Objavljeno:
13. 12. 2019. 12:45

Fra Benedikt Vujica rođen je 20. veljače 1936. godine u Brestovskomu kod Kiseljaka gdje je završio osnovnu školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju je završio u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i u Rimu. Studij liturgike završio je na Papinskom liturgijskom institutu pri Papinskom ateneju Anselmianum na kojem je doktorirao 1971. godine. Za svećenika je zaređen 1963. godine, a od 1968. profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Trenutno je na službi gvardijana u samostanu sv. Ante u Beogradu.

Razgovarale: Anita Tolo i Nikolina Marčić

Nakon dugogodišnjega rada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu preuzeli ste službu   gvardijana samostana sv. Ante u Beogradu. Kako gledate na tu promjenu? Nedostaje li Vam profesorski i odgojiteljski rad?

Nakon 44 godine profesorskoga i odgojiteljskoga rada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, umjesto u mirne vode u svom matičnom samostanu Svetoga Duha u Fojnici, Uprava Provincije Bosne Srebrene premjestila me 2012. u Beograd i postavila za gvardijana „da i dalje radimˮ, kako se izrazio ondašnji provincijal fra Lovro Gavran. Doživio sam zapravo samo promjenu mjesta boravka, ali ne i mnoštva raznoraznih radnih obveza, kako u samostanu i župi sv. Ante Padovanskoga tako i u Beogradskoj nadbiskupiji. No, ipak sam mislio da se više neću baviti barem profesorskim radom. Međutim, ni to mi se nije ostvarilo.

Čuli za me profesori Liturgije Pravoslavnoga bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Beogradu te mi šalju svoje studente po literaturu i konzultacije za seminarske i master radove, a neki dolaze i na dodatne teološke razgovore. Osim toga, zatekao sam običaj da profesori liturgije i njihovi asistenti jednom godišnje dovode svoje studente prve i četvrte godine studija na misu u župnu crkvu Krista Kralja, a zatim bi im u dvorani iste župe nadbiskup, ili koga on već zamoli, odgovarao na njihova pitanja liturgijske i teološke naravi. Ovih posljednjih pet godina, na molbu našega nadbiskupa, držim im predavanje o nastanku i razvoju kršćanskih obreda na Istoku i Zapadu, a zatim odgovaram na njihova pitanja. Oni su mi vrlo zahvalna publika u produženom profesorskom radu, a bude ih do oko 130 studenata i studentica. Povrh toga napise u Blagovesti, mjesečniku Beogradske nadbiskupije, zatim recenzije knjiga, sudjelovanje u pripremi i održavanju znanstvenoga skupa „Kriza suvremenih jezika teologijeˮ u organizaciji Instituta za kulturu sakralnog Mons Haemus u Beogradu 2013., te skromnu suradnju sa Svjetlom riječi i pripremanje Liturgijskoga kalendara Franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja, doživljavam isto tako kao produženi profesorski rad. Dakle, rada ima napretek te molim Boga za daljnju milost rada da što duže budem koristan zajednici u koju me pozvao. Uostalom, nisam se nikad doživljavao profesorom, nego trajnim studentom prema poslovičnoj izreci rimskoga filozofa Seneke: Tamdiu discendum est, quamdiu vivis, odnosno Treba učiti dokle god živiš.

U Beogradu gdje sada živite intenzivnije se susrećete s pravoslavnom liturgijom u kojoj Pravoslavna Crkva pridaje veliku važnost obredima. Vi, kao profesor liturgike, smatrate li da su katolici danas dovoljno svjesni važnosti i svetosti obreda?

Živimo, naime, u civilizaciji čija je bitna oznaka da je zajednička svijest društva izgubila smisao za sveto, za nadnaravno, za božansko. Tome smo svi svjedoci. Ljudi zapadne civilizacije kao da su postali slijepi za sakralnu stvarnost, posebice za obredno bogoslužje. Posljedica je to brzoga procesa sekularizacije i dekristijanizacije današnjega društva. Dobro naime znamo i osjećamo da mnoge vjerske i moralne vrednote kršćanske tradicije više ne vrijede u životu pojedinaca i društva, da kršćanska vjera više nije odlučujuća snaga u oblikovanju javnoga života, i da Crkva nema dovoljno učinkovit utjecaj na razvoj političko-društvenoga života. Ipak ono najdublje što se dogodilo i što se događa modernom čovjeku jest da je skoro potpuno izgubio smisao i osjećaj za nadnaravnu i sakramentalnu stvarnost, izgubio je osjećaj za Boga kojega nam je objavio Isus Krist. Odatle vapaj za novom evangelizacijom ne samo Europe nego i svijeta.

Vrijeme došašća je vrijeme kada se kršćani intenzivno pripremaju za blagdan Božića i kada se od svakoga od njih traži posebna „budnost”. Što to točno znači?

Došašće ili advent (od lat. adventus, dolazak, došašće) jest početak Liturgijske godine i božićnoga vremena, vrijeme iščekivanja i priprave za svetkovinu Isusova rođenja. U liturgijsko vrijeme došašća Crkva je smjestila povijest Spasiteljeva dolaska. Kad je Isus govorio o sudnjem danu i dovršenju Božjega djela, već su njegovi učenici pokazali znatiželju i pitali ga kada će to biti i koji će znakovi prethoditi tomu danu (usp. Mt 24,3). Isus im je odgovorio da će Dan Gospodnji biti iznenadan i stoga treba biti uvijek pripravan. Stoga je potrebna budnost. Budnost u kršćanstvu je, dakle, krepost kojom vjernici predanim životom računaju na Boga i očekuju drugi Kristov dolazak u svršetku svijeta, njegov pojavak u slavi (grčki parusija). Kako se ne zna vrijeme kad će proslavljeni Krist nastupiti kao sveopći sudac, potrebna je trajna budnost.

No kršćanska budnost nije besposlena, nego je to aktivno stanje pripravnosti: zaposlenost u ljubavi prema Bogu i ljudima. To je lijepo rečeno u pastoralnoj konstituciji „Radost i nadaˮ Drugoga vatikanskog sabora: „Krist... snagom svojega Duha već djeluje u srcima ljudi. U njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego također samim time nadahnjuje, pročišćuje i utvrđuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete... Vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili naći ćemo poslije opet... kad Krist bude predao Ocu kraljevstvo” (GS 38-39). Došašće je dakle aktivna budnost, vjernik došašća je zaposleni čovjek.

Današnji je svijet, nažalost, predbožićno i božićno vrijeme sveo na „blagdansko potrošačko vrijemeˮ gdje se nastoji duhovno kompenzirati materijalnim. Jesmo li, u tom kontekstu, izgubili autentičnost naših blagdana?

Autentičnost kršćanskih blagdana nije objektivno izgubljena zbog potrošačkoga mentaliteta, jer kršćanski blagdani sadrže u sebi neprolaznu vrijednost i nisu ovisni o subjektivnom raspoloženju ljudi. Ali subjektivno, u svijesti onih ljudi koji su postali žrtve sekularizacije, dekristijanizacije i diktature relativizma, ta autentičnost može bit izgubljena. Objektivno nije izgubljena, jer kršćanski blagdani, kako je to već lijepo rekao papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei iz 1947. godine, nisu neka hladna i pasivna predstava događaja iz prošlosti ili neko beznačajno sjećanje stvarnosti i događaja iz drugih vremena, nego je to sam Krist koji uvijek živi u svojoj Crkvi i nastavlja put svoga neizmjernog milosrđa što ga je započeo u svom zemaljskom životu kada je prošao zemljom čineći dobro da bi svi ljudi postali dionicima njegovih misterija i da bi po njima živjeli (AAS 39, 1947,577-583).

Slično i Drugi vatikanski sabor tvrdi da Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu Kristovo djelo spasenja slavi svetim spominjanjem i zato u godišnjem vremenskom krugu razvija svekoliki Kristov misterij od utjelovljenja i rođenja sve do Uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja Gospodinova blaženoga dolaska. Kristovi misteriji su prisutni u liturgiji Crkve na aktivni način jer tako dolazimo u spasonosni dodir s njima i napunjamo se milošću spasenja koju sadrže. Na taj način put koji je Krist započeo objavom i realizacijom pradavnoga Božjeg plana spasenja, on nastavlja preko misterija da bismo primili plodove njegova otkupljenja. Liturgijska godina ili kršćanski blagdani tako sadrže Kristove misterije da budu aktivno prisutni, djelotvorni, i na taj način u liturgijskom obredu postignemo spasonosnu snagu Kristova spasonosnoga djela kao što su nekoć postizali milost iscjeljenja njegovi suvremenici po fizičkom doticaju s njime. Dakle, autentičnost kršćanskih blagdana se očituje u dodiru s Kristom koji uvijek živi u svojoj Crkvi i nastavlja put svoga milosrđa čineći ljudima dobro snagom sakramentalne naravi liturgije.

Božić je najradosniji kršćanski blagdan. Međutim, čini se da je sve manje radosti u kršćanima i kao da se sve manje „raduju u Gospodinuˮ. Zašto?

Doista, za sve istinske kršćane, Božić bi trebao biti objektivno najradosniji blagdan. Tu mu je kvalifikaciju dao već anđeo – navjestitelj Isusova rođenja pastirima – riječima: „Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin” (Lk 2,10). Da, rodio se Krist, dugo očekivani Spasitelj svijeta. On postade stanovnik zemlje da bismo mi postali baštinici njegova neba. On želi biti od svih ljudi poznat i priznat, od svih voljen i ljubljen. On želi i očekuje našu ljubav, i to ne samo za božićne blagdane nego uvijek. On se treba ponovno roditi u svakom kršćaninu. Istom onda ako se u božićnoj noći u našim srcima ponovno zapali onaj oganj što ga je Isus htio zapaliti na zemlji, dogodit će se iznova Božić – u nama i po nama, kako bismo i u trećem tisućljeću pronosili i širili radost kršćanske vjere. Tada ćemo biti ispunjeni vjerničkom radošću i tada ćemo se sve više radovati u Gospodinu.

Božićna radost, dakle, ovisi o stupnju životnosti naše vjere, o kvaliteti iskustva vjere i o stupnju prisutnosti aktivne vjere u našem svakodnevnom životu. Jer, u koga je vjera mrtva, u koga je vjera posve odsutna u načinu života i rada, posebice u odnosima prema ljudima s kojima se živi i s kojima se susreće, naročito u odnosu prema ljudima u potrebi, znači da se Isus nije rodio u njima. Takvi se ne mogu „radovati u Gospodinu” jer je Gospodin odsutan u njihovu životu. To su ljudi koji svoje kršćanstvo dokazuju samo upisom u Maticu krštenih, a ne svjedočanstvom vjere u načinu svoga života. Ako je takvo stanje u našoj duši, onda eto odgovora na Vaše postavljeno pitanje zašto je sve manje radosti među kršćanima. Ipak, nisam pesimist: ima još uvijek autentične božićne radosti.

Stiže li uopće do današnjega čovjeka božićna poruka mira kad se vode mnogi ratovi diljem svijeta i gdje su mnogi ostavljeni na marginama društva?

U anđeoskom božićnom slavopoju sadržana je i poruka mira: „Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima dobre volje” (Lk 2,14). No da bismo shvatili punu vrijednost stvarnosti koju nazivamo pojmom mir, treba znati što zapravo označuje ta riječ u Svetom pismu.

Biblijski mir nije naprosto odsutnost rata. To je prije svega izraz za blagostanje u svagdanjem životu, za stanje čovjeka koji živi u skladu s Bogom, sa sobom, sa svojom savješću i s prirodom. Mir znači i blagoslov, sreću, pravednost, počinak, slavu, spas i život. Mir je dakle sveukupnost dobara, punina sreće, a ne samo odsutnost rata. No mir se u početku zamišlja kao zemaljska sreća, kao plod i znak pravednosti, kao sloboda od neprijatelja i nasilnika, a zatim sve više kao duhovno dobro. Proroci i mudrosne knjige Staroga zavjeta upućuju na istinski, eshatološki mir koji postaje stvarnost u Isusu Kristu, jer je po njemu grijeh pobijeđen. Međutim, dok grijeh ne umre u svakom čovjeku, dok Gospodin ne dođe u Posljednji dan, dotle mir ostaje dobro koje ima tek doći kao proročka poruka: U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir (usp. Jak 3,18; Iz 32,17). Tek će u vrijeme Kristova posljednjega dolaska, njegova konačnog pojavka u slavi, kad čitav svemir bude priznao Kristovo gospodstvo, biti uspostavljen konačan i univerzalan mir. Temelj mira je pravednost pred Bogom i ljudima.

Ali mir se dokida grijehom. Postoji naime mysterium salutis – otajstvo spasenja, ali i mysterium iniquitatis – misterij zla, grijeha. Crkva je znak i izvor Kristova mira, ona je Kristovo Mistično Tijelo i djeliteljica otajstava spasenja. Ona je proširila božićnu i uskrsnu poruku mira po cijelom svijetu i ta je poruka poznata ljudima dobre volje. Obećani mir darovan je u stvarnosti Isusova uskrsnuća. Samo Bog može dati taj mir, jer mir je od Boga. To ipak ne znači da ta svetopisamska poruka traži od nas da budemo pasivni ili malodušni. Naprotiv, od nas se očekuje snažna i neprekidna aktivnost. Crkva je shvatila taj znak vremena i svojim apelima isticala mir i vrijednosti na kojima se on temelji. S tim u vezi sjetimo se enciklike Pacem in terris (Mir na zemlji) pape Ivana XXIII. iz 1963. godine, zatim uspostave Svjetskoga dana mira na Novu godinu pape Pavla VI. iz 1967. godine, te konstitucije Drugoga vatikanskog sabora „Gaudium et spesˮ (Radost i nada), a postoje i brojni drugi papinski interventi tijekom starije i novije povijesti u kojima se poziva svijet da razmišlja i poduzima korake na uspostavi svjetskoga mira koji bi morao imati svoje uporište u Onome koji je poslan da bude Knez mira, da bude „Mir naš” (usp. Ef 2,14). Zato je svaki Božić uvijek novi Božji izazov svakom novom vremenu i svakomu pojedinom čovjeku za izgradnju kulture mira. Bog od nas traži našu suradnju, naš ulog, u ostvarivanju istinskoga mira i ljudskijega života.

Prvu nedjelju iza Božića slavimo blagdan Svete obitelji – Bog se htio roditi u obitelji i biti okružen obiteljskom ljubavi. Koliko se suvremena obitelj udaljila od slike Svete obitelji?

  Blagdan Svete obitelji izvrsno se uklapa u svetkovanje Božića jer je Božić obiteljski blagdan u najizvrsnijem smislu i jer u središtu božićne vjere stoji Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji u jednoj izabranoj ljudskoj obitelji. No svjedoci smo da je današnja obitelj, kao ustanova Božjega promisla i kao osnovna stanica ljudskoga društva, ugrožena s različitih strana. Ne samo što se premalo cijeni život koji se u obitelji rađa i razvija nego još više što su suvremene obitelji premalo otvorene Bogu, što su premalo slične Nazaretskoj obitelji.

Razlozi obiteljske krize danas su vrlo složeni. Osim sebičnosti, samoživosti, promijenjenih uvjeta i načina života, kao i raznih drugih psiholoških poteškoća, zasigurno je jedan od razloga i taj što se u obiteljima ne prakticira vjera i što je u njima zamrla obiteljska i osobna molitva. S vjerom i molitvom sve bi spomenute poteškoće izgledale drukčije, a nekih od tih poteškoća ne bi ni bilo. Činjenica je da obitelji, koje vjeruju i mole, mnogo lakše nadvladavaju teškoće života. U obiteljima u kojima se život cijeni kao Božji dar povjeren ljudima i u kojima se djeca tako odgajaju, puno je više međusobne ljubavi, poštivanja i uzajamnoga razumijevanja, mnogo je više spremnosti da se druge shvati i prihvati. Obitelj koja živi iz vjere i okuplja se na zajedničku molitvu, unatoč poteškoćama, u njoj vladaju Božji blagoslov i mir. Zato Sveta obitelj treba biti trajan uzor u neograničenom pouzdanju u Boga, u podložnosti njegovoj volji, kao i u prihvaćanju života i spremnosti žrtvovati se za njega. Dakle, unatoč suvremenim pritiscima i protivnim utjecajima, obitelj u svojoj jezgri ostaje i nadalje zajednica osoba povezanih vjernošću, predanjem i ljubavlju. A tamo gdje je ta povezanost osoba nošena i vjerom "u ime Isusovo", tu se obitelj poistovjećuje s Crkvom te postaje i naziva se – Crkva u malom. Takva obitelj od kolijevke, škole i doma čovječanstva – postaje također kolijevkom, školom i domom Crkve i nosivim stupom kulture i civilizacije društva svih vremena.

Što biste poručili današnjem čovjeku kao dugogodišnji profesor, odgojitelj, a iznad svega i u svemu franjevac?

Svim čitateljima i djelatnicima Svjetla riječi, kao i svim ljudima dobre volje, želim blagoslovljene božićne blagdane te sretnu, zdravu, radosnu i uspješnu novu godinu. K tome, jer je put do Boga – put kristolikoga čovjekoljublja, želim riječima svetoga Pavla: „Što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god ljubazno, što god hvale vrijedno... to neka vam je u srcu! I Bog mira bit će s vama!” (Fil 4,8-9). Tako neka bude!

 

Izvor:
Svjetlo riječi