Objavljeno:
30. 04. 2017. 09:00

Jedno je lijepo i učeno govoriti (toliko ih ima koji to znaju raditi fantastično!), ali drugo je istovremeno i promatrati one koji govore.

Piše: fra Janko Ćuro

Zaista je fascinantan evanđeoski odlomak o dvojici učenika koji, nakon muke i smrti svog Učitelja, bježe iz Jeruzalema u jedno malo selo Emaus (Lk 24,13-35). Na tom njihovom putu tako su nam plastično prikazani sumnja, razočarenje i ljudsko nesnalaženje, kao kad se ide dobro obasjanom slijepom ulicom. Iz njihovog žustrog gestikuliranja i angažiranog razgovora, kojega nije omela ni jaka vrelina dana, može se iščitati da nisu bili samo nijemi i pasivni promatrači izuzetnih i potresnih događaja koji su se zbili samo nekoliko dana prije nego su znali gotovo sve što se zbilo s Isusom, ali i sve ono što je svijet pričao i priča o njegovoj muci i smrti. Također su ih zbunile nekakve ženske glasine o njegovom uskrsnuću. Raspolagali su mnoštvom informacija, ali im je opet sve bilo nejasno, nepovezano, maglovito i nerazumljivo. I zbog toga su jako razočarani i snuždeni. Kada im se u hodu pridružuje jedan stranac, gotovo da ne obraćaju pažnju na njega čudeći se njegovom neznanju. Kako ne zna što se dogodilo? Pa, to zna čitav svijet! I oni su bili sigurni da znaju, ali razumjeti nisu mogli. Svi kamenčići su bilu tu, međutim nikako da ugledaju mozaik! Cijelu sliku. Zašto? Zato što im je nedostajalo ono najvažnije: zatvorili su knjigu prije nego što su pročitali zadnje poglavlje (Arthur Tonne).

Isus im strpljivo tumači i povezuje događaje svoje muke, smrti i uskrsnuća. Muka i smrt nisu splet nesretnih okolnosti. Bol i poniženje, ruglo kojemu je bio izvrgnut, imali su svoju svrhu i zato im kaže: O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Objašnjava im da je jedan događaj vodio drugom, a čak su to proroci, još mnogo ranije, navijestili. Križ, to mjesto rugla i poraza, postaje mjestom spasenja i pobjede. I to ne bilo kakve pobjede nego pobjede nad samom smrću. Jasno je da je ključ za čitanje i razumijevanje svih ovih događaja uskrsnuće, to zadnje poglavlje. Naime, sami za sebe ovi događaji nemaju značajniju vrijednost nego samo u svjetlu uskrsnuća dobivaju svoj konačni i jedini pravi smisao. Iz tog razloga je Isus uzišao u Jeruzalem, gdje je točno znao što će se zbiti. Pa, ipak, ga nije zaobišao.

Zato se hod ove dvojice učenika odvija u pogrešnom smjeru. Oni napuštaju i gotovo bježe iz Jeruzalema, mjesta žrtve koje nudi odgovore. Dakle, u mjestu gdje su pitanja postavljena, treba tražiti odgovore. Međutim, silno raduje istina da ne traži samo čovjek Boga nego još više Bog traži čovjeka, Bog čovjeku ide u susret i onda kad putuje pogrešnim smjerom, u koji se neminovno zaputi kad se ogradi u samo svoje znanje, mogućnosti i snage. Ipak, očito se tako ne može stići daleko. Čovjek se brzo izgubi, ma koliko dobro poznavao definicije vjere, teološke pojmove i filozofska načela. Tada je nužna intervencija sa strane, izvana. Potrebno je ostaviti mjesta za suputnika, kao što su to učinila ova dvojica učenika za Isusa.

Pa ipak, ma koliko ovim učenicima gorjelo srce dok su slušali ovog Suputnika, oni ga nisu uspjeli prepoznati, jer su išli u pogrešnom smjeru. Zadivljeno su slušali, mnoge su im stvari postale jasnije i razumljivije, međutim, još nema onoga klik, jer su još uvijek bili okrenuti sebi. Jedno je lijepo i učeno govoriti (toliko ih ima koji to znaju raditi fantastično!), ali drugo je istovremeno i promatrati one koji govore. Slušali su, a nisu gledali i zato nisu prepoznali. Međutim, nisu ni odustajali. Nagovaraju svog Suputnika da ostane u njihovoj kući: Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku! I teka tada, kada dopuštaju svome Suputniku da preuzme inicijativu u njihovoj vlastitoj kući i u njihovim vlastitim životima, oni Ga prepoznaju, otvaraju im se oči i od tada sve: cijeli svijet, svemir i vlastiti život imaju smisla, imaju svoju svrhu i svoj cilj. Tek onda kad je gost postao domaćin, kad blagoslivlja njihov vlastiti kruh i život, zaokruži se i bljesne mozaik nebeske ljepote, potpune svrhovitosti i preobrazujuće punine Božje prisutnosti. Tada se sve iz temelja mijenja i to onda postaje događaj koji ne može ostati u četiri zida, koji se ne može čuvati samo za sebe i u sebi ma kako vani bilo mračno i opasno, ma koliko bili umorni i opterećeni nakon tolikog prijeđenog pustinjskog puta, ali i života. I zato odmah hrle nazad u Jeruzalem. Ovu su dragocjenu vijest morali podijeliti sa svima, jer je toliko uzvišena da jednostavno mora svakoga zahvatiti i vratiti izgubljenu radost i ljepotu života u Bogu. Bog je živ i s nama je na našem putu! Najveća vijest koju je ikad Zemlja čula.

I zato treba iskoračiti iz vlastitog kruga ograđenog, uskog i samodostatnog života, jer ako se tu ostane, vrlo brzo se možemo naći u početnoj mat-poziciji ove dvojice učenika koji, odlazeći iz Jeruzalema, žalosno konstatiraju: a mi se nadasmo da je on Mesija, Bog. Ostavljajući prostor Suputniku, ostavljamo mogućnost susreta i povratka! Kakvo olakšanje za umorno, opterećeno i izgubljeno uho! I za svako drugo!

Izvor:
Svjetlo riječi