Objavljeno:
12. 01. 2018. 10:00

Filip je bio čovjek pedesetih godina, vesele naravi, temperamentnoga, južnjačkog karaktera, prepun života i još neostvarenih planova. Otkako je sedamdesetih godina kao mladić pošao na rad u inozemstvo imao je samo jedan cilj: postići nešto u životu.

Piše: Marijan Markotić

Budući da je novac bio nužno sredstvo da se postavljeni ciljevi ostvare, Filip je desetljećima neumorno i danonoćno radio, ili – pučki rečeno – crnčio i petkom i svecem... Tek u rijetkim prigodama moglo ga se susresti u šetnji s obitelji. Na ironične upite, gdje i kamo ga je nestalo, odmahivao je rukom tvrdeći kako je sav obuzet radom. Rad mu je omogućio sagraditi i komforno opremiti divnu kuću s radionicom dolje na jugu. U biti, on se mogao svakoga trenutka vratiti u domovinu, no čekao je tobože da mlađa kći završi školu.

Filip je u duši bio dobroćudan, plemenit, velikodušan čovjek. Premda odgojen u priprostu duhu pučke vjerske tradicije, postao je nepopravljivi skeptik i bespoštedni kritičar, držao se postrani, podalje od Crkve. Tek tako, reda radi, o Božiću i Uskrsu bi se pojavio na završnom dijelu mise, da vidi malo svoga svijeta i da barem jedanput na godinu zamazano radničko odijelo zamijeni svečanim. Tvrdio je kako on za Boga sada nema vremena, interesa, a ni prave potrebe. Bog je – ako ga uopće ima ?! - dvojio je Filip naglas, predaleko i od same Crkve, koja ga je u mnogočemu iznevjerila, zanijekala, a kamoli od današnjega čovjeka. U najboljem slučaju mogao je zamisliti lik Boga poput nekog dobrodušna starca koji voli malu djecu, obraća se starijim i bolesnim ljudima, tješi potrebite. S vremena na vrijeme pozorno je promatrao ljude koji su se smatrali primjernim vjernicima i aktivnim članovima župne zajednice. U njihovu nadasve površnom i nedosljednom ponašanju bilo je premalo onoga što ga je moglo navesti na drukčije razmišljanje i potaknuti na promjenu njegova stava. Kada bi u njihovim riječima i žustrim izjavama osjetio visoko držanje i izvjesnu dozu prezira kojim su promatrali ostatak bezbožničkog svijeta u koji su i njega ubrajali, ugrizao bi se za jezik (da ne skida nedužne svece s neba) i ponovno uronio u svoj mehaničarski posao.

Filip nije bio ni neuk ni zaostao. Dapače, u mnogim je stvarima bio znatiželjan, mentalno otvoren, željan spoznati, naučiti i usvojiti nešto novo. Ponad svega osvajao ga je tehnološki razvitak, s kojim je – koliko-toliko – htio ići ukorak; volio je prirodu, a posebice jednostavne, dobrodušne ljude. Za njih je imao veliko srce i bio spreman učiniti sve. Mrzio je nepravdu, dvoličnost, isprazno hvalisanje, ljudsku podlost, neznanje (prikazano kao sveznanje) i egoizam. U njegovim policama našlo se najraznovrsnijih knjiga, pa čak i jedno staro, već otrcano izdanje Biblije iz pretprošloga stoljeća, što mu ga je njegov krsni kum tada poklonio. U više navrata, dok se preseljavao iz jednoga stana u drugi, htio je tu knjigu baciti, ali iz dubokog poštovanja prema tom dragom i čestitom čovjeku nije za to imao snage. Činilo mu se da bi na taj način odbacio dio svoje prošlosti, dio sebe. Tako se ona povlačila iz jednoga kuta u drugi oblačeći se iz godine u godinu u sve deblji ogrtač prašine.

***

Jedne tmurne i hladne večeri u mjesecu studenome Filipa je zatekla vijest kako je njegov dobri prijatelj Matija ozbiljno obolio i morao hitno na operaciju. Ta ga je vijest veoma rastužila i ozlovoljila jer su bili manje-više istih godina i dobro se razumjeli. Viđali su se i posjećivali redovito. Njihovi susreti su bili srdačni, spontani i ispunjeni lijepim trenucima. Međutim, zbog potpuno različitih svjetonazora i pristupa životu katkada je dolazilo do veoma žustrih rasprava o tome ima li - nema li Boga, i – ako ga ima, zašto je dopustio da pravedni i nevini ljudi toliko trpe? One su ipak završavale u pomirljivom tonu, u kojemu se svatko vraćao na početnu poziciju u uvjerenju kako je barem za korak bliže istini. A istina pak glasi da sunce sja i dobrima i lošima i da – nasreću! – nije u našoj moći promijeniti takvo stanje stvari.

Dočuvši, dakle, za prijateljevu bolest, Filip čvrsto odluči poći mu u posjet. No, problem je bio: kada? Danju radi, navečer dokasna radi, subotom radi, a nedjeljom svi idu u posjet, pa nije htio smetati. Odlučio je napokon prirediti mu jedno iznenađenje: otići će jedne večeri nenajavljen.

Prije nego se uputio u bolnicu, supruga ga upita je li išta ponio u znak pažnje. Na to Filip prostodušno uzvrati:

- Jesam, sebe! Moj osmijeh i moja nazočnost razveselit će ga više od svega.

Već na ulazu u bolnicu, udahnuvši karakteristični miris bolničkih odaja, Filip je osjetio nelagodu, neku zebnju oko srca i samilost prema ljudima što se bore s vlastitom sudbinom. Gotovo mehanički pozvao je dizalo, ušao u nj, skrivajući svoj izgubljeni pogled ustranu. Nakon zvučnoga signala uputio se na željeni odjel. Pomalo zbunjen, rastresen i zatečen situacijom, kročio je nesigurnim korakom prema sobi br. 53. Ugledavši taj broj, ustuknu na pomisao kako se on poklapa s brojem njegovih godina. Došavši pred vrata, odlučno se protrlja po licu, malko se pribra i pokuca. Iznutra odgovori drhtavi glas:

- Naaaprijeed!

U tome trenutku njegov se pogled susretne s pogledom njegova iscrpljena prijatelja, koji je upotrijebio zadnje snage kako bi pridigao tešku glavu i uljudno ga pozdravio. Ležao je sam u polutamnoj bolničkoj sobi, okružen brojnim aparatima i mûkom bolničkih hodnika. Vidjevši ga u takvome stanju, Filipu zastade dah, oduze mu se glas, te ne uspije progovoriti. Vrele suze orosiše njegove užarene oči. Htjede ga zagrliti, kako je običavao nakon ponovnih susreta, no ne mogaše od svih mogućih aparata i zavoja. Stajaše tako kao ukopan, poluizgubljen, nijem, dok njegov prijatelj blago ne prozbori:

- Filipe, izvoli sjesti.

Tek tada Filip osjeti čvrsto tlo pod nogama, malo se pribra i gotovo mehanički upita:

- Matija dragi, kako si?

- Evo vidiš, Filipe, uživam – šalio se Matija na vlastiti račun. Neki dan su me operirali i trebat će mi puno vremena da se oporavim. Jako sam iscrpljen, nemam snage, ali samo da mi je izići iz bolničkih zidova. Moj Filipe, već sam ti jednom nogom bio s onu stranu... Što sam sve proživio i – ako Bog da – preživio, to se ne da opisati! Izgleda da i ja imam svoga anđela čuvara...

- Ako te smijem pitati, zašto su te operirali?

- Imao sam tumor, no nasreću u početnom stadiju. Stoga je moj liječnik insistirao na tome da odmah pođem na operaciju.

- Tumor, kažeš? Zaboga, nije moguće! – uzbuđeno dometnu Filip.

- Moguće je, itekako moguće. I sam nisam vjerovao i, u neku ruku, još uvijek ne vjerujem pravo da se to što se događa, upravo meni događa. Na trenutke pomislim kako je to samo neki ružan san, neka nestvarna priča iz davnina, nešto o čemu najradije ne bih želio uopće razgovarati. Nevjerojatno ti je to kako život od danas do sutra može preokrenuti sve naglavačke i pomrsiti nam račune! Sam pojam "tumor" zvučao je strano, nestvarno, nevjerojatno, apsurdno, a kamoli svijest zašto ideš u bolnicu. Podmuklost bolesti je tolika da ti prethodno ništa ne primijetiš. Ali, eto, htjelo se tako; kao da mi je jedan tihi unutarnji glasić – koji ja zovem Providnost – neprestano sugerirao da pođem liječniku na kontrolu. Ostatak priče ti je poznat. Sve se odigralo munjevitom brzinom, tako da zapravo još nisam došao k sebi. Trebat će mi još puno vremena da sve to preradim u duši i posložim u glavi. Nećeš vjerovati, ali preko noći ostario sam za deset godina! Nisam, a vjerojatno nikada više neću ni biti onaj čovjek odranije.

Filip ga je zabezeknuto slušao, lutao naokolo očima, sklanjao pogled ustranu, dok je Matijin glas zvučao izvanzemaljski. U sobi je odjednom nastao muk, grobna tišina, zid šutnje. Sjedio je kao prikovan za stolicu, ne vjerujući vlastitim ušima ono što je čuo. U sjeni bolničkih prozora odnekuda mu se ukazao sablasni lik smrti, koja znači svršetak, kraj, nestanak tako drage osobe s lica zemlje. Filip osjeti kako ga probija hladan znoj. U tupome pogledu njegova prijatelja – čovjeka-patnika – vidio je svu nemoć, očaj, beznađe, patnju i neopisivu bol. Kad je Matija ponovno progovorio, Filipu je osjetno laknulo. Matija je nastavio vlastito razmišljanje:

- Teška bolest stubokom mijenja ljudski život. Naročito njegov odnos prema vremenu. Cijela ironija življenja sastoji se u činjenici da se naše poimanje i računanje vremena nikako ne poklapa s onim odozgor. U ovakvoj situaciji čovjek doista spoznaje kako je poput krhke trske što ju vjetar savija i lomi; da je kao rumeni list što ujesen opada sa stabla života.

Filipu je sve skupa postajalo previše, nije mogao dulje izdržati. Osjećao je da mu ponestaje zraka, da mu se muti u glavi, da je njihov razgovor krenuo u neželjenom smjeru koji je, svakako, želio izbjeći. Pribravši se na trenutak, suosjećajno upita Matiju:

- Matija, što mogu učiniti za tebe?

- Ništa, Filipe. Ti si već učinio ono što si mogao i hvala ti na tomu. A za ostalo, ja moram sam preko brda. To ama baš nitko ne može učiniti za mene. Dapače, svi mi – ranije ili kasnije – moramo preko brda. Kad dođe red na nas, pitamo se: Zašto baš ja? Takvi smo mi ljudi – ograničeni, uskogrudni, sebični, kukavice. Dok su drugi na redu, nije da nam je svejedno, ali ipak se tješimo što je opasnost nas zaobišla. Jesi li ikada čuo da je netko rekao: Zašto baš njega, a ne mene? Naravno da nisi.

- Budi jak i hrabar, Matija! Ne brini, prijeći ćeš ti preko brda – nastojao ga je ohrabriti Filip, i ne znajući pravo što govori.

- Hvala ti, prijatelju moj, premda slutim što me čeka s onu stranu brda. – Neizvjesnost, strah, borba, nemoć, praznina, samoća, hrpa nerazriješenih i neodgonetnutih zašto? Jedno je pak jasno kao sunce: valja meni preko brda.

***

Prošlo je nekoliko mjeseci. Matija se u međuvremenu solidno oporavio. Daljnji liječnički tretman prihvaćao je hrabro, postojano i s nevjerojatnom mirnoćom. Dok su poznanici i prijatelji birali riječi i geste da ga utješe i ohrabre, on je uzvraćao blagim osmijehom, razgovarajući o svojim tegobama kao o nečem sasvim prirodnom. Ničim nije pokazivao panični strah, depresiju, očaj, prezir, srdžbu. U pogledima drugih ljudi opažao je čuđenje, nevjericu, nesigurnost; u njihovim glavama čitao je sumnjičavost, bijeg od stvarnosti, zaokupljenost tako sitnim, banalnim problemima. Zapravo, u njima je vidio sebe odranije, pa zbog toga nije ni pokušavao predočiti im ono što misli i osjeća. Ta znao je da to, u ovoj situaciji i s ovoga mjesta, nikako neće moći dokučiti. Dok su oni bili i ostali isti, njega je životna kušnja nepovratno promijenila. Držao je to za sebe kao najvrjedniju spoznaju, najveću dragocjenost svoga života. Boljela ga je, stoga, gruba činjenica što ljudi doslovno ne znaju živjeti, već život troše uludo živeći isprazno i površno.

Za razliku od drugih, Matija je naučio sljedeće: suočiti se s istinom o životu i smrti znači prije svega biti sposoban očima vjere prihvati i izdržati teret brojnih zašto? na koje nema konačnog, a još manje sigurnog odgovora. Dokučio je da je uzaludno tražiti gotove i potpune odgovore. Čovjek se mora zadovoljiti time da sebi postavi prava pitanja i za njih živi. Put se sastoji u hodu, odgovori u pitanjima, a do cilja se dolazi traženjem, često stranputicama; i put(ovanje) je zapravo cilj. Drugoga puta nema. Mnogi ljudi doživotno odlažu putovanje, odričući se života, jer vječno sanjaju o nekom boljem, tobože lagodnijem životu.

***

Otprilike pola godine nakon Matijine operacije Filip je bio na rutinskome pregledu u firmi u kojoj je već godinama radio. Budući da je nadležni liječnik otkrio neku sjenu između pluća i srca, uputio ga je na specijalistički pregled. Naknadne pretrage potvrdile su porazni rezultat: Filip je također imao tumor! Da se život htio cinično poigrati njihovim sudbinama, ne bi mogao umješnije inscenirati ovakav rasplet događaja! Bio je potpuno izvan sebe! Gubio je tlo pod nogama, očajavao i bespomoćno zapomagao. Pitao se ima li ljudski život uopće smisla? Možda ne toliko sam život koliko patnja, koja postoji otkako je svijeta i vijeka. Napustio je radno mjesto jer je bio nesposoban bilo što uraditi. Htio je pobjeći na kraj svijeta, nestati u podzemlje; bio je spreman na sve, samo da izbjegne suočenje s okrutnom istinom. Kada ga je, napokon, obuzela malodušnost i neizrecivi, panični životni strah, zaplakao je poput maloga djeteta što je izgubilo mamu. Nad njegovom prepunom glavom nadvio se tmurni oblak: Zašto? Zašto baš ja? Izbjegavao je razgovore, susrete, pa i poglede drugih ljudi, zaprijetivši ženi da nikomu ne kazuje što ga je snašlo. Pomisao na njegovu djecu dovodila ga je doslovno do ludila! Tada bi srdito uperio pogled prema nebu koje je uporno šutjelo. Na trenutke je želio pobjeći nekamo u pustinju, daleko od ljudi i od ovoga prokletog svijeta, te zaurlati što ga grlo nosi:

- Bože, gdje si?!? Ako te doista ima, zašto si ovo dopustio? Gdje je pravda? Jesam li ikomu išta nažao učinio? Kako će se sve to završiti?

Za nepuna dva tjedna Filip se našao u onoj istoj bolnici, na istome odjelu na kojemu je ležao Matija. Prije operacije je bio toliko napet, uznemiren, zabrinut, očajan, da je – osim supruge i djece – zabranio bilo kome doći mu u posjet. Naime, nije želio da ga drugi vide u onakvome stanju – slaba, nemoćna, ni živa ni mrtva.

Nekoliko dana nakon operativnoga zahvata, nakon što se djelomice oporavio i pribrao, Filip je – na veliko zaprepaštenje njegove supruge – izrazio želju da ga posjeti nitko drugi nego – Matija. Ne dvoumeći se ni trenutka, Matija se istoga dana uputio u bolnicu. Srdačno je pozdravio svoga prijatelja, koji se – ironijom ili igrom sudbine – našao na drugoj, njemu dobro poznatoj strani. Razmijenivši nekoliko riječi, Filip se naglo uozbilji te će Matiji:

- Matija, reci mi, molim te, odakle ti crpiš snagu? Ako ima Boga i pravde na ovome svijetu – a ja velim da nema – zašto je Bog dopustio da patim?

Matija ga blagonaklono pogleda, pa će mu zamišljeno:

- Ja crpim snagu iz pouzdanja u Boga. Čini mi se da je pitanje zašto? krivo postavljeno. Ono bi zapravo trebalo glasiti čemu?, a ne zašto?. Naime, na pitanje zašto? nema odgovora. Ono pak po čemu se čovjek vjernik razlikuje od ostalih ljudi i u čemu nalazi nadu protiv svake nade jest radikalna promjena perspektive. On pokušava dokučiti što mu to Bog želi poručiti pomoću patnje. On ide korak dalje jer spoznaje kako patnja može značiti istinsku milost, jedinstvenu šansu da se obrati i da s pouzdanjem preda svoj život u ruke onoga kome on u konačnici i pripada. 

- Ako je to tako – spremno će Filip – zašto taj tvoj Bog ne učini da i ja ozdravim?

- Čovjek, razmišljajući ljudskom logikom i promatrajući stvarnost ljudskim očima, očekuje, pa i zahtijeva, čudesno ozdravljenje tijela; Bog, pak, prije svega nudi iscjeljenje duše, nutarnje preobraženje, rast u vjeri, i ne mjeri vrijeme ljudskim mjerilima. A to je upravo ono što mi, ograničeni ljudi, ne shvaćamo i ne prihvaćamo.

- Sve mi to još nekako ide u glavu, ali kako doći, gdje naći, upoznati toga Boga? – rezignirano će Filip.

- Bog se tijekom povijesti objavio u više navrata i na više načina. Njegova poruka sadržana je u Svetom pismu, u Bibliji – Knjizi života. Kako je nemoguće sažeti život u jednu priču, isto tako je nemoguće sažeti Boga u jednu knjigu. Stoga se Bog i nadalje očituje preko drugih ljudi i želi da i mi – izgarajući poput svijeće – svijetlimo drugim ljudima. Pa ipak, ono neobjavljeno uvelike nadilazi objavljeno. Čovjek može samo naslutiti, ali ne i dokučiti, neizmjernu veličinu Božju.

- Što da radim, Matija? – zabrinuto će Filip. Tijekom 53 godine živio sam poput izgubljena mornara na usamljenom otoku, ne vidjevši ocean što me okružuje. Tek sam danas djelomice progledao, spoznao što je život, ali – bojim se - prekasno... Ima li Knjiga života odgovor na pitanje smrti?

- Ima, Filipe, ima. Po uzoru na Krista-patnika, čovjek-vjernik upire svoj pogled prema horizontu uskrsnuća, jer vjeruje da patnja nije uzaludna, da ne predstavlja zadnju riječ. Temeljna biblijska poruka glasi: po križu dolazi spasenje. Zato se i zove Radosna vijest.

- Matija, i ja odsada želim živjeti prema Knjizi života! – reče samouvjereno Filip.

- Ako se doista ne živi, Knjiga života ostaje mrtvim slovom. Tko uzvjeruje, obrati se, položi svoj život u Božje ruke, tko – unatoč svojoj slabosti i nevjeri – uzmogne kazati Budi volja tvoja, taj činom vjere nastavlja pisati Knjigu života, oživotvoruje i uprisutnjuje Božju nazočnost među ljudima. 

Potaknut ovim dubokim mislima, Filip poruči svojoj supruzi nek' mu što prije pronađe i donese onu zagubljenu Bibliju štono mu pokloni njegov krsni kum. Otvorivši je ushićeno i radoznalo, pročita kumovu posvetu napisanu već izblijedjelim, jedva čitljivim slovima:

U ovoj Knjizi naći ćeš ključ života.

Ona će ti pomoći

da ostaneš ono što već jesi

i postaneš ono što još nisi.

Spoznavši, napokon, kako Bog i danas, u 21. stoljeću, nastavlja govoriti po Knjizi života i poziva nas da budemo svjetlo drugima, Filip predano zavapi:

- Nek' bude, ne moja, već tvoja volja!

Izvor:
Kalendar sv. Ante