Objavljeno:
24. 07. 2017. 09:15
Fra Bernardo de Brito

Bilo je to godine 1917. Još uvijek je ratna furija harala Europom. Uzaludno je mirotvorni papa Benedikt XV. posegnuo za svim prirodnim i natprirodnim sredstvima kako bi zaustavio pošast. Svjetski požar je zahvaćao jednu zemlju za drugom, jedan kontinent za drugim i prijetio konačno da će sve nacije planeta uvući u svoje plameno kolo. Prije godinu dana je i mali Portugal došao na red.

Otada je morala ta zemljica gledati kako joj cvijet njezine mladosti vene, a zalihe pomoći bivale su sve manje. Posvuda plač, suze, bijeda, pustošenje, smrt. Odjednom je kroz svu tu zlosretnu ratnu frtutmu odzvanjalo jedno ime koje je zvučalo kao nagovještaj mira; glas se širio po svoj zemlji i uši su se oštrile: U Fatimu! U Fatimu!

Što je bila uopće ta Fatima? Najbolji poznavatelji portugalskoga zemljopisa i povijesti nisu znali ništa o tome. Najdraža Muhamedova kći, koja je preminula 632. godine, zvala se Fatima i po njoj je ime dobila slavna dinastija Fatimida. Inače, nije bilo poznato kako u svijetu postoji grad po njezinu imenu. Ali danas, dvadeset i pet godina kasnije, ime Fatima je u ustima svih; ne samo u Portugalu, nego u skoro cijeloj Europi. I u mnogim se prekooceanskim zemljama to ime izgovara uz sve veće divljenje.

Fatima je župno seoce biskupije Leiria, smješteno 190 kilometara sjeverno od Lisabona na završetcima Serra d'Aire, gotovo točno u geografskome središtu Portugala. U vrijeme ukazanja živjelo je ondje 2700 duša. Prastaro je to mjestašce s čisto arapskim imenom kakvih u onome predjelu ima na stotine. Povijest njegova nastanka se gubi u tami; samo stare predaje o tome još postoje.

Bilo je to godine 1158., pripovijeda nam jedna stara samostanska kronika. Fra Bernardo de Brito je 1602. u Kronici cistercitskoga reda (sv. VI., pogl. 1.) prenio taj događaj iz drugih samostanskih kronika pa je tako i ostao sačuvan. Veliki dio Portugala – od Tagoa sve do juga – bijaše još uvijek pod muslimanskim jarmom. Na Ivanje onuda je jutrom rano jahalo raskošno odjeveno društvo mladih Arapa – dame sa svojim vitezovima – od utvrde Alcacer do Sala, prema rijeci Sado. Odjednom, kao iz vedra neba, obori se na njih iz zasjede skupina portugalskih vitezova koje je predvodio zastrašujući „Traga Moiros” – „Žderač Maura” Goncalo Hermingues.

Iznenađeni Arapi bijahu ubrzo razbijeni; mnogi od njih padoše hrabro se boreći, ostali, među kojima i dame, postadoše ratni plijen pa ih odvedoše u Santarem gdje je stolovao Alfonso Henriquez, utemeljitelj Portugalske Monarhije, koji se u to vrijeme nalazio u ratu s Polumjesecom. Kralj je hvalio hrabrost i srčanost svojih sljedbenika i zapovjednika pozvao neka izrazi kakvu nagradu za svoj podvig želi. Čast što sam Vam služio, gospodaru, neka bude moja nagrada, bijaše njegov odgovor, a za sjećanje na ovaj dan molim za ruku Fatime. Fatima bijaše najotmjenija i najljepša među svim zarobljenim damama; bijaše ona kći Vallija od Alcacera. Neka ti bude kako tražiš, uzvrati monarh, ali samo pod uvjetom da djevojka prijeđe na kršćanstvo i dadne svoj slobodni pristanak postati tvojom suprugom. U monarhovoj palači dah je svima zastao. Napeto su iščekivali što će arapska princeza reći. „Žderača Maura” su po prvi put oblile znojne kapi jer se takvim uvjetima nikako nije nadao, a još manje se nadao kako će oteta arapska princeza na takva dva nevjerojatna uvjeta pristati. Koliko li samo bijaše iznenađenje i preneraženje kada je djevojka na oboje pristala! Smatralo se takvo što u ono vrijeme ravnim čudu. Danas bi suvremeni psiholozi vjerojatno radije govorili o „Stockholmskome sindromu”. Kako bilo da bilo, Fatima je uskoro poučena u kršćanskoj vjeri i krštena, a na krštenju je dobila ime Oureana (Aureliana, Zlata). Vjenčanje je slavljeno vrlo svečano jer to bijaše neobičan događaj kojemu je prisustvovao i sam kralj. Za vjenčani dar kralj im je darovao gradić zvani Abdegas koji od onoga vremena nosi ime Oreana, danas Ourem.

U neprestanim borbama protiv Saracena letjele su godine. Oureana je pak preminula u cvijetu mladosti. Neutješan zbog toga gubitka, odlučio je Don Goncalo napustiti svijet i stupio je u opatiju svetoga Bernarda u Alcobacai koju je kralj kratko prije tužne smrti Oureane dao ondje sagraditi. Samostan bijaše svega trideset kilometara udaljen od Ourema. Nekoliko godina kasnije postao je Don Goncalo opat samostana. Kao opat dao je smrtne Oureanine ostatke prenijeti u seoce udaljeno šest kilometara od Ourema. Ondje je dao sagraditi Majci Božjoj na čast kapelicu i samostančić. Od prijenosa Oureaninih posmrtnih ostataka u taj samostančić s  kapelicom Majke Božje Divne, ono seoce nosi naziv Fatima.

Tako kažu stare samostanske predaje i pamćenje naroda u koje nemamo nikakva razloga sumnjati. Samostančić je ondje opstao sve do konca 15. stoljeća, a crkvica postoji i dandanas. O lijepoj arapskoj princezi Fatimi, koja je prešla na kršćanstvo i udala se za nekadašnjega „Žderača Maura“, a koji je postao opat, povijest nam više ništa ne pripovijeda. Ali su se u 12. i u sljedećim stoljećima ondje vodili mnogi ratovi u kojima su vitezovi Portugala izvrsno branili zastavu s križem od agresorskoga polumjeseca. Jedna od ključnih bitki dogodila se godine 1385. kada su na vigiliju Marijina Uznesenja na nebo kralj Ivan I. i blaženi Nuno Alvares Pereira, portugalski nacionalni heroj, sa šačicom ljudi pobijedili kralja Kastilje i položili temelje nezavisne Kraljevine Portugal i njezine buduće svjetske slave. Stari zapisi kažu kako su se portugalski kralj i vitezovi prije pomolili u Marijinoj kapelici i zamolili za obranu i zaštitu vidjevši da ljudskim snagama ne mogu parirati moćnomu okupatoru. U sjećanje na tu pobjedu dao je kralj Ivan I. ondje sagraditi veličanstvenu crkvu koja je posvećena Našoj Gospi od Pobjede. Samostan koji se nalazio uz crkvu pravi je dragulj gotičkoga graditeljstva i prozvan je pučkim imenom „Bitka”. Kao da je narod slutio koje se duhovne bitke i bojevi imaju još po Blaženoj Djevici Mariji izvojevati.

Samostan je predan na skrb ocima dominikancima. Oni su svoju posebnu zadaću vidjeli u tome da upravo ondje šire pobožnost moljenja krunice. I naišli su na otvorena srca. Moljenje krunice je ondje naišlo na dobro tlo i pustilo duboke korijene kao nigdje u svijetu. Do dana današnjega moli se ondje krunica ne samo u mnogim obiteljima, nego ju mole i djeca i mladi. Lijepa priprava na ono na što je Marija ovu zemlju pripremala: naime, da postane Tierra de Maria (Marijina zemlja)! Na poseban način postao je to Portugal ukazanjem Blažene Djevice Marije 1917. godine u Fatimi, mjestu s nevjerojatno sudbonosnim imenom.
_______________________

Prema knjizi jednoga od najboljih svjetskih poznavatelja Fatime Luiza Gonzage da Fonsece El Mensaje de María al mundo: las maravillas de Fátima (Marijina poruka svijetu: fatimska čudesa) i drugim izvorima preveo, sastavio i prilagodio fra Pavo Filipović. 

Izvor:
Svjetlo riječi