Objavljeno:
25. 10. 2019. 15:30
Piše: Ivo Pranjković

Prvi franjevci koji su nakon 1291. godine dolazili u Bosnu u pravilu su bili stranci kojima je primarni zadatak bio da katolicizmu privedu heretičke pripadnike Crkve bosanske, koji se često, ali posve neutemeljeno, nazivaju i bogumilima odnosno patarenima. Među njima je, dakako, bilo najviše Talijana, a od njih je najdublji trag u srednjovjekovnoj Bosni ostavio fra Bartol Alvernski (Bartholomaeus ab Alberna), šesti po redu vikar Bosanske vikarije koga povjesničar fra Julijan Jelenić naziva „praocem Bosne Srebrene na književnom polju“. Fra Bartol je rođen u okolici grada Alverne u Toskani 1333. godine, a umro na glasu svetosti u Cetini kraj Vrlike 1414. godine. Došavši u Bosnu naučio je brzo jezik svojih pučana i stekao veliki ugled, pa je čak u tri navrata (između 1366. i 1408. godine) upravljao Bosanskom vikarijom. Upravo je za njegova vikarijata područje djelovanja Bosanske vikarije znatno prošireno izvan granica Bosne i Hercegovine. Djelovao je u vrlo teškim uvjetima koje su još pojačavali i problemi vezani za obraćenja krivovjernika, ponajprije pripadnika Crkve bosanske, ali i pravoslavnih, pa se s tim vezi teško snalazio, posebno u pitanjima vezanim za crkvenu disciplinu i za podjeljivanje pojedinih sakramenata. Zato je 1372. godine uputio jedno izaslanstvo papi Grguru XI. u Avignon s 23 pitanja, koja zajedno s odgovorima papina povjerenstva sastavljena od uglednih teologa (iz 1373. godine) čine spis poznat u historiografiji pod nazivom Dubia fr. Bartholomaei, vicarii provinciae Bosnensis ordinis s. Francisci... Taj je spis izuzetno važan za proučavanje crkvenih, političkih i društvenih prilika u srednjevjekovnoj Bosni, napose prilika vezanih za status i djelovanje pripadnika Crkve bosanske u vezi s kojima sve do dana današnjega ima puno nepoznanica i nedoumica. Taj spis objavio je Franjo Rački u zbirci Vetera monumenta Slavorum meridinalium historiam illustrantia. Preveo ga je Šime Demo za knjigu Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća (Sarajevo, 2005).

Potvrdni odgovori pape

Prvo fra Bartolovo pitanje papi odnosilo se na sakrament krštenja. On naime pita mogu li, ponajprije zbog toga što je broj braće za podjeljivanje krštenja u to vrijeme bio premalen, krštenja obavljati i oni koji nisu pravi svećenici, „nego seljaci ili raskolnici“. Odgovor je na taj upit, kao i većina drugih, suzdržan i oprezan, ali ipak sadrži odluku prema kojoj „rečena braća slobodno mogu spomenutim svećenicima ili seljacima dopustiti da krštavaju po crkvenim propisima, pa i ako za to traže plaću“. Jedini je uvjet da pritom ne bude kakve „izopačene želje“.

 Sljedeći upit ticao se Grka (tj. pravoslavnih kršćana). Fra Bartol naime pita mogu li pravoslavni episkopi krizmavati i posvećivati Tijelo Kristovo. I na taj je upit odgovor bio potvrdan, a uvjet je da takvi episkopi budu propisno zaređeni.

Vrlo je međutim zanimljiv jedan upit na koji fra Bartol nije dobio potvrdan odgovor. Fra Bartol naime pita treba li valjanim smatrati brak koji Bosanci sklapaju uz uvjet 'ako mi budeš dobra'. On naime tvrdi da „jedva jedan od stotine, izuzev obraćenika, zadrži prvu ženu“ (!). Odgovor je da je brak sklopljen uz rečeni uvjet ništavan jer je protivan samoj biti braka. Brak je naime „povezivanje muškarca i žene koje u sebi sadrži nedjeljivo zajedništvo života“, pa uz spomenuti uvjet nikako ne može biti valjan.

Donekle je sličan prethodnome i upit mogu li braća krštavati i odrješivati one Bosance koji ne žele sklopiti brak prema Božjoj zapovijedi. Odgovor je da se oni „koji ne žele primati sakramente Crkve prema Božjoj zapovijedi i prema crkvenom propisu ne smatraju katolicima i ne pokoravaju se Crkvi“, pa ih prema tome ne treba ni krštavati ni odrješivati.

Jedno je od pitanja glasilo može li „Bosanka ili nevjernica“ nakon obraćenja ostati živjeti sa supružnikom nevjernikom. U odgovoru se ističe: „Bosanka ili nevjernica udana za nevjernika, a nakon toga obraćena, ne treba se, ako rečeni muž nevjernik pristaje na život s njom, udavati za katolika, osim u slučaju vrijeđanja Stvoritelja ili kršćanske vjere, ili pak ako je muž ne navodi na smrtni grijeh“. Međutim „budući da se Bosanci vjenčavaju uz izricanje uvjeta koji je protivan biti braka, kako je navedeno gore, izjavljujemo da se Bosanka udana za nevjernika i potom obraćena slobodno može preudati za katolika, odnosno, ako se već preudala, nipošto je ne treba prisiljavati da se vrati prvom mužu, zato što između njih zbog dometanja uvjeta i nije bilo nikakvoga zakonitog braka“.

Jedan od upita ticao se talijanskih, njemačkih i drugih stranih trgovaca po Bosni koji su javno imali priležnice, što se poglavito odnosilo na one trgovce koji su u svojim zemljama imali zakonite supruge. Fra Bartol naime pita treba li takve crkvenom osudom natjerati da priležnice ostave. Odgovor je kratak i jasan: takve „javne priležnike valja crkvenom osudom natjerati da ostave svoje priležnice“.

Jedan od upita glasio je: „Je li dopušteno slušati misu koju govori javni priležnik, premda ga biskup nije suspendirao?“. U odgovoru stoji da je „časno i dopušteno“ kloniti se misa koje takvi govore, ali se zatim dodaje: „dokle god ih Crkva ne kažnjava i dok nisu na sudu priznali zlodjelo ili zbog njega osuđeni i dok se ne pojavi presudni dokaz za nedjelo, i po kanonskim je odredbama dopušteno slušati mise koje takvi govore“.

Jedan od upita odnosio se na oružje. Pita se naime smiju li braća „podjeljivati odrješenje onima koji Bosancima nose oružje i ostalima koji ga među njima proizvode“. Odgovor je da braća smiju i takvima podjeljivati odrješenje, osim ako takvo odrješenje nije pridržano Apostolskoj stolici, jer „rečena braća prema privilegiju imaju ovlasti jednake biskupskima, a u određenim slučajevima i veće“.

Značajan privilegij

Vrlo je zanimljivo i pitanje postoje li „u Bosni ili u ostalim nevjerničkim područjima svećenici što ondje borave ili tek pristižu onamo koji imaju istu ili sličnu ovlast (kao braća franjevci)“. Odgovara se da se privilegij odnosi samo na braću (franjevce) te da „svećenici koji ondje borave ili nanovo pristižu nikako ne mogu imati niti dobiti istu ili sličnu ovlast“. Drugim riječima, isključivo pravo na pastorizaciju Bosne, bar u vrijeme fra Bartolovih upita i papinih odgovora na njih (tj. u drugoj polovici 14. stoljeća), imali su franjevci Bosanske vikarije. To će u još većoj mjeri vrijediti za razdoblje nakon pada Bosne pod Turke (tj. nakon 1463. godine) kad drugi svećenici i/ili redovnici osim franjevaca provincije Bosne Srebrene ne samo da nisu imali pastorizacijske ovlasti u Bosni nego nisu mogli ni boraviti u Bosni, tj. na području Turskoga Carstva, što je bilo i ozakonjeno ahdnamom Mehmeda II. Osvajača.

Već na osnovi ovoga posve sažetoga prikaza i još sažetijega komentara brojnih i teških dvojbi fra Bartola Alvernskoga i odgovora papinih teologa na njih može se zaključiti kako je Dubia prvi važan i dragocjenim podacima više nego bogat spis među bosanskim franjevcima kojim su udareni temelji kasnije silno razgranate, raznovrsne te znanstveno i literarno vrlo vrijedne višestoljetne spisateljske djelatnosti franjevaca Bosne Srebrene.

Izvor:
Svjetlo riječi