Objavljeno:
08. 02. 2018. 11:15
Piše: fra Zvjezdan Linić

Suvremena administracija, pravne službe, računovodstva i porezni sustavi prisiljavaju nas da vodimo računa o svim izdacima do zadnje kune. To je dobro i pošteno. Ipak, time se možda i neprimjetno uvlači sve dublje u nas duh uskogrudnosti, straha za svaku kunu, borbe za malo veću plaću, pozitivniji saldo. Izgleda katkada da nam je to najvažnije, da ovisimo o materijalnim prihodima, o novcu. Puno vremena potrošimo na preračunavanje svih naših mogućnosti do kraja mjeseca ili do druge plaće odnosno mirovine. U takvom vođenju računa možda i previdimo potrebu velikodušnoga darivanja gdje ne zna desnica što čini ljevica.

Isus nije bio sitničav. U svim situacijama očitovao je velikodušnu dobrotu. Rasipno je darivao, rasipno se darivao. Lijepa je njegova prispodoba koju često nazivamo prispodobom o „rasipnom sinu“, a zapravo je to govor o rasipnom ocu koji velikodušno oprašta ne mareći za veličinu krivnje svoga sina, ne mareći za svotu koju je taj sin uludo potrošio. Njemu je važan sin, njegovo dijete koje se vraća u život. I u brojnim drugim prispodobama lako možemo prepoznati Isusa. njega vidimo u velikodušnom vjerovniku koji oprašta dugove ne mareći za veličinu duga. Isus to čini iz ljubavi, jer ljubav se daje bez granica. Isus ne škrtari sa svojim vremenom nego ga rasipno koristi za dobro svojih bližnjih i za pomoć potrebitima. Uvijek ista velikodušnost Isusova srca.

Poslije uskrsnuća Isus pristupa svojim učenicima. To je susret radosti i velikodušnosti. Dariva im neizreciv dar: Duha Svetoga. I to je dar bez mjere, punina, jer je to osoba, Bog Duh Sveti. Daje im ga da ispuno cijelo njihovo biće, daje im ga da bude dosta za sve koji će povjerovati, za cijelu Crkvu u sve dane do svršetka svijeta. Daje se bez mjere.

Isus i nas poziva na velikodušnost. Želi od nas isto djelovanje. Krivo mu je kad to ne doživi s naše strane. Lijepo to govori u prispodobi o sluzi kojemu je gospodar puno oprostio jer nije mogao vratiti duga. Taj isti sluga nije u stanju oprostiti beznačajni dug svome drugu. Božja velikodušnost prema nama očekuje i odgovor naše velikodušnosti prema braći.

U svemu tome potreban nam je dar Duha Svetoga. U Novom se zavjetu to naziva darom i plodom velikodušnosti. Ona ne vodi računa o tome koliko će nama ostati, nego koliko je drugima potrebno. I u tom pogledu ima Isus divan primjer. Promatra posjetitelje hrama i prati njihovo ponašanje. Na vidljivom mjestu nalazi se hramska blagajna u koju su ljudi mogli ubacivati svoj prilog. Sirota udovica iz evanđelja sa svoja sitna dva novčića ubacila je više od svih bogataša koji su se razbacivali svojim suviškom. S tim darom Duha Svetoga apostoli su mogli poslije uskrsnuća hrabro i radosno sebe u potpunosti darovati za širenje Kraljevstva Božjega, Radosne vijesti. Velikodušno su i svoj život uložili u to poslanje. Jer, Bog nas je u Isusu sve pretekao u velikodušnoj ljubavi. Ne darivajmo ljudima na škrt način mrvice od bogatoga stola na kojemu nas Isus hrani od punine svoje ljubavi!

Izvor:
Svjetlo riječi