Objavljeno:
28. 03. 2020. 10:45
Piše: Giovanni Marcotullio / Aleteia

Prije nekoliko dana prelistao sam pisana djela sv. Augustina da zadovoljim svoju znatiželju o jednom posebnom pitanju. Htio sam vidjeti je li i na koji je način govorio o regionalnim epidemijama (jer u njegovo vrijeme nije bilo pandemija), jer nikad se nisam pozabavio ovim predmetom. Ostao sam iznenađen, ali ne strašno, da u njegovim djelima na latinskom riječi virus, morbus, contagio i pestis gotovo nikad ne govore o kliničkim fenomenima, nego uvijek o herezama ili razlikama u vjerovanju.

U prvim stoljećima kršćani su se trudili da ostanu nezaraženi „kugom“ poganstva. Augustin je bio rođen 354. godine, nakon što je kršćanstvo postalo legalno u Rimskom Carstvu. Tako su onda progoni kršćana za njega bili predmet izučavanja, ne i izravno iskustvo.

Ipak, došlo je do jedne druge „epidemije“. Tojest više njih. Prije svega, bilo je hereza, mnoštvo smjerova. Postojala je i epidemija sekularizacije koja je prodirala u sve kršćanske zajednice po završetku progona kršćana. Biti kršćanin više nije bilo tako nezgodno. Kršćani su ponekad čak bili u prednosti kad je u pitanju karijera. U svakodnevici više nije bilo toliko važno živjeti svoju vjeru, jer su manje-više svi živjeli slično.

No mnogim svecima toga vremena to nije bilo normalno. Kako bi pobjegli od te „kuge“ i pošasti, neki kršćani opredjeljivali bi se za neki oblik monaškoga života, dakle u osami: sv. Anto Pustinjak, čiji je život opisao Atanazije, zatim Pahomije i brojni drugi. No sekularizacija nije poštedila ni samostane. Zbog popularnosti brojnih redovnika i monaha, često su bili pozivani u redove biskupa ili patrijarha. To znači da su mnogi u samostan stupali u želji za karijerom. U isto vrijeme sveti su monasi tražili nove načine pokore, do te mjere da je Crkva ponekad imala sumnje prema njihovu načinu života. Neki bi postili dugo vremena, drugi bi se skrivali u nedostupnim ćelijama, a neki su sklonište nalazili na vrh stupa.

Upravo je to nagnalo Šimuna Stilita na poseban način života. Rođen je u isto vrijeme kad i sv. Augustin, na drugom kraju tada poznatoga svijeta. Imao je 35 godina i živio kao monah, a bilo je predviđeno da nagodinu bude zaređen za svećenika. I Šimunova majka bila je pobožna, proglašena je sveticom Katoličke Crkve. Bio je tako iskren u izražavanju pokore da su se drugi monasi stidjeli. A nisu živjeli grešno – čak su jeli samo jednom u tri dana. No kako je ipak na neki način ometao svoju subraću u svetu životu, bio je otpušten iz samostana.

Šimun je čak uvećao svoja djela pokore, tako da je za početak propostio cijelu korizmu. Pronađen je u nesvijesti na Uskrsno jutro, samo korak do smrti. Oživjeli su ga i dali mu svetu pričest. Potom je otišao na planinu poznatu pod imenom Sheik Bakarat. Ondje je zbog svoje reputacije sveca privlačio mnoštvo ljudi. Ali on je samo tražio mjesto gdje će biti u miru – i siguran od zaraze svjetovnosti. Konačno se dosjetio da se uspne na vrh jednoga stupa, visoka oko 4 metra. I današnje ikone prikazuju ga kako sjedi na vrh stupa, kao da je njegovo zaglavlje. Njegovi suvremenici kazivali su da je na vrhu stupa ipak bilo nekoga prostora, kao svojevrsni balkon.

Šimun bi samo povremeno silazio sa stupa. Često da bi se uspeo na neki viši stup. No odozgo je bio spreman svakoga popodneva susresti se s ljudima koji su mu dolazili kako bih ih savjetovao. Oko Šimunova stupa skupljala se nekolicina pobožnika koji su svoj dan posvetili pomaganju ovome Stilitu (od grčkoga izraza za stup). Nakon 37 godina provedenih živeći na stupu, Šimun je umro 459. godine. Kao neki antički influencer osmislio je životni stil bijega od svjetovnoga. Među stilitima koji su slijedili Šimunov primjer bio je i njegov imenjak Šimun Stilit mlađi.

Konačno, sveti Šimun Stilit bio je svetac koji bi znao dati odgovor svima koji se u ovim danima prinudne karantene muče s dosadom. I sveti Jakov apostol rekao je kako je važno čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta (Jak 1,27). To je zapravo dosta dobar savjet za osobnu higijenu – kako tjelesnu tako i duhovnu – i to ne samo u vrijeme medicinskih epidemija.

Izvor:
Svjetlo riječi