Objavljeno:
28. 05. 2019. 08:45

Jure Strujić rođen je 9. ožujka 1959. godine u Splitu. Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju završio je u Splitu. Na tamošnjem KBF-u diplomirao je 1984. godine i zaređen je za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Od 1992. godine voditelj je knjižnice na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, a vršio je i službu voditelja informatičkih poslova te službu CARNet i Microsoft koordinatora kao i webmastera. Godine 2012. obranio je licencijat na temu „Evangelizacijsko poslanje Crkve pred izazovima novih oblika masovne komunikacije”, a 2015. godine obranio je doktorski rad na temu „Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije”. Od prosinca 2016. godine promaknut je u zvanje znanstvenoga suradnika

Piše: Anita Tolo

Crkva je poslana širiti evanđelje i putem suvremenih oblika komunikacije. Kad je i kako počelo ostvarivanje ovakve evangelizacije?

Čovjek je biće komunikacije te se ostvaruje i raste u suodnosu i razgovoru. Kroz komunikaciju se događa posredovanje duhovnoga, intelektualnog i emocionalnog sadržaja drugim osobama. Riječ je zapravo prvo sredstvo i oblik komunikacije. I sam Bog je po utjelovljenoj Riječi, Bogočovjeku Isusu Kristu nama progovorio. Tako se i navještaj evanđelja uvijek događa u susretu i riječi. Riječ izgovorena, pisana ili prenesena putem sredstava komunikacije od početka je u temeljima navještaja. Razvoj tehnike usmenoj i nenadoknadivoj riječi dodaje i nove oblike posredovanja putem tiska, radija, filma, televizije te u zadnjim desetljećima posebno razvojem interneta i društvenih mreža. Kroz svoj povijesni hod Crkva je novijim medijima pristupala s određenom suzdržanošću i oprezom. Da bismo taj oprez bolje razumjeli, potrebno je dublje zaroniti u duh vremenâ u kojima se to događalo. Veliki preokret u odnosu Crkve prema medijima dogodio se na Drugom vatikanskom saboru dekretom o sredstvima društvene komunikacije Inter Mirifica te dokumentima Gaudium et spes, Lumen Gentium, Ad gentes te Christus Dominus. O medijima se započinje govoriti kao o „divnim Božjim darovima”. Postsaborsko vrijeme oživotvorenja saborskih odluka posebno je obilježeno otvaranjem Crkve prema medijima. Ovo otvaranje Crkve prema novim sredstvima komunikacije potaknuto je i činjenicom nagloga tehnološkog razvoja koji je i od Crkve zahtijevao nužnu prilagodbu i korake put „posadašnjenja” koje je Koncil započeo.

Je li Crkva dovoljno prilagodila svoje djelovanje novim tehnologijama i suvremenim načinima komunikacije?

Nažalost, Crkva nije u dovoljnoj mjeri odgovorila novim mogućnostima i izazovima koje pred nju postavljaju nove komunikacijske tehnologije. Na počecima interneta, a tako i u kasnijem razvoju postojali su pojedinci koji su s velikim oduševljenjem i entuzijazmom prihvatili nove mogućnosti. Oni su utrli staze novim oblicima evangelizacije putem crkvenih mrežnih portala, župnih stranica ili osobnih blogova. Međutim, taj iskorak bio je nepotpun jer se nove digitalne platforme uglavnom koristilo kao „oglasne ploče” za crkvene sadržaje. Zaboravlja se dinamičnost i zahtjevnost suvremenih načina komuniciranja koja uključuje odgovornost, dijaloški proces s dvosmjernom komunikacijom i transparentnost. To je ozbiljan i odgovoran put na kojem argumenti i životno svjedočenje kršćanskoga digitalnog profila imaju posebno mjesto. Crkva je kroz klasične oblike navještaja navikla uputiti poruku onima koji su je kao pasivni recipijenti mogli prihvatiti ili odbiti. Takav jednosmjerni proces, vrlo često je isključivao dijalošku komponentu, sučeljavanje te snagu argumenata. Stječe se dojam da Crkva još uvijek nema dovoljno snage i hrabrosti zakoračiti u medijski prostor na dinamičniji i odgovorniji način. Čini se da Crkva nije dovoljno pripremljena za nove medijske izazove, nemamo niti osposobljenih medijskih djelatnika te vlastitih medijskih resursa, a istupi crkvenih predstavnika često pokazuju nesnalaženje u zahtjevnom medijskom prostoru, nespretne izjave i nespremnost za transparentnost koja je uvjet autentičnoga svjedočenja evanđelja. Radije se ostaje u okvirima klasičnoga medijskog obrasca bez snage da se „izveze na pučinu” digitalne mreže, na što nas je više puta pozivao i poticao sveti papa Ivan Pavao II. Internet bi trebao postati mjesto osluškivanja, susreta i dijaloga, otvorenosti i svjedočenja kršćanskoga poslanja. Bili bismo uspješniji i autentičniji kada bismo u forumskom ozračju digitalnoga prostora ostvarili više argumentiranoga dijaloga te svjedočku jasnoću kršćanskoga digitalnog profila vrednujući i angažman kršćanskih laika. Vjerujem da će generacije novih pastoralnih djelatnika u tome značajnije uspjeti.

Sve veći broj ljudi se služi internetom i većinu informacija preuzima s interneta, pogotovo s društvenih mreža.

Internet je postao izvorištem informacija. Brza dostupnost različitih podataka pridonijela je činjenici da danas mnogi ljudi sve informacije koje su im potrebne traže na mreži. Teško je razlučiti prave od krivih informacija te razlikovati istinu od laži. Sve ovo dovodi do svojevrsne krize znanja, zaboravlja se čitati, analizirati, istraživati i prosuđivati. Događa se svojevrsna duhovna i intelektualna atrofija. Kao posljedicu ovakvoga stanja uočavamo očitu krizu čitanja i stvarnoga intelektualno-istraživalačkog rada, siromaštvo rječnika i općega znanja te krizu znanosti, posebno one humanističkoga smjera.

Podaci i informacije s internetskih stranica uzimaju se „zdravo za gotovo”, bez kriterija prosudbe, promišljanja ili provjere. Prostor mreže omogućuje bilo kome da bilo što ponudi kao „informaciju”, „činjenicu” ili „provjereni podatak”. Tako se stvaraju nove „istine”, prekraja se povijest, utječe se na stavove i prosudbe. K tome, mnogobrojni podaci i navodne „činjenice” zlonamjerno se plasiraju u javnost, a o važnim temama progovara se na pojednostavljen način, banalizirajući ih. Istovremeno samozvani stručnjaci objašnjavaju teme u koje zapravo nisu uopće upućeni. Ovo je posebno opasno kada se progovara o moralnim, etičkim, vjerskim, medicinskim i ostalim važnim područjima na način da se pronalaze amaterska ili neuka rješenja za vrlo važna pitanja i probleme. U takvoj šumi podataka, informacija, odgovora i uputa vrlo se teško snaći. Važan je, stoga, ustrajan i odgovoran odgoj za medije, posebno djece i adolescenata za zrelo i odgovorno prihvaćanje internetskih informacija te njihovo korištenje i prosudbu. U tom procesu valja posebnu pozornost posvetiti autentičnosti i vrijednosti internetskih izvora te odgovornoj i zreloj analizi ponuđenih sadržaja.

Na društvenim mrežama danas se ponekad jave nadahnuti citati koji se pripisuju svecima, a zapravo to nisu. Koliko takvi neistiniti citati mogu koristiti ili štetiti autentičnoj evangelizaciji?

Teško se snaći u beskrajnim prostorima ponude raznolikih sadržaja, pa tako i onih duhovnoga karaktera. Kao i informacije, tako i citati, pojedinosti iz života svetaca te pojašnjenja različitih „stručnjaka za duhovno” uvijek trebaju proći kroz osobne filtere procjene, razboritosti, iskustva te ozbiljnosti samoga web izvorišta. Neka dobra misao i poticajni citat može poslužiti osobnoj duhovnoj izgradnji ili ohrabrenju, ali jasno je da ga se teško može koristiti kao relevantnoga ako nismo potpuno sigurni u njegovu autentičnost. Autentična evangelizacija uvijek će pronaći provjerene izvore, s oprezom pristupiti šarolikom sadržaju te izbjegavati senzacionalizam i kratkotrajnu atraktivnost kao podlogu evanđeoskom navještaju.

U kojoj smo mjeri danas ovisni o internetu i modernim tehnologijama? Koje se opasnosti i problemi kriju u novim oblicima društvene komunikacije?

Brojne su opasnosti vezane uz nove oblike društvene komunikacije. Ovoj temi moglo bi se posvetiti više prostora i češće se o njoj progovarati. Spominjem sve prisutnije oblike ovisnosti o internetu, društvenim mrežama i online igrama. Ovisnost može imati različite oblike, npr. ovisnost o online videoigrama, pornografiji, virtualnim vezama, online kupovanju, potragom za informacijama. Simptomi su tipični i lako prepoznatljivi. Očituje se potpuna zaokupljenost virtualnim iskustvom, sve više vremena se provodi na internetu uz osjećaj uzbuđenja. Ovisnik ne može prekinuti virtualno iskustvo ili ga kontrolirati, ako je prekinuto dolazi od osjećaja uznemirenosti. Ovisnik nije u stanju planirati vrijeme koje će provesti na mreži te dolazi do poremećaja na osobnom planu, vezama, studiju, poslu, druženjima. Zacijelo je jedan od uzroka ovakvom stanju i činjenica da mnogi roditelji već od malena svoju djecu prepuštaju „elektroničkim dadiljama”, sretni što je dijete zabavljeno oduševljenim promatranjem ekrana, a zaboravljajući koliko je važan razgovor i vrijeme posvećeno djetetu. Djeca tako odrastaju kao „digitalni domoroci”, a mnogobrojni ekrani koji ih okružuju jedini su njihov svijet. Mnoštvo, posebice djece i mladih, nije u stanju kontrolirati vrijeme boravka na mreži te pate od simptoma ovisnosti o internetu. U Zagrebu postoji nekoliko specijaliziranih klinika koje pokušavaju pomoći ovakvim ovisnicima, KBC Sestre milosrdnice i Psihijatrijska bolnica Sv. Ivan putem ambulante za ovisnost o računalima, igricama i virtuali te dnevnom bolnicom za internetske ovisnike.

Uz to, u prostoru digitalnih mreža razvijaju se novi oblici nasilja koje se s ulica preseljava u virtualni prostor. Nastaju tako digitalni oblici nasilja (cyberbullying), krađa identiteta, praćenje, nadgledanje, vrebanje, javno optuživanje ili klevetanje radi osobnoga interesa, bolesne mržnje ili osvete (cyberstalking). Važno je istaknuti uzročno-posljedičnu vezu internetske anonimnosti te neprestanih scena nasilja koje se putem medija nude djeci. Promatrajući scene nasilja, mladi nasilje prihvaćaju kao stil života, način dokazivanja i rješavanja svojih poteškoća, ono postaje njihov izričaj i bunt te način da stupe u svijet odraslih. Uz nasilje važno je uočiti i opasnost internetskih predatora koji koriste naivnost i neiskustvo djece i mladih te se putem mreže nerijetko ostvaruju novi oblici nasilja, ucjenjivanja, pedofilije i sličnih zloporaba.

Servisi društvene mreže stvaraju kod svojih korisnika imperativ stalne prisutnosti unutar digitalnoga prostora. Biti online postao je stil življenja i nametnuti trend. Medijski moto „emitiraj sebe” (broadcast yourself) stvara novi trend koji se može definirati geslom: postojiš ako si online. Osim što mnogi na mrežu kontinuirano postavljaju sve, pa i najbanalnije detalje svoga života, oni istovremeno potiču i novu kulturu indiskrecije ugrožavajući privatnost i drugih osoba iz svoje blizine. Uočavajući i valorizirajući sve mogućnosti i prednosti novih medija, Crkva bi trebala češće progovarati o ovoj važnoj temi, posebice u prigodi Međunarodnoga dana društvenih komunikacija.

Sve više ljudi svoju stvarnu obitelj i prijatelje zanemaruju i zamjenjuju virtualnim „prijateljstvima”. Je li to pogubno za autentičnu komunikaciju među ljudima? Koliko je stvarno zajedništvo i društvenost u digitalnom prostoru?

Doista se često susrećemo s ovim problemom. Nerijetko i sami osjetimo kako više vremena posvećujemo osobama s kojima nas povezuju društvene mreže nego ljudima iz svoje obitelji i prijateljima iz stvarnoga života. Vrijedno je spomenuti riječi pape Franje koji u svojoj Poruci za dan medija 2014. godine ističe kako je Internet „nešto zaista dobro”, ali upozorava na opasnost da nas „izolira od najdražih osoba”. Razlozi tome su mnogostruki. Nastupila je očita kriza odnosa i identiteta koja rezultira bijegom u bezbrižniji svijet u kojem odnosi nisu zahtjevni i lako se prekidaju. Događa se svojevrsni eskapizam, bijeg u virtualno. Mnogi bježe ponajprije od vlastitoga tijela koje je važni element komunikacijskoga procesa, kriju se iza lažnih avatara maskirajući svoj identitet, k tome bježe od stvarnih ljudi te tako pokazuju manjak odgovornosti za one kojima smo potrebni i važni. Ne želi se ulagati u stvarne odnose, oni postaju prekomplicirani i zahtjevni. Istinska prijateljstva se ne mogu dobiti „na zahtjev” i odbiti jednim „klikom” kao virtualna, a ova se činjenica olako zaboravlja. Sami pojam prijateljstva je redefiniran i oslabljen, mlađe generacije ga sve teže razumiju i prihvaćanju u njegovu klasičnom i stvarnom smislu. Digitalna stvarnost nameće brojanje kao mjerilo uspjeha i odnosa. Broje se lajkovi, prijatelji na Facebooku ili sljeditelji. Ono što nije u kategoriji brojanja, kao da ne postoji. Stvara se novi privid zajedništva kojem nedostaju bitni elementi riječi, pogleda, iskrenosti, odgovornosti i uvažavanja. Stoga se takva prijateljstva lako napuštaju ili zamjenjuju drugima. Osiromašen je stvarni društveni život, a kada se on i ostvaruje ozbiljno je oštećen površnom komunikacijom i autističnom promatranjem ekrana.
O ovome treba češće govoriti te strpljivo utirati staze dobrih odnosa s osobama iz stvarnoga života tako svjedočeći istinsko zajedništvo i u vremenu kada je ono ozbiljno kontaminirano virtualnim odnosima unutar društvenih mreža.

Važan faktor evangelizacije jest odgoj i rast u vjeri. Smatrate li korisnim za duhovni rast online duhovne vježbe, tečajeve i susrete? Je li ekran uopće upotrebljiv kao molitvenik? Kako pastoralni djelatnici mogu kvalitetno iskoristiti internet u svrhu evangelizacije?

Nastankom novih komunikacijskih sredstava otvorile su se i nove mogućnosti evangelizacije i katehetske aktivnosti. Svakako ih treba iskoristiti, ali ne precijeniti. Papa Ivan Pavao II. koji je posebnim angažmanom i karizmom otvorio vrata novim medijima više puta je isticao kako se ne smije zapustiti nenadokadivi osobni evangelizacijski susret riječi i svjedočenja, života i povezanosti pred atraktivnom privlačnošću novih medija. Ali, istovremeno je želio ohrabriti na aktivnije korištenje novih sredstava komunikacije sa svojim poznatim pozivom: Ne bojte se. On u svojoj Poruci za dan medija 2001. godine naglašava kako je Internet „prozor u svijet” putem kojega se nude „veličanstvene mogućnosti za evangelizaciju” te poziva cijelu Crkvu da „izveze na pučinu” internet mreže. Brojne su mogućnosti koje se razvojem komunikacijskih tehnologija nude kao novi evangelizacijski putovi. Otvaraju se mogućnosti stvaranja internetskih portala, crkvenih stranica, mrežnih dnevnika kao oblika osobnoga kršćanskog svjedočenja, internetskih seminara, online duhovnih vježbi, virtualnih hodočašća te kreiranja mreže kršćanskih portala uz forume koji bi pridonijeli susretu i razgovoru, međusobnoj povezanosti te bogatstvu u različitosti.

Koristeći nova komunikacijska sredstva u navještaju, lako se može dogoditi da, oduševljeni komunikacijskim mogućnostima zaboravimo važnost osobnoga susreta i žive riječi u prenošenju evanđelja. Vrijedno je pred očima imati misao pape Franje kako se kršćanski navještaj unutar digitalnih mreža ne ostvaruje „zasipanjem vjerskim porukama”, nego prije svega živim svjedočanstvom. On u svojoj Poruci za Dan medija 2014. godine uočava besplodnost „vještine uljepšavanja ili specijalnih efekata” te važnost autentičnosti evanđeoske poruke koju medijska logika može značajno oslabiti.

Vrijedno je spomenuti i mnoštvo aplikacija za mobilne uređaje koje uvelike mogu pomoći u duhovnom rastu, svakodnevnoj molitvi, informiranju i međusobnoj povezanosti. One donose duhovne misli, biblijske tekstove s egzegezom, vijesti iz Crkve, upute za vjerski život, multimedijske sadržaje te katehetske i liturgijske materijale. Očito je da će ekrani postupno, makar nikada u potpunosti, zamijeniti papir kao sredstvo prenošenja teksta, pa ne bi ni sada trebalo blasfemično zvučati da se netko služi ekranom kako bi pronašao svoju dnevnu molitvu, časoslov ili duhovno štivo. Za kraj ističem misao s početka razgovora o tome kako Crkva hrabro i vedro, transparentno i ponizno treba zakoračiti u digitalni prostor poštujući dinamičnost dvosmjerne komunikacije te u tom prostoru stvoriti novi forum kršćanskoga navještaja o kojem govori blagopokojni papa sv. Ivan Pavao II.

Izvor:
Svjetlo riječi