Objavljeno:
13. 09. 2019. 12:30

Ono bitno, ono što nas određuje kao ljude, sadržano je u toj crtici.

Piše: Stjepan Lice

Može čovjek svakoga dana prolaziti pokraj nekoga bića ili predmeta i ne primijetiti ga. Može svakoga dana sjediti pred nekim, pred nečim, nesvjestan njegova postojanja, njegove prisutnosti. Može svakodnevno primati istu poruku, izrečenu na isti način, izrečenu na različite načine, pa da mu redovito promakne njezina bit. Može se čovjeku dogoditi da uoči različite pojedinosti, a da pritom onu središnju, onu koja svemu daje istinsko značenje previdi kao da je i nema. Može mu se čak dogoditi i da nekome koga voli, koga silno, cijelim srcem voli, ispunja sve njegove potrebe i želje, a da se ne dosjeti one najjednostavnije, najprisnije. One nadohvat duše. One oko koje se okuplja toliko čežnje. One bez čijeg se ispunjenja srce voljene osobe nikad ne može do kraja opustiti.

Živim pokraj velikog gradskog groblja. Često njime prolazim. Posjećujem grobove dragih mi osoba, pa i onih koje nikad nisam imao prilike susresti. Palim svijeće. Izgovaram molitve, zahvalnost. Promatram dobro mi poznate natpise na grobnicama, imena preminulih, godine njihovih rođenja i preminuća…

Katkad se jednostavno zaputim grobljem lagana koraka od groba do groba. Čitam nepoznata, nerijetko izblijedjela imena. Čitam poruke koje mrtvi upućuju živima. I one koje živi upućuju mrtvima. Iščitavam i one posve nehotične poruke iz načina uređivanja grobova, iz njihove jednostavnosti ili pretrpanosti. Iz njihove zapuštenosti.

No bilo je potrebno da me nakon tolikih godina prolaženja grobljem – i mnogim grobljima – pokraj mojih očiju, moj prijatelj fra Jozo Grbeš upozori na nešto što bi se olako moglo smatrati sitnicom: na ono temeljno. Ukazuje mi na crticu između godine rođenja i godine smrti, crticu uklesanu, crticu urezanu nebrojeno puta po grobnicama i grobovima.
Zanimljivo – govori mi. – U toj je crtici sadržan život.
Bilo da je riječ o najotmjenijoj grobnici ili najskromnijem grobu, bilo da je riječ o nekom ugledniku ili nekom neuočenom jednostavnom čovjeku, ono bitno, ono što nas određuje kao ljude, sadržano je u toj crtici.
Koliko je u toj maloj crtici sadržano ljubavi? – pita fra Jozo. – Koliko susreta…? Koliko…

Jednim potezom kista, jednim udarcem dlijeta, ispisana je čitava čovjekova duša. Život od prvih učenja do posljednjih zaboravljanja. Na svakom njegovu kraju po jedan dah. Nepregledno more trenutaka, utihla rijeka trajanja. Pa tolike riječi i šutnje, ganuća i strepnje, ushiti i klonuća, blagoslovni dodiri, dodiri teški poput malja. U jednom potezu kista, u jednom udarcu dlijeta toliko zemlje. Toliko neba. Toliko zbilje i toliko sna.
Jedna crtica koja obasjava godine rođenja i smrti. Ili ih – ne dao Bog! – gasi. Jedna crtica kojoj je povjereno neizrecivo: vrijeme uliti u vječnost. Pred tom crticom čovjeku se dogodi da pomisli kako je vrijeme dragocjenije od vječnosti. Pred tom crticom kojom je i Bog kao čovjek prošao…
Prije nego ćemo poći s groblja, fra Jozo govori:
Danas – i svaki dan – postavlja se samo jedno jednostavno pitanje: Kako mi trošimo i kako ćemo potrošiti svoju životnu crticu?
I tako se, odlazeći s groblja, vraćamo u svoju crticu. U crticu koju nitko ne može ispisati umjesto nas.

Izvor:
Svjetlo riječi