Objavljeno:
12. 02. 2020. 08:15

Dr. Boris Adašević rođen je 1980. godine u Sarajevu, a do ratnih zbivanja 1993. živio je u Varešu. Nakon osnovne i srednje škole uspješno završava Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, a potom i specijalizaciju iz pedijatrije na Klinikama u Sarajevu i Mostaru. Sudionik je mnogih stručnih skupova, seminara i kongresa u zemlji i inozemstvu. Angažiran kao kolumnist za različite web portale i tiskovine, u svojim kolumnama kroz humanistička, moralna i vjerska načela obrađuje različite teme. Živi u Zagrebu, radi u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana na poziciji Voditelja odjela za pedijatriju.

Piše: fra Janko Ćuro

Eutanazija je bila poznata ne samo u starogrčkoj i starorimskoj kulturi nego čak i u nekim primitivnim plemenima. U mnogim je državama danas legalizirana dok se u drugima o tome još govori. Što je, zapravo, eutanazija i koje vrste postoje?

Eutanazija je poznata još od davnina, ali sama riječ eutanazija nastala je u 17. stoljeću, podrijetlo ima u grčkom jeziku, gdje riječ „eu” označava „blag, dobar”, a riječ „thanatos” označava „smrt” što bi u prijevodu značilo „blaga smrt”. Prvi koji je upotrijebio riječ eutanazija u medicinskom kontekstu bio je Francis Bacon u 17. st. kako bi opisao laku, sretnu smrt, a gdje bi zadaća liječnika bila ublažiti tjelesne patnje bolesnika i pružiti mu mirnu i spokojnu smrt. Mnoštvo je povijesnih primjera eutanazije. Tako je npr. još rimski filozof Seneka zastupao gledište da slabu i nakaznu djecu treba utopiti, u grčkoj državi Sparti djeca – invalidi bacala su se s vrha litica u ponor ili su ih ostavljali na stijenama Tajgeta da umru, stari Germani su takvu djecu odvodili u šume i prepuštali zvijerima. Nomadi su pak stare osobe ubijali ili napuštali jer nisu mogli privređivati niti držati tempo kretanja. Američki Indijanci su svoje stare i iznemogle roditelje ostavljali da umru od gladi ili su ih odvodili u šumu gdje su ih zvijeri rastrgale. U kineskom društvu čak se sve do današnjih dana očuvao u nekim zabitim mjestima postupak eutanazije slaboumnoga djeteta. Zanimljivo je da još Platon u svom djelu Država piše da „ne treba njegovati ljude koji nisu sposobni za život, jer oni ne koriste ni sebi samima ni državi”. Jedan od značajnijih primjera eutanazije je onaj u nacističkoj Njemačkoj gdje je Hitler u listopadu 1939. godine izdao obvezni naputak o eutanaziji odraslih kojim se liječnicima dozvoljavalo da ubijaju kronične mentalne bolesnike i tjelesne invalide na osnovi čega je ubijeno oko 275 tisuća ljudi. Eutanaziju možemo podijeliti na:

– aktivnu: postupak kojim se osoba izravno usmrćuje i ta vrsta eutanazije je gotovo bez izuzetka kažnjiva i zabranjena u svim zemljama, a najčešće se izvodi upotrebom smrtonosne injekcije
– pasivnu: ako se eutanazija izvrši izostavljanjem liječenja (tj. neliječenjem, isključivanjem aparata, prestankom terapije) pa se pacijent pusti umrijeti
– dobrovoljnu: eutanazija koja se vrši na zahtjev pacijenta koji je sposoban donijeti kompetentnu odluku
– nedobrovoljnu: u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu odluku (novorođenče, osobe u komi...), već umjesto njih to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik)
– posrednu: davanje jakih sedativa za ublažavanje boli umirućim bolesnicima na ionako oslabljen organizam, te se tako posredno ubrzava trenutak smrti
– oporučnu: oblik  eutanazije  kojim  osoba  unaprijed  izriče  smjernice  kako postupati  s  njezinim  organizmom (životom) dođe li u stanje da se sama više o tome ne može očitovati.

Medicinska etika

Često se u nekim liječničkim krugovima može čuti kako eutanazija nije namjerno ubojstvo i kako je to laička interpretacija. Što Vi mislite o tome?

Takova interpretacija eutanazije jednostavno nije točna. Prema definiciji ubojstvo je ljudsko djelo koje za izravnu posljedicu ima smrt drugoga čovjeka. U pravnom smislu ubojstvo je kažnjivo djelo protiv života i tijela s umišljajem, koje obuhvaća posljedicu smrti. Dakle iz same osnovne definicije ubojstva kao čina, jasno je da eutanazija ima sve elemente ubojstva s umišljajem jer nitko nema pravo oduzeti drugom čovjeku život, a osobito ne mi liječnici. Liječnici se kroz svoj rad bore protiv smrti, a ne za smrt. Liječnički zahvat koji bi imao za svrhu namjeran prekid života po svim važećim etičkim liječničkim kodeksima neetičan je. Volja ga bolesnika u ovom slučaju niti zakonski niti moralno ne opravdava. Primjerice, Kodeks Hrvatskoga liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore u svom 4. članku naglašava „da je namjerno skraćivanje života u suprotnosti s medicinskom etikom. Želju dobro informiranog bolesnika koji boluje od neizlječive bolesti, jasno izraženu, pri punoj svijesti u pogledu umjetnog produžavanja njegova života, treba poštovati. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik će postupiti po svom najboljem znanju i savjesti, a u skladu s načelima izrečenim u ovom članku.”

Zanimljivo je da je eutanazija prihvaćena u izrazito bogatim državama jer se život mjeri kvalitetom i ako je ona narušena onda on nema smisla. Ali život ima i svoje bolesno lice. Na temelju čega, sa stopostotnom sigurnošću, možemo tvrditi da je nečiji život kvalitetan, a nečiji nije pa ga terminirati?

Kvalitetu svakoga pojedinačnog života je nemoguće utvrditi s velikom točnošću jer poimanja kvalitete života su toliko različita kod različitih osoba da je utvrditi kvalitetu nečijega života jako teško, a vjerojatno i nemoguće. Materijalizam u bogatim zemljama je doveo do toga da se sve više gube one prave humane i moralne vrijednosti, sve je podređeno lagodnom životu bez bilo kakve žrtve. Tako se i stari i nemoćni doživljavaju kao smetnja takvom načinu života, o njima se ne brine u završnom dijelu njihova života, oni bivaju ostavljeni ili prepušteni sami sebi ili institucijama. Zbog svega toga takve osobe se osjećaju loše, povrijeđeno, iskorišteno, ostavljeno, još ukoliko pate od tjelesnih boli to je sve  plodno tlo za traženje eutanazije.  

Materijalizam u bogatim zemljama je doveo do toga da se sve više gube one prave humane i moralne vrijednosti, sve je podređeno lagodnom životu bez bilo kakve žrtve. Tako se i stari i nemoćni doživljavaju kao smetnja takvom načinu života

Pravo na pobačaj, istospolni brakovi, eutanazija… Možemo li to nazvati „civilizacijom smrti” kako ju je nazvao sv. Ivan Pavao II.?

To su zasigurno jedni od najvećih problema današnjice i Ivan Pavao II. je zbilja upotrijebio naziv koji zorno dočarava ono što se danas zbiva na svjetskoj sceni. Pobačaj je nešto što treba izdvojiti jer je posebno brutalan čin koji na izravan način uništava život još u svome začetku. Eutanazija je također postupak kojim se na ovaj ili onaj način ubija čovjek. S druge strane, iz istospolnih zajednica ne može se stvoriti novi život pa takove zajednice blokiraju nastanak novoga života. Sve pobrojano dakle ili izravno uništava ljudski život ili priječi nastanak novoga života tako da se s pravom može reći da je sve više na sceni „civilizacija smrti”.

Sve ono što je samo po sebi dobro, čovjek može zlouporabiti, a pogotovo kad je u pitanju ovako osjetljiva stvar kao što je eutanazija. Recimo, posebno poznat u primjeni eutanazije bio je Adolf Hitler. Prema tome, ako se nešto i ozakoni, to ne znači da je moralno i vjerski ispravno?

Zakoni bi u svojoj biti trebali poslužiti da se uspostavi neki pravedni i moralni red u društvu, ali oni često niti su pravedni niti su moralni. Tu imamo više primjera, a najeklatantniji primjer je zakon o pobačaju gdje je dijete koje se razvija u utrobi majke apsolutno u neravnopravnom položaju, nezaštićeno i prepušteno na milost i nemilost odlukama drugih osoba. Dakle postojanje nekoga zakona ili ozakonjenje neke stvari sigurno ne mora biti niti moralno niti vjerski ispravno, a na svima nama je boriti se protiv donošenja takovih nepravednih i nemoralnih zakona.

Legaliziranje eutanazije danas je sve raširenije. Što je razlog tomu? Trebaju li ti ljudi smrt ili ljubav svoga bližnjega? Zašto su bol i patnja besmisleni suvremenom čovjeku?

Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo od rođenja do smrti. Pobornici eutanazije navode kao razloge za eutanaziju samilost prema osobi koja se pati i tezu da život takve osobe nema više smisla niti kvalitete. To se može reći za osobe koje umiru napuštene, same i bez svojih bližnjih. Tjelesna bol kao isključivi razlog zahtjevu za eutanaziju susreće se u samo 6 % slučajeva! Tjeskoba umirućega redovito ne izlazi toliko iz tjelesne boli koliko iz osamljenosti i napuštenosti. Međutim ako se teško bolesnom i umirućem čovjeku pristupi na jedan human način, ako mu se pruži adekvatna njega, pažnja i ljubav, a medicinskim metodama ublaže boli onda taj čovjek zasigurno nikada neće zahtijevati eutanaziju, a upravo to se radi putem palijativne medicine i mreže hospicija. Suvremeni čovjek je sve više egoističan i sebičan, izbjegava bilo kakvu žrtvu, želi svoj maksimalni komoditet i sve drugo podređuje tomu, zbog te činjenice danas također imamo jako slab natalitet jer često se i djeca u današnje vrijeme doživljavaju kao teret i kao nešto što narušava komoditet i lagodan život.

Smisao patnje

Pod pojmom „humano” podrazumijeva se izražavanje ljudskih osobina i kvaliteta, emocionalno-društvenu uključenost čovjeka u sredinu u kojoj se nalazi, a eutanazija ne može biti ni humano ni milosrdno rješenje jer se čovjek-patnik, lišava svoga postojanja, umjesto da se eliminira njegova patnja. Nije li eutanazija jedan oblik dehumanizacije čovjeka?

Upravo se u tome i nalazi sama srž problema eutanazije, a to je da se umjesto lišavanja patnje, psihičke i tjelesne boli, čovjek eutanazijom lišava svoga života. Međutim eutanazija nije samo dehumanizacija čovjeka patnika nego je također dehumanizacija i liječnika koji ju obavlja i to treba jasno naglasiti. Eutanazijski postupak niti na koji način i nikada ne možemo opravdati, on se svojom biti protivi osnovnom liječničkom pozivu, olakotna okolnost za nas liječnike je mogućnost korištenja priziva savjesti tako da se na taj način uvijek možemo oduprijeti tom nehumanom činu.

Ako se teško bolesnom i umirućem čovjeku pristupi na jedan human način, ako mu se pruži adekvatna njega, pažnja i ljubav, a medicinskim metodama ublaže boli onda taj čovjek zasigurno nikada neće zahtijevati eutanaziju

Što Vi mislite – treba li legalizirati eutanaziju?

Svaki liječnik prilikom stupanja u svoje zvanje polaže zakletvu poznatu kao Hipokratova zakletva. Jedno od izvornih Hipokratovih načela glasi: „Nikome neću, makar me za to i zamolio, dati smrtonosni otrov, niti ću za nj dati savjet!ˮ Tijekom povijesti ova se zakletva često mijenjala, ali je na kongresu Međunarodnoga saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine ustanovljena konačna zakletva koja se danas koristi, to je tzv. Ženevska formulacija Hipokratove zakletve. U njoj se, između ostaloga,  navodi: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samoga začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.” Kao što možemo vidjeti iz same zakletve pomaganje u oduzimanju života suprotno je liječničkoj etici, te se često spominje kao argument protivljenja eutanaziji. Eutanaziju definitivno ne treba ozakoniti, nego treba raditi na razvijanju mreže hospicija gdje bi se kroz metode palijativne medicine i humane skrbi takvim osobama maksimalno ublažile boli i patnje i omogućio dostojanstven završetak ovozemaljskoga života. Osim toga ogromne su opasnosti koje bi legaliziranje eutanazije moglo proizvesti kroz različite zlouporabe. Zakonsko dopuštenje eutanazije povećalo bi opasnost da će sve one osobe koje ne mogu ništa pridonijeti u društvu, a to su prvenstveno bolesni i stari, htjeti pristati na eutanaziju jer se osjećaju kao teret. Kada bi se legalizirala eutanazija, javila bi se opasnost da ona ne bude niti slobodna niti regulirana, već nametnuta, kao kod mnogobrojnih primjera koje smo već ranije naveli kao npr. kod uništenja života invalidne djece, senilnih staraca itd. Treba navesti još jedan argument protiv eutanazije, bolesti koje su trenutno neizlječive već sutra mogu postati izlječive jer tisuće znanstvenika diljem svijeta svakodnevno rade na pronalasku lijekova za trenutno neizlječive bolesti.

U novije vrijeme sve se više spominje nova grana medicine ­– palijativna medicina. Što ona označava i na čemu je njezino težište?

Palijativna skrb afirmira život, a smrt smatra normalnim procesom, nastoji očuvati najbolju moguću kvalitetu života sve do smrti. Definicija pojma „palijativna medicina” prihvaćena je u Velikoj Britaniji 1987. u vrijeme kad je priznata kao posebna medicinska specijalizacija. Suvremena medicina dijeli se na preventivnu, kurativnu i palijativnu medicinu. Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelji suočenih s problemima povezanima sa smrtonosnom bolešću, prevencijom i olakšanjem patnje ranim prepoznavanjem te suzbijanjem boli i drugih problema, tjelesnih, psihosocijalnih i duhovnih. Palijativna skrb izrasla je iz hospicijske skrbi. Ustanove koje su se nazivale hospicij postojale su još u srednjem vijeku kao mjesta na kojima se pomoć pružala hodočasnicima, slučajnim namjernicima, klonulima i siromašnima. Svjedoci smo da se  i u novije vrijeme osnivaju posebne ustanove – hospiciji – u kojima bolesnici nisu predani socijalnoj smrti — napuštenosti i zaboravljenosti, niti su prikopčani na sve tehnički raspoložive aparate, već im se uz najbolju tjelesnu njegu osigurava ljudska i obiteljska toplina, ne zanemarujući vjersku utjehu i okrepu, onima koji to žele. Palijativna medicina danas zauzima vrlo važno mjesto unutar moderne medicinske struke i predstavlja izvrsnu alternativu samoj eutanaziji.

Kako ocjenjujete stanje u zdravstvu na našim prostorima?

Zdravstveni sustav nije identičan u svim zemljama na ovom prostoru niti je stanje u zdravstvu isto. Na osnovu svoga desetogodišnjeg iskustva u zdravstvenom sustavu u BiH mogu, nažalost, reći da je općenito loše stanje u bosanskohercegovačkom društvu preslikano i na zdravstveni sustav. Radi se o jednom vrlo lošem sustavu u kojemu vladaju mito i korupcija na svim razinama, samovolja i bahatost voditelja zdravstvenih ustanova, slaba opremljenost zdravstvenih ustanova, ogromne liste čekanja, to je sustav u kojemu pacijenti nemaju skoro nikakva prava, a poseban apsurd je da su liječnici koji odgovorno rade svoj posao obično nepoželjni te su primorani ići van granica BiH i oplemenjivati neke druge sredine. S druge strane svjedokom sam jedne potpuno drukčije slike u zdravstvenom sustavu u RH u kojemu sam zadnjih godinu i pol dana i koji također ima svoje određene probleme, ali moram napomenuti da se još nisam susreo s mitom ili korupcijom, opremljenost odjela i sama oprema je većinom adekvatna sadašnjem trenutku, puno toga se nabavlja sredstvima EU fondova, vlada jedna potpuno drukčija klima i radno ozračje, voditelji zdravstvenih ustanova su susretljivi i otvoreni za progresivne ideje što nije slučaj u BiH, drugo mišljenje se tolerira i uvažava, kada se sve zbroji radi se o jednom dobrom zdravstvenom sustavu, većina pacijenata kao i većina uposlenih su zadovoljni. Tu bih još kao značajnu stvar, a vezanu za temu eutanazije istaknuo jako dobru mrežu palijativne medicine u RH gdje svaka ustanova i svaki odjel mora imati određeni broj kreveta za osobe koje su u terminalnom stadiju bolesti i života i gdje im se pruža sva potrebita njega i skrb kako bi kraj svoga života proveli što dostojanstvenije i sa što manje tjelesne i psihičke boli.

 

Izvor:
Svjetlo riječi