spolne odnose, primjenjujući različite metode reguliranja plodnosti, od onih prirodnih, preko kontraceptivnih, interceptivnih, kontragestativnih do abortivnih. Drugi se pak bore s problemima neplodnosti i teškoćama ostvarenja roditeljstva. Pri tom se olako utječu dopuštenim i nedopuštenim metodama pomognute oplodnje, bez jasne moralne distinkcije između jedne i druge varijacije, izostankom bioetičke konzultacije.

Obitelji, pak, blagoslovljene djecom, stalno proživljavaju strahove za svoju djecu. Doktorica Danijela de Micheli Vitturi upozorava da: nikada nije bilo lako biti roditelj. Živimo u vrlo zahtjevnom vremenu za roditelje kada je u pitanju njihova odgovornost. Sve je više obitelji u kojima oba roditelja rade da bi omogućili materijalnu egzistenciju sebi i svojoj djeci, vremena za djecu je sve manje, a često i prostora. Svaki mjesec novi izazov, nova prilika za novi život obojana novom strepnjom: je li sada vrijeme ili još malo pričekati? Neprestani odgojni strahovi: hoće li biti sve u redu?, što ako dijete bude teško bolesno?, tko će ga njegovati – čuvati – hraniti – odijevati – školovati?, tko će ga pratiti na putu do vrtića/škole?, kako se postaviti ako bude: težak za hranjenje, tvrdoglav, preživahan, hoće li učiti, hoće li raditi ili će biti mali gotovan?, tko će ga uzdržavati za vrijeme studija?, kako izići na kraj s pubertetom?, hoće li biti za njega zaposlenja?, hoće li pronaći stan?… I sam dom postao je nesiguran i opasan: 24-satni televizijski programi, internet, igrice, zatvorenost u četiri zida,... Zabrinjavajući su i izazovi ulice koji su postali i životno pogibeljni (motor, automobili, alkohol, nikotin, opojne droge, pedofili, dileri...). Sve to prođe kroz glavu, ne samo odgovornoga roditelja već i onih koji imaju imalo osjećaja za roditeljstvo. Odgovorni roditelji nerijetko su u dilemi što odabrati da bi u potpunosti odgovorili roditeljskom pozivu. Stoga snažno zagovara da „ljudska nesavršenost ne može ništa bez povjerenja u Svemogućega Stvoritelja koji dariva Život, Ljubav i Milost. S povjerenjem u Svevišnjega moguće je biti roditelj koji je istovremeno i razborit i odgovoran”.

Prijetnje obiteljima

U nizu destimulirajućih društvenih čimbenika primjetno je i veliko odsustvo roditelja u odgoju djece. Društvo polaže jako puno nada, očekivanja, novca i vremena u postizanju uspjeha, ugleda, materijalnih vrijednosti, prosperiteta,... čime se oduzima kvalitetno vrijeme zajedničkoga provođenja obitelji. Roditelji to pokušavaju djeci nadomjestiti materijalnim vrijednostima ili preusmjeravajući ih na niz hobija i izvanškolskih aktivnosti, opskrbljivanjem svih tehnoloških dostignuća...

U apostolskoj pobudnici pape Ivana Pavla II. Familiaris consortio (br. 25.) osvješćuje se da roditeljska odsutnost izaziva psihološke i ćudoredne poremećaje u obiteljskim odnosima. I na općoj audijenciji pape Franje, 28. siječnja 2015., bilo je istaknuto da ta odsutnost u životima djece i mladih ljudi „stvara praznine i rane koje mogu biti i vrlo ozbiljne. I zapravo se zastranjivanje djece i adolescenata može u velikoj mjeri pripisati tom nedostatku blizine, ljubavi i primjera autoritativnih vođa u njihovu svakodnevnom životu. I dublje nego što mislimo, to je razlog što se mnogi mladi osjećaju kao siročad”.

Svim ovim uviđamo da su preobrazbe tradicionalnoga, crkvenoga poimanja braka u svjetovne redefinirane kategorije postale velika prijetnja gubitku identiteta kršćanskih obitelji. Na tom tragu, papa Benedikt XVI. ističe da se „život često živi olako i površno, unutar promjenjivih i prolaznih društvenih i obiteljskih veza”. U zaključnome dokumentu koji su papi Franji uputili sinodski oci okupljeni na XIV. općoj redovitoj skupštini Biskupske sinode koja je u listopadu 2015. godine raspravljala o temi: „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi u suvremenom svijetu”, izražava se određeno razumijevanje pojedinih uvjetovanosti. „U nekim zemljama, gdje su mnogi mladi često prisiljeni odgađati ženidbu zbog teškoća gospodarske, radne ili obrazovne naravi. Gdjekad to čine zbog: utjecaja ideologija koje obezvrjeđuju brak i obitelj; osvjedočenja u iskustvo neuspjeha drugih bračnih parova koji ne žele sami proživjeti; straha pred nečim naizgled prevelikim; društvenih mogućnosti i gospodarskih prednosti nevjenčanog zajedničkog života; pukoga osjećajnog i romantičnog poimanja ljubavi; straha od gubitka sloboda i samostalnosti; odbacivanja sadržaja koji drže institucionalnim i birokratskim.”

Odgovor Crkve

Crkva se u ovakvom društvenom miljeu našla u nepovoljnim okolnostima, ali i prozvanom u izvršenju svoga poslanja i doprinosa zdravim obiteljsko-bračnim odnosima. Samo zdravi odnosi koji su posve prožeti ljubavlju jesu temelj sreće i blagostanja u braku i obitelji, no u obitelji posrćemo i padamo u nemoći, nesnalaženju, bijedi, oskudici... Na tom tragu, papa Franjo u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima o ljubavi u obitelji, Amoris laetititia (Radost ljubavi), piše da su krize u životu svake obitelji sastavni dio njezine dramatične ljepote. One su uvijek izazov, ali i upozorenje da je vrijeme za promjenu. Ističe da je „potrebno pomoći otkriti da prevladavanje krize ne dovodi do slabljenja njihova odnosa, nego, naprotiv, do poboljšanja, pročišćavanja i sazrijevanja.

I u enciklici Lumen fidei (Svjetlo vjere), papa Franjo napominje da „ljubav koja je slaba ili nemoćna, nesposobna prihvatiti brak kao izazov koji iziskuje borbu, ponovno rađanje, obnavljanje i kretanje uvijek iznova sve do smrti, ne može sačuvati tako visok stupanj predanosti. Podleći će kulturi privremenoga koja sprječava stalni proces rasta. „Ako je ljubav samo fizička privlačnost ili neodređeni osjećaj, supruzi postaju posebno krhki kada ta afektivnost zapadne u krizu ili kada fizička privlačnost postaje manja. Budući da se to događa često, pokazuje se sve važnijim pratiti bračne drugove u prvim godinama njihova bračnog života kako bi obogatili i produbili svoju odluku da će jedno drugome pripadati i jedno drugo ljubiti do kraja života” (AL 217). Upućuje se poziv kršćanskim obiteljima da cijene darove braka i obitelji i čuvaju ljubav snažnom i ispunjenom vrednotama kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost. Za to je potreban dar milosti koji će je ojačati i uzdići. Kao društvena institucija, brak štiti i oblikuje zajedničku predanost dubljem rastu u ljubavi kako bi predanost drugome bila što čvršća, konkretnija i dublja i kako bi istodobno mogao ispuniti svoje poslanje za dobrobit društva u cjelini. On uključuje niz obveza koje, izviru iz same ljubavi koja je sposobna suočiti se sa svakim budućim rizikom (AL131).

Pojedine navike, sklonosti i slabosti mogu dovoditi do grijeha pa je potrebno raditi na njihovu iskorjenjivanju, usporedno razvijajući odgovarajuće kreposti i vrline. Papa ukazuje da se ne živi zajedno da bi se bilo manje sretno, nego da se nauči biti sretan na nov način, polazeći od mogućnosti koja otkriva nove etape. Stoga se ne smije bježati u razvod ili skrivati se pod sjenu djece, već suočavati se hrabro i odvažno kako bi se duhovnošću prebrodile krize uz poticaj Crkvenoga učiteljstva i njihovo naviještanje braka i obitelji kao mjesta autentičnoga zajedništva osoba.

U kršćanskom shvaćanju

Svjesna da brak i obitelj predstavljaju jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva, Crkva želi ponuditi svoju pomoć u osvješćivanju vrijednosti i dostojanstva braka. On je osnovna stanica društva, „crkva u malom”, izvor ljubavi i svetište života kojoj „Krist Gospodin dolazi ususret po sakramentu ženidbe i s njima ostaje. U utjelovljenju on preuzima na sebe ljudsku ljubav, čisti je, privodi punini i svojim Duhom daje ženidbenim drugovima sposobnost da je žive, prožimajući sav njihov život. Na taj način ženidbeni su drugovi posvećeni i izgrađuju Tijelo Kristovo i čine kućnu Crkvu” (AL, 67).

Osnovni sadržaj obiteljskoga pastorala jest pomoć supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih posebni Božji poziv i poslanje u svijetu i u Crkvi te da oni, svjedočeći vjernost evanđelju i izgrađujući civilizaciju ljubavi, tako pridonose rastu kraljevstva Božjega i u teškim društvenim uvjetima

„Krist Gospodin, obilno je blagoslovio tu višestruku ljubav, koja izvire iz božanske ljubavi... Spolno združivanje, življeno s ljubavlju i posvećeno sakramentom, za ženidbene je drugove put rasta u milosnom životu. To je ženidbeno otajstvo” (GS 48). Put rasta u ljubavi, „sastoji se od različitih etapa, koje zahtijevaju velikodušno sebedarje. S početnoga stadija, obilježenoga izrazitim osjećajem privlačnosti, prelazi se na potrebu za drugim kao dijelom vlastitoga života potom na zadovoljstvo zbog uzajamne pripadnosti, zatim na to da se cijeli život shvaća kao zajednički projekt, na sposobnost da se sreća drugoga stavlja ispred vlastitih potreba i na radost doživljavanja svojeg braka” (AL 220). I Katekizam Katoličke Crkve (br. 1641) snažno stoji iza te izjave da je „milost sakramenta ženidbe namijenjena usavršavanju supružničke ljubavi” kojom bračni drugovi trajno primaju, uz druge milosti, i snagu za bračnu ljubav i vjernost. Zato je nužno oslanjanje supružnika na Crkvu, koji žele sačuvati obitelj i brak, budući da vrijednosti, bitne za uspješan i skladan brak, kao što su međusobno poštivanje i uvažavanje, razumijevanje i tolerancija, spremnost raspravljanja o problemima koji se pojavljuju u braku, vrednote su koje Crkva neumorno potiče kod svojih vjernika, a kao krunu bračne predanosti sustvarateljskoga ostvarenja u ljubavi, promiče odgovorno roditeljstvo.

„Čovjek je, ukoliko je slika Božja, stvoren da bi ljubio.” Osoba je sposobna za viši stupanj ljubavi ako je u stanju prepoznati i velikodušno ljubiti osobu u njezinoj nutrini, koju se prepoznaje vrijednom ljubljenja i sebedarja. Po svojstvenosti samog bračnog sakramenta, kojim muž i žena „više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (19, 6), bračna ljubav usmjerena je intimnoj sjedinjenosti i otvorenosti rađanju. Pri tom nas je Bog i blagoslovio da svojim uzajamnim darivanjima možemo postati sudionicima Njegove stvaralačke ljubavi.

Ivan Pavao II. posvetio je obiteljima posebnu pozornost u svojim katehezama o obitelji, pismom obiteljima Gratissimam sane i Apostolskom pobudnicom Familiaris Consortio. U tim je dokumentima definirao obitelj kao „put Crkve”; ponudio je cjelovit pogled na ljubav muškarca i žene; predložio je temeljne smjernice za pastoral obitelji i za prisutnost obitelji u društvu, gdje bračni drugovi u svojoj uzajamnoj ljubavi primaju dar Kristova Duha i žive svoj poziv na svetost.

I papa Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est naglašava da brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi.

Crkveno Učiteljstvo o tom snažno promišlja i u brojnim koncilskim dokumentima. Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 47-52) definira ženidbu kao intimnu zajednicu bračnoga života i ljubavi, stavljajući ljubav u središte obitelji. „Prava ljubav podrazumijeva uzajamno darivanje, uključuje i upotpunjuje spolnu dimenziju i čuvstvenost, odgovarajući na Božji naum”. Dalje preporučujemo dokumente Papinskoga vijeća za obitelj: Povelja o pravima obitelji (1983.); Zbora za katolički odgoj: Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi (1983.); Papinskoga vijeća za obitelj: Ljudska spolnost – istina i značenje (1995.) te postsinodalnu pobudnicu pape Franje Amoris laetitia (2016.).

Posebni poziv i poslanje

Na tragu svih tih smjernica, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj (br. 50) smatra da je osnovni sadržaj obiteljskoga pastorala: pomoć supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih posebni Božji poziv i poslanje u svijetu i u Crkvi te da oni, svjedočeći vjernost evanđelju i izgrađujući civilizaciju ljubavi, tako pridonose rastu kraljevstva Božjega i u teškim društvenim uvjetima.

Bog je osnovao brak na temeljima ljubavi, samoodricanja i spremnosti na požrtvovanje. U Katekizmu Katoličke Crkve (1642.) snažno se ističe da Krist po sakramentu ženidbe dolazi ususret kršćanskim supružnicima, daje im snagu da ga slijede uzimajući na se svoj križ, da se nakon padova ponovno dižu, da si uzajamno opraštaju, da nose teret jedno drugome, da budu podložni jedni drugima te se ljube nadnaravnom, nježnom, i plodnom ljubavlju te tako ostvare svoje posvećenje. Stoga je potrebno hrabro i odvažno nositi se s teškoćama bračnoga i obiteljskoga života!

Preporučuje se pomoći bračnim drugovima pozivima na česte i redovite susrete duhovnoga rasta solidarnošću u konkretnim životnim izazovima. Crkveno Učiteljstvo neprestano promišlja kako isticati tu izvornu osmišljenost braka i potpomoći obitelj sazivanjem sinoda, poticajnim smjernicama i enciklikama, obiteljsko-katehetskim školama, osnivanjima pastoralnih povjerenstava, organizacijom obiteljskih hodočašća/druženja/ljetnih škola/tribina, predbračnim tečajevima i postženidbenim praćenjem, papinskoga proglašenja „godine obitelji”... Obitelj je za to osnažena svetim sakramentima i budnim praćenjem Crkvenog učiteljstva, (nad)biskupijskih organizacija, bračnih i obiteljskih savjetovališta, pastoralno-katehetskih modela osnaživanja, dok je zajednička obiteljska molitva neiscrpna snaga obiteljskoga zajedništva.

Iskrenim vjerničkim primjerom autentičnoga svjedočenja, mogu se prebroditi brojne krize braka i obitelji. Crkva je utješno uz njih, budući da brak i obitelj smatra svojim temeljnim misijskim poslanjem. Stoga papa Franjo snažno potiče: „Hodajmo, obitelji; nastavimo taj hod! Ono što nam je obećano veće je nego što možemo zamisliti. Nikada ne izgubimo nadu zbog naših ograničenja, ali ne odustajmo od toga da tražimo puninu ljubavi i zajedništva koje nam je Bog obećao” (AL 325).

 

Radost ljubavi koja se živi u obitelji, također je radost Crkve. (papa Franjo

Izvor:
Svjetlo riječi