Objavljeno:
15. 04. 2018. 06:30
Károly Ferenczy, Govor na gori, 1896.

Treće otajstvo svjetla koje molimo u krunici  glasi: „Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje pozvao”. 

Piše: Mirela Primorac

Središnje mjesto u Isusovu navještaju odnosi se na dolazak Kraljevstva Božjeg: Ispunilo se vrijeme, blizu je Kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest! (Mk 1,15). Sasvim je očito da obraćenje i Kraljevstvo Božje stoje u istom redu. Obraćenje biva preduvjetom baštinjenja Kraljevstva Božjeg. Čitajući evanđelje, vidimo kako je Isus svojim suvremenicima, da bi ga lakše razumjeli, o njegovoj stvarnosti govorio u slikama. Mnogi taj Isusov način tumačenja Kraljevstva Božjega u prispodobama smatraju metodičkim sredstvom kojim se Isus služio da bi neukom puku pojasnio njegovu stvarnost. Kraljevstvo Božje i danas je teško razumljivo. Mnogima Kraljevstvo Božje predstavlja isključivo onostrani svijet, svijet raja. Međutim, Isus pod tim pojmom misli na stvarnost koja nije od ovoga svijeta, ali se može već sada ovdje otkriti i živjeti. I svi su ljudi na to pozvani. Ono je najprije naviješteno sinovima Izraela, ali je određeno da primi ljude svih naroda (KKC 543). Isus je došao pozvati na kraljevsku gozbu grešnike: Nisam došao zvati pravednike nego grešnike (Mt 2,17). Pozivajući ih na obraćenje bez kojeg nema ulaska u Kraljevstvo, Isus im riječima i djelima pokazuje neizmjerno milosrđe svoga Oca i neizmjernu radost na nebu zbog jednog obraćenog grešnika (KKC 545). Te iste riječi i čini Isus predaje svojim apostolima: Ja vam stoga predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih (Lk 22,29-30). Apostoli na čelu s Petrom, kojem je Isus povjerio ključeve svoga Kraljevstva, ostaju dakle trajno pridruženi kraljevstvu Krista koji po njima vodi Crkvu (usp. KKC 551). Crkva je, dakle, Kraljevstvo nebesko na zemlji. Ona je Kristovo Kraljevstvo već prisutno u otajstvu (usp. Lumen Gentium, 5). To Kraljevstvo ljudima se očituje u riječima, djelima i Kristovoj prisutnosti u euharistiji. Bog u njoj stanuje i poziva sve ljude na kraljevsku gozbu do konačne gozbe u nebu, kada dosegne svoju puninu na kraju vremena.

Sekularizam i Kraljevstvo Božje

U povijesti Crkve od Milanskog edikta 313., pa do perioda srednjega vijeka poznato nam je određeno nadmetanje između Crkve i države. Crkva se često smatrala pozvanom odlučivati o državnim stvarima, a s druge strane država je htjela podvrgnuti Crkvu svojim principima i upotrijebiti je za svoje profane ciljeve. Tu pojavu nazivamo cezaropapizmom (usp. A. Mišić). Pojavom Francuske revolucije zaoštrilo se pitanje odnosa između Crkve i države, došlo je zapravo do raskida između te dvije unije. Protiv takve odluke Francuskih vlasti iz 1905. godine da raskine vezu, papa Pio X. izdaje oštar prijekor: Teza da država mora biti odvojena od Crkve je apsolutno pogrešna, najpogubnija zabluda... jer je Stvoritelj čovjeka također i Utemeljitelj ljudskih društava i održava njihovo postojanje kao što održava i naše. Dugujemo mu, dakle, ne samo privatan kult, već javno i društveno bogoštovlje kako bismo ga častili (Pio X., Vehementer nos).

Biskup francuskog Poitiersa Louis kardinal Pie kritizira takav postupak i navodi pogubne posljedice odbacivanja Crkve iz društva. U svom djelu La Royaute sociale de Notre Signeur Jesus Christ (hrv. Društveno kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista) kardinal Pie tvrdi kako narodi i kraljevstva, kulture i civilizacije nestaju upravo zbog toga što javno ne priznaju Isusa svojim kraljem. Navodeći niz takvih primjera zaključuje da svako odbacivanje Krista i njegove zaručnice Crkve vodi upravo k tome.

Nažalost, i danas smo svjedoci činjenice da se Crkvu u potpunosti želi isključiti s društveno-političke scene. Suočeni smo s tim da graditeljica europskog duha i kulture nije više poželjna ni u državnim ustavima, institucijama i himnama. Crkva se smatra nazadnom srednjovjekovnom staricom, a kršćanstvo religijom koja nije u skladu s razumom tako da suvremenoj kulturi ne može ništa od sebe ponuditi. Agresivnost religije sekularizma postaje križarski rat ateista koji ismijava kršćanstvo kao Božju tlapnju, a religiju svrstava u prokletstvo (P. Seewald). Je li Crkva doista neprijateljica sekularnom svijetu, u čemu se doista ogleda njezin zločin i koje su posljedice isključenja Crkve iz svijeta?! Može li država živjeti bez Crkve i Crkva bez države? Ima li Crkva snagu iznijeti se s ovim novim oblikom ateizma? Mnogi katolici ovo vrijeme smatraju pripremnim vremenom za dolazak Antikrista. Međutim, poučno je sjetiti se prvih kršćanskih vremena, pa čak i bližih nama totalitarnih režima kada je zatirano sve što ima veze s Crkvom. U takvim kriznim periodima Crkva, iako nije imala političkog utjecaja, pronalazila je snagu u sebi, rasla je u Duhu i bila je jasan znak Kraljevstva Božjeg u svijetu.

Caru carevo, Bogu Božje

U Matejevu evanđelju Isus jasno kaže kako Kraljevstvo Božje znači mač i borbu protiv ovoga svijeta. Svatko tko se prizna mojim pred ljudima, kaže Isus, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem nebeskim. A tko se god mene odrekne pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred Ocem nebeskim (Mt 10,32-33). Iz ove izjave posve je jasno da Krist želi da ga sve stvorenje prizna svojim Spasiteljem. Samo oni koji ga priznaju Spasiteljem mogu već na ovoj zemlji baštiniti život vječni. Oni koji ga ne priznaju, baštinici su tame i duhovnog kaosa. Zbog toga nas ne treba čuditi što moćnici i glasnici ovoga svijeta uvode i zalažu se za protunaravne i bezbožne zakone.

Iako je Isus jasno u svom djelovanju razdijelio područje svjetovnog i religioznog rečenicom: Podajte caru carevo, a Bogu Božje, ta dva područja se međusobno ne isključuju. Naprotiv, potrebna je suradnja jer kao vjernici pripadamo Crkvi, a kao građani državi (A. Mišić)

U katolicizmu je dakle načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti: duhovnoj i svjetovnoj. Također, na Drugom Vatikanskom saboru redefiniran je odnos između Crkve i države. Prema koncilskom shvaćanju, Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva, za čim teži današnji sekularizam. U Katekizmu Katoličke Crkve stoji da je dužnost čovjeka kao pojedinca i cjelokupnog društva iskazivati Bogu pravo štovanje. Neprestano naviještajući ljudima evanđelje, Crkva se trsi da oni kršćanskim duhom prožmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem, a napose nad ljudskim društvima (KKC 2015). Da Crkva može opstati bez države, bez politike, bez Europske unije, to je već sebi i svijetu i dokazala zadnjih stoljeća (usp. P. Filipović, Svjetlo riječi), međutim upitno je može li država i Europska unija opstati bez Crkve.

Na obraćenje pozvani

U Godini milosrđa, Papa nas na poseban način poziva na obraćenje, promjenu života i odnosa prema Bogu i ljudima. Poziva nas na hitnost obraćenja: Nikada nije prekasno za obraćenje, ali je ono hitno, sada je čas; počnimo danas. Baštinjenje Kraljevstva Božjeg pretpostavlja promjenu života i odricanje od svjetovnog kraljevstva u kojem vlada slava, moć, bogatstvo, nepravda itd.

U Božjem Kraljevstvu vlada potpuno drugačiji vrijednosni sustav. U Isusovom susretu s bogatim mladićem (Mk 10,17-27), vidimo kako je obraćenje odricanje od samoga sebe i svojih želja, ono je proces umiranja sebi da bi se nanovo rodio za Boga i svoga bližnjega. Obraćenje je uvijek zagonetan događaj, ono polazi od poticaja milosti i čovjekove čežnje za istinom. Obraćenje (grč. metanoia) nije nešto izvanjsko, ono obnavlja i preoblikuje ljudski duh Božjim Duhom. Djelovanje milosti pri obraćenju osobito je vidljivo u životu sv. Pavla, sv. Augustina i sv. Franje. Takva djelatna milost u svecima čini nam se nedokučivom, nerazumljivom. Često svece doživljavamo kao od Boga privilegirane osobe koje je on na poseban način odabrao da čine velike stvari. Međutim, Bog kuca na svačija vrata, ne postoji osoba kojoj milost obraćenja nije ponuđena: K svojima dođe, njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga (Iv 1,11-13). Na osobit način nam se daje u svojoj Crkvi po sakramentima. Zbog tog je veza između Crkve i Kraljevstva Božjeg neraskidiva. Sakramenti potiču i posvećuju naše nastojanje oko obraćenja. Iako Bog pronalazi različite načine da se približi čovjeku, kršćani bi ipak trebali ozbiljnije promisliti o spasenju i baštinjenju Kraljevstva Božjeg po Crkvi. Pojedinci i društvo odbacivanjem Crkve i sakramenata oduzimaju milosti njezin izvorni karakter. Naime, Bog želi da se svi ljudi spase. Ipak, kao što reče sv. Augustin: Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!

Izvor:
Svjetlo riječi