Objavljeno:
24. 10. 2017. 09:00
Papinska bazilika Svetog Franje Asiškog u Asizu, kolovoz 2017.

Suvremeno globalizacijsko društvo obilježavaju različiti oblici nasilja koje svakodnevno prenose mediji, internet i društvene mreže. Ratovi, teroristički napadi, nasilje, prirodne nepogode, uništavanje prirode, žrtve ratova i migracijskih ruta. Čovjekovo društveno okruženje obilježavaju strah i nesigurnost.

Piše: Vine Mihaljević

Imajući u vidu sve navedeno, ne iznenađuje što su franjevci i Zajednica sv. Egidija, Dan molitve od 18. do 20. rujna 2016. kojim su obilježili 30. obljetnicu duha Asiza, naslovili Žedni mira. Religije i kulture u dijalogu. Tim nazivom se opisuje ozračje dijaloga među religijama i općeg bratstva koje je ispunilo sve predstavnike različitih religijskih tradicija koji su na prvom Danu molitve molili za mir u svijetu. Taj događaj je i predmet našega kratkog promišljanja.

Molitva omogućuje mir

Svijet je prošle godine obilježio 30. obljetnicu povijesnog susreta za mir, predstavnika različitih religija, koji je sveti papa Ivan Pavao II. sazvao 27. listopada 1986. u talijanskom Asizu, gradu sv. Franje. Neposredan povod tom Papinu pozivu bilo je to što su Ujedinjeni narodi proglasili 1986. godinom mira u svijetu. Kako bi i Crkva u toj inicijativi aktivno sudjelovala, papa Ivan Pavao II. sazvao je Dan molitve u Asizu, kako bi kršćani molitvom dali svoj poseban doprinos miru.

Kako bi se izbjegla svaka pomisao o religijskom sinkretizmu, svi religijski predstavnici u Asizu susreću se pod geslom biti zajedno kako bi molili. Molili su i u šutnji slušali molitve jedni drugih u Asizu, Gradu mira koji je papa Ivan Pavao II. izabrao zbog posebnog značaja svetog Franje koji je simbol mira, pomirenja i bratstva. Papa je posebice istaknuo: To što smo danas učinili u Asizu, moleći i svjedočeći naše zalaganje za mir, moramo nastaviti činiti svaki dan u našem životu. Od toga susreta 1986. ideja molitve za mir u duhu Asiza bila je s posebnim oduševljenjem prihvaćena diljem svijeta. Sam papa Ivan Pavao II. govorio je o duhu Asiza kako bi odredio ozračje koje se stvorilo među svima koji su taj dan u Asizu zajedno molili za mir. Po povratku u Vatikan, Ivan Pavao II. primio je u audijenciju predstavnike nekršćanskih religija kojima se obratio pozivom da zajedno nastave živjeti duh Asiza, obrazlažući kako Dan molitve u Asizu 1986. ima golemu duhovnu snagu kao stalan izvor nadahnuća i neiscrpne snage mira.

Na trgu pred bazilikom Svetoga Franje, papa Ivan Pavao II. naglasio je kako su svi postali svjesniji i odgovorniji za dramatičnu potrebu mira u svijetu. Kršćani među sobom imaju zajedničko vjerovanje u Isusa Krista, a s vjernicima drugih religija imaju zajedničko poštovanje posluha savjesti. Prema Papinu uvjerenju mir jest Isus Krist. Molitva naime omogućuje miru da se ostvari. Papa poziva sve da postanu mirotvorcima u riječima i djelima, slušajući glas svoje savjesti, čisteći svoj duh od predrasuda, mržnje, neprijateljstva, ljubomore i zavisti. Na poziv pape Ivana Pavla II. za vrijeme ekumenske i međureligijske molitve na dan 27. listopada, nije bilo rata i oružja su mirovala u svijetu. Dan 27. listopada 1986. bio je jedan od najmirnijih dana u povijesti čovječanstva.

Odnosi među kršćanima

Ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih kršćanskih zajednica u jednoj Crkvi Kristovoj. To je obnova jedinstva podijeljenih kršćanskih crkava koje su razdijeljene od četvrtog stoljeća odvajanjem nestorijanaca, u 11. stoljeću odvajanjem istočnih pravoslavaca i u 16. stoljeću velikim rascjepom između katolika i protestanata. Danu molitve 27. listopada 1986. i odatle nastalom duhu Asiza, prethodio je niz ekumenskih događaja tijekom 20. stoljeća, a prekretnicu Katoličke Crkve u odnosu prema drugim kršćanima i nekršćanskim religijama označava Drugi vatikanski sabor koji je sazvao papa Ivan XXIII. Dobri. Kako bi unaprijedio odnose s drugim kršćanima nekatolicima, Papa je 5. lipnja 1960. utemeljio Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana.

U Dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio (Ponovno oživljavanje jedinstva) mijenja se stav katolika prema drugim kršćanima. Ne ističu se razlike, nego sličnosti te ono što spaja. Potiču se susreti u ozračju djelovanja Duha Svetoga, s ljubavlju i dobrohotnom željom uzajamnog poštivanja i razumijevanja. Ekumensko gibanje određuje se u dekretu kao sve djelatnosti i pothvati koje se, u skladu s raznim potrebama Crkve i okolnostima vremena, pokreću i usmjeruju prema promicanju kršćanskog jedinstva (Unitatis redintegratio, 4). Uz jasne naznake razlika među kršćanima, pronalazi se zajedničko dobro koje posjeduju svi, a potječe od Krista. U dijalogu katolika i drugih kršćana riječ je o dijalogu s Kristom. Samo jedinstvo i vjernost Kristu jamče jedinstvo svih kršćana sukladno ispunjenju Kristove želje da svi budu jedno (Iv 17,11.21). Dekret o ekumenizmu naglašava reformu čitave Crkve i unutarnje obraćenje srdaca, a to se postiže prije svega molitvom. Posebna ekumenska molitva je Dan molitve u Asizu, odnosno duh Asiza.

Crkva i nekršćani

Duh Asiza je promicanje međureligijskog dijaloga između kršćana i nekršćana. Dijalog je neprijeporna sastavnica poslanja Crkve i njezinog naviještenja evanđelja svim ljudima. Polazna točka dijaloga Crkve sa svijetom jest čovjek koji je temeljni put Crkve, put što ga je sam Krist probio misterijem Utjelovljenja i Otkupljenja (usp. Christifideles laici – O kršćanima laicima, 36 i Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, 14). Osnovu za svaki međureligijski dijalog čine Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate (U naše vrijeme) i enciklika Pavla VI. Eclesiam suam (Svoju Crkvu) iz 1964.

Fra Bonaventura Duda u komentaru o enciklici Ecclesiam suam ističe da je papa Pavao VI. učitelj dijaloga te iznosi želju pape Ivana Pavla I. da strpljivo i odlučno nastavi otvoren i djelotvoran dijalog koji je postao temeljem i oblikovanjem djelovanja Pavla VI. Prema enciklici dijalog je unutarnji poriv ljubavi koji teži da prijeđe u izvanjski dar ljubavi (Ecclesiam suam, 66).

Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom i u konkretnom ljudskom iskustvu približiti Božju riječ. Uzor dijaloga Crkve s ljudima neizrecivi je i stvarni dijaloški oblik koji je Bog Otac, po Isusu Kristu u Duhu Svetomu s ljudskim rodom otpočeo i uspostavio. Crkveni navještaj, odnosno dijalog sa svijetom i svim ljudima, obilježavaju jasnoća, blagost, povjerenje i razboritost. U dijalogu sa svijetom ne smije se umanjiti, oslabiti ili zatajiti istinu, ne smije se štetiti Kristovu nauku, niti zanemariti načela kršćanske vjere.

Crkva naviješta Evanđelje i uspostavlja dijalog s čovječanstvom prihvaćajući od svijeta sve što je časno i pošteno, a to potom uzdiže na nadnaravnu kršćansku razinu. Najteža pojava našega vremena su ljudi koji niječu Boga, ateisti s kojima je teško govoriti u dijalogu, premda ih Crkve posve ne isključuju. U tom slučaju, umjesto dijaloga Crkva šuti. Ozbiljnu pojavu ateizma ističe i Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada). Kako bi se uspostavio dijalog s onima koji ne vjeruju, Pavao VI. utemeljio je u rujnu 1963. Tajništvo za one koji ne vjeruju, a ono je izdalo opće smjernice za dijalog s ateistima. Crkva potom uspostavlja dijalog s onim ljudima koji štuju jednoga i svevišnjega Boga kome se i mi klanjamo. Riječ je o sinovima židovskog i muslimanskog naroda. Sve što je u njihovu bogoštovlju dobro i istinito, zaslužuje naše divljenje. Na kraju Crkva uspostavlja ekumenski dijalog s kršćanima koji se tako nazivaju po Kristu.

Smjernice enciklike Ecclesiam suam utjecale su na Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate te na druge saborske dokumente. U Konstituciji o Crkvi Lumen gentium (Svjetlo naroda) govori se o nekršćanima i to prije svega židovima i muslimanima te o pripadnicima drugih religija. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito, Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakog čovjeka da napokon ima život (Lumen gentium, 16). Isto se govori u Deklaraciji o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, kada se tvrdi kako Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je u tim religijama istinito i sveto. Premda se u mnogomu razlikuju od Crkve, te religije nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude (Nostra aetate, 2). U dekretu pak o misijskoj djelatnosti Crkve ističe se sve dobro što se nalazi zasijano u srcu i umu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda (Ad gentes – Narodima, 9) te se u različitim religijskim tradicijama otkrivaju sjemenke riječi (Ad gentes, 11) koje čine pripravu za Radosnu vijest i Bogu su na slavu.

Što se pak tiče odnosa prema Židovima, koji su najviše srodni s kršćanima, konstitucija o Crkvi Lumen gentium u broju 16. posebno spominje povijesnu činjenicu o narodu kojemu su dani zakoni i obećanja i iz kojeg se rodio Krist po tijelu, koji je Židov te da je kršćanstvo nastalo u okrilju židovstva. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima ističe kako Bog ne odbacuje Izraela, premda Židovi nisu primili Krista. U pogledu Evanđelja oni su, istina, protivnici poradi vas, ali u pogledu izabranja, oni su ljubimci poradi otaca. Ta neopozivi su darovi i poziv Božji (Rim 11,28-29). Stoga Sabor u Deklaraciji o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama piše: Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima inzistirale na Kristovoj smrti, ipak se ono što je u njegovoj muci počinjeno ne može uračunavati niti svim židovima bez razlike koji su tada živjeli, niti današnjim židovima. Iako je Crkva novi Božji narod, neka se ipak židovima ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetog Pisma (Nostra aetate, 4).

Lumen gentium nastavlja kako odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji će suditi ljude na Sudnjem danu. O tome pak Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ističe kako muslimani štuju Abrahama kao čovjeka koji se podložio Bogu, zatim Isusa kao proroka i njegovu djevičansku majku. Vjeruju u prekogrobni život, cijene poštenje te Boga štuju molitvom, milostinjom i postom (usp. Nostra aetate, 3).

U razdoblju nakon Drugog vatikanskog sabora dolazi do implementacije načela i konkretnih naputaka za međureligijski dijalog. Ovdje samo spomenimo smjernice Tajništva za međureligijski dijalog kao što su Dijalog i Misije iz 1984. i Dijalog i Navještaj iz 1990. te encikliku Redemptoris Missio (Otkupiteljevo poslanje) Ivana Pavla II. u kojoj se o međureligijskom dijalogu promišlja u kontekstu općeg evangelizacijskog poslanja Crkve.

Suma dosadašnjeg dijaloga

Duh Asiza sažima sva dosadašnja nastojanja Crkve u pogledu njezina stvarnog zauzimanja za ekumenizam i dijalog s drugim religijama. Pokazuje kako su molitva i dijalog uzajamno duboko povezani. Ekumenska i međureligijska suradnja temelji se na ozbiljnom dijalogu s uzajamnim poštovanjem gdje se drugog prepoznaje kao Božji dar. Duh Asiza propituje mišljenja i djelovanja svakog čovjeka naspram ratova, terorizma, nasilja, korupcije, gladi i bijede, moralne krize, krize obitelji, okoliša, a prije svega naspram nedostatka nade, na što Papa upozorava u svom govoru sudionicima međureligijskog susreta u Antwerpenu, u rujnu ove godine. Sa žalošću ističe kako se pokatkada ime religije koristi za okrutnosti, terorizam, čime se religije pokazuju kao odgovorne za zlo koje nas okružuje. Potrebna je nedvosmislena osuda zla i treba se distancirati od svega što uništava suživot ljudi. Potrebno je pokazati pozitivne vrednote religijskih tradicija kako bi svi zajedno dali čvrstu potporu nadi i podijelili bol onih koji pate. Zbog toga su potrebni molitveni međureligijski susreti kako bismo podijelili bol i nadu, zajedno živjeli, brinuli se jedni za druge i zaštitili svako stvorenje te promicali opće dobro.

Evidentna je prijeka potreba mira u svijetu. Dan molitve u Asizu naslovljen Žedni mira. Dijalog religija i kultura. povlašteno je mjesto dijaloga i susreta predstavnika svih religija koje mole za mir u svijetu. To je dijalog među kršćanima, dijalog kršćana s nekršćanima i dijalog s onima koji ne vjeruju. Duh Asiza uprisutnjuje Duha Svetoga koji nadahnjuje i utemeljuje molitvu predstavnika svih religija za mir. U ekumenskom i međureligijskom dijalogu svi su jednaki, uzajamno se poštuju i razumiju, slušaju i prihvaćaju razlike. Dijalog je izazov za promišljanje vlastitog religijskog identiteta i njegova autentičnog svjedočenja, vlastite tradicije, nauka i stavova uz iskrenu otvorenost prema religijskom identitetu, tradiciji, nauku i stavovima drugoga. Dan molitve u Asizu, odnosno duh Asiza nova je nada ljudima koji su žedni mira.
 

Ekskluzivizam, inkluzivizam i pluralizam

Ovdje nismo govorili o odnosu kršćanske teologije prema religijama, gdje se općenito razlikuju tri temeljna stava: ekskluzivizam, inkluzivizam i pluralizam. Tvrdnjom kako je kršćanstvo jedina istinita religija, nastaje kršćanski ekskluzivizam, koji niječe bilo kakvu istinu izvan kršćanstva. Postoji i kršćanski inkluzivizam koji priznaje kako se u drugim religijama nalaze djelomične istine koje svoju puninu nalaze u kršćanstvu. Nova paradigma religijskog pluralizma nastala je nedavno, kao znak vremena.

Izvor:
Svjetlo riječi