Objavljeno:
13. 03. 2018. 09:00
Foto: Pixabay

Ukoliko znam da djeca nisu samo moja, premda sam ih ja rodio, da u onome najbitnijem nisu moja, nikad se neće dogoditi da ih smatram svojim vlasništvom, da radim s njima što mi padne na pamet, da ih zanemarujem kao nevažne igračke ili prisiljavam da budu moja kopija a ne svoji originali.

Piše: Mirko Filipović

Djeca su Božji dar – mnogi će reći kako je vrijeme ovakva govora davno prošlo. Danas je drugo vrijeme, u kojem se drugačije razmišlja. Ranije su naši roditelji ili djedovi i bake tako razmišljali pa su na svijet donosili mnoštvo djece, koju je onda bilo teško prehraniti i omogućiti im da imaju ono najosnovnije što svako dijete treba imati za sretno djetinjstvo. Djecu su rađali neplanski, pravdajući to Božjom voljom i Božjim darovima. Danas roditelji planiraju broj djece i rađaju samo ono dijete koje oni žele, te se ne može više govoriti o djeci kao Božjem daru, nego o djeci kao proizvodu roditeljske volje.

Što reći na ovakvo razmišljanje?

Kratko i jasno: ono je pogrešno! Ma koliko se djece rađalo – jedno ili desetero – dijete je uvijek Božji dar. Pa i neželjeno dijete, čak i dijete rođeno iz silovanja Božji je dar i njegov život je nedodirljiv, ne pripada roditeljima, nego Bogu. Ma koliko roditelji planirali ili na drugi način utjecali na rođenje svoga djeteta, oni upravljaju svojim postupcima do trenutka začeća, dalje od toga ne dopire njihova moć niti vlast. Sve se dalje odvija po Božjem zakonu, po kojem Bog ovome svijetu daruje novu neponovljivu osobu.

Oduvijek se događalo da roditelji smatraju kako rađajući djecu sami sebe, na neki način, iznova rađaju, produžuju svoj život u budućnost, odnosno: žive u svojoj djeci – kako se često voli reći. Tu ima neke istine, ali samo djelomično. Nešto od roditelja prenosi se, istina, na djecu: nešto od izgleda, od naravi, značaja, odgoja, pa i nekih temeljnih gena koji se provlače kroz generacije. Ali ono najbitnije, kako su to i genetička istraživanja potvrdila, svaka osoba ima originalno svoje, novo i neponovljivo. Svako novorođeno dijete ima tzv. genetički kôd različit od svih drugih živih bića, koji bi se mogao usporediti s onim našim jedinstvenim matičnim brojem koji nam je odredila državna administracija i upisala ga u naše osobne karte i druge dokumente. Tu temeljnu šifru prepoznatljivosti i originalnosti ne određuju roditelji: ona je izvan ljudske vlasti, nju svako dijete dobiva odredbom nekoga drugoga.

No, i bez poznavanja suvremene genetike, lako je bilo uočljivo da je svako dijete različito čak i onda kad su roditelji jedni te isti. U istoj obitelji jedanput se rodi muško, drugi put žensko, a kad se i rode dvoje muških ili troje ženskih, ni jedno od njih opet nije identično drugome. Čak ni moderna mogućnost izbora spola djeteta ne utječe na mogućnost izbora osobe djeteta. Ni dvije bliznakinje nisu iste osobe, ni jednojajčani bliznaci nisu u potpunosti ni fizičkim izgledom jednaki a pogotovo nisu dvaput ponovljena jedna te ista osoba, nego dvije osobe: i oni su potpuno originalni!

Ovo je vrlo važno imati na umu i o tome češće razmišljati, jer to može itekako pozitivno utjecati na stav roditelja prema djeci. Ukoliko, naime, znam da djeca nisu samo moja, premda sam ih ja rodio, da u onome najbitnijem nisu moja, nikad se neće dogoditi da ih smatram svojim vlasništvom, da radim s njima što mi padne na pamet, da ih zanemarujem kao nevažne igračke ili prisiljavam da budu moja kopija a ne svoji originali. Premda su moja krv, meso od moga mesa, oni su još nečiji – vjernici kažu: Božji! Stoga moj zadatak nije da ih odgojim da budu moji, nego svoji. Ne smijem u njih presađivati sebe, nego iz njih vaditi ono originalno što nose u sebi. I u rađanju i u odgoju smatram sebe ne gospodarom i vlasnikom svoje djece, nego suradnikom Gospodara Života i su-darovateljem s glavnim Darovateljem Života, koji je život i meni darovao.

Roditelji koji djecu smatraju Božjim darom ne žaloste se nego raduju rođenju djeteta, ne razmišljaju samo o tome koliko tržišno košta jedno dijete niti od njega stvaraju malo božanstvo, kome se klanjaju i dodvoravaju nepotrebnim darovima i prekomjernim popuštanjima. Ako je dijete Božji dar, onda će se roditelji, iz zahvalnosti, truditi ne samo da dar dostojno prime nego i da ga dostojno poštuju i njeguju, gledajući na konačno dobro djeteta, a ne na trenutačne dječje hirove.

Veza između roditelja i djece sveta je veza jer iza nje stoji sveti Bog. Niti roditelji biraju svoju djecu niti djeca roditelje. Roditelji su željeli (ili nisu željeli) dijete ili, precizno, muško dijete, a jednom sam se rodio ja, drugi put moj brat. Zašto sam se rodio prvo ja, zašto sam se rodio upravo od svojih roditelja a ne od nekih drugih – to je Božji izbor. Ta sveta veza nepromjenjiva je. Ja ću uvijek ostati sin svojih roditelja a otac svoje djece. Taj je odnos trajan: odsada do vječnosti. Pa i dalje još! Smrt tu ništa ne mijenja. Pokojni roditelji ostaju i dalje roditeljima, i pokojna djeca ostaju djecom. Ako tome dodamo još i pogled s one strane smrti, pa se sjetimo kako, kao kršćani, vjerujemo da ćemo se svi jednom naći u vječnosti u krilu Očevu, onda doista treću obiteljsku zapovijed, odnosno pobudu možemo formulirati upravo onako kako je na početku napisano: Roditelji primaju djecu kao Božji dar, s kojim ih ni smrt neće rastaviti.

Izvor:
Svjetlo riječi / Kalendar sv. Ante